Sve ovo, hoću reći beskrajna priča o životu i umiranju na otocima, aktualiziralo se (a zapravo traje bez prestanka) tijekom proteklih mjeseci, kroz čitavi niz epizoda velike sage o škojima: kako preživjeti zapletenost u europske “diktate” i domaće propise o tzv. malom ribolovu koji otočanima, njihovim već bezbrojnim generacijama, znači puno više od ribljeg obroka i gotovo im genetski određuje kod “narodnog života”; na koji način uvjeriti Državu – ne imaginarnu, nego ovu našu konkretnu, koja stoluje na suhozemnim, asfaltiranim i dobro prohodnim koridorima – da je otocima brodska veza s kopnom isto što i živu čeljadetu glavna arterija te da je iznimno zamorno i frustrirajuće svake božje godine iznova dokazivati kako se te “linije života” ne smije ukidati, reducirati, poskupljivati…, kako se izboriti za pravo da po otočnim malim i velim mistima sami mještani – u dosta neravnopravnom odmjeravanju snage mišića s “otuđenom” županijskom vlašću – uređuju život i pravila u svojim lučicama i mandračima, na svojim bovama i bitvama…
Možda bi se kao izvjesnu dodatnu aktualizaciju, kao neki refresh evergreen priče o otocima, moglo proknjižiti frišku vijest da je – javili su mediji – gospodin Gary Schoeniger, američki biznismen i osnivač Globalnog kongresa poduzetništva (GEC), prilikom nedavnoga obilaska Brača, poručio da je “upravo tu budućnost”, ali i posebno akcentirao da je “život na otocima doista težak”.
O.K., mister Gary, hvala vam na lipim ričima i vjeri u bolje sutra, ali zbilja nije bilo potrebno da nam baš vi kažete kako je “život na otocima doista težak”. To znamo i sami, naravno na bazi vlastita iskustva, a ako baš hoćete, takvu tezu potvrđuju – čak i onda kad se ne uzme zdravo za gotovo svakidašnja jadikovka naših otočana – i neka recentna znanstvena istraživanja, čiji su rezultati pružili mogućnost urednicima Slobodne Dalmacije, prije dan-dva, da objave naslov “Mnogima se škoj popeo navrh glave – e, da je živit na kopnu”.
Konkretno, riječ je o istraživanju grupe splitskih sociologinja prezentiranom javnosti u studiji “Posebnosti života na otocima”, a koja nedvojbeno sugerira zaključak da se škojima dobro ne piše ako na njima u najskorije vrijeme ne zažive projekti od kojih će – recimo to staromodnim diskursom – biti rada i kruha.
Taj imperativ – prevedeno na jezik današnjice – oživljavanja, to jest dinamiziranja tržišta rada, adresiran je ponajviše mladoj generaciji (njezinim pogledima i razmišljanjima pretežno je bilo posvećeno rečeno istraživanje) čiji su mnogi pripadnici zbilja pokazali sklonost da pokupe tunje i s otoka otiđu nekamo gdje se pod nogama osjeća čvrsto tlo, ali je, ipak, čak polovica ispitanika ustvrdila da im život na otoku znači i određenu egzistencijalnu prednost.
Sociolozi sve te stvari mogu objasniti, ali ne mogu promijeniti. No – vratimo se sad na početak teksta – premijer Milanović i njegovi ministri ipak bi mogli, i to sustavnim, a ne samo ljetnim “bildanjem” tzv. jadranske orijentacije. Ova im je Dalmovnica tek mali podsjetnik na to u ovim danima kad negdje na Jadranu – valjda i na otocima – “vrše kupanje”.
MLADEN KRNIĆ
FOTO: ARHIV CROPIX
