Bila je to jedna od onih jezivih noći u kojima sam svoga tinejdžera čekala da se vrati kući živ, zdrav, trijezan i po mogućnosti s jednako mozga kao prije toga iskustva, jer teško da će imati više. Svemu je prethodila ona dobro nam poznata borba s vlastitim starcima oko ure povratka kući, samo što je sve „krešilo“ za nekoliko brojeva.
- Onda, kad se vraćaš?
- A ne znan... – taktički će dok šalje nekome poruku na mobitel. Mobitel je guja u njegovu džepu, a ja i ta guja već dugo se neprijateljski gledamo i pitanje je trenutka kad ću je sasjeći napola. Jer, moj sin “opći” s tom gujom češće nego s ljudima, a meni se nježno obraća samo kad mu nešto treba.
- Kako ne znaš, onda ja znam, najkasnije do ponoći.
- Do pooonoći – zgraža se i gleda u mene kao da sa...
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?