A ovako je bilo. Nakon silnih godina provedenih u splitskom “Brodospasu”, Ivanu je prije 13 godina uručen otkaz. Postao je, kako bi se moderno reklo, tehnološki višak, pa se zbog gašenja odjela koji je postao nerentabilan, Ivan, oženjen i otac troje djece, inače čovjek s dvije fakultetske diplome, našao na ulici. Tko bi rekao da će 13 godina kasnije svoj spas naći u ljubitovačkoj tradicionalnoj poljoprivrednoj kulturi. Tko zna zna, a tko ne zna o kojoj je biljci riječ, pročitat će uskoro.
- Radio sam na istraživanju nafte i plina, kao ing. elektronike. I uvijek sam mislio kako se moram osigurat od potencijalnog otkaza, pa san usput završio još jedan fakultet. Posta san tako i dipl. ing. pomorskog prometa. I to samo da se u slučaju gašenja posla spasin na nekom drugom mjestu u firmi.
E, kako ne. Kada su mi otkazali, ni jedna ni druga diploma me spasile nisu. I šta sad? Di? Pogodilo me. Kako neće. Fala Bogu da me taklo, a koga ne bi. Javio san se na Zavod za zapošljavanje pa su mi rekli da za mene, čovika s dva fakulteta, neće bit problema nać posal. Onda su počele ić molbe za zaposlenje, prva, deseta, 50., stota, 500. Ništa. Od niti jedne ništa – kaže Ivan.
Kako prepoznati kineski,a kako ljubitovački
Onda je postao nastavnik informatike na zamjeni u trogirskoj osnovnoj školi. Pa je radio kao novinar, honorarac u brojnim novinama. I tako je sedmom silom vođen čuo nešto što mu je promijenilo život. E tu smo, isti onaj život koji ga je u jednom trenu zeznuo, odjednom mu je podastro jednu zanimljivu vijest. I to ni više ni manje nego o velikom uspjehu tradicionalnog znamena kraja iz kojeg potječe – glasovitoga ljubitovačkog luka. Da, to je ona biljka, s početka. Onaj glasoviti češnjak iz naše Zagore.
-To je bio znak. Luk iz Ljubitovice je na natjecanju u Torinu proglašen najboljim. A znate štoje bilo najbolje u toj priči? Nagradu je dobija luk moje punice. I onda mi je sinulo. Luk. Zemlja. Posao. Nije bilo lako onih godina bez posla. Da nije bilo vjere u Boga, ne bi izdrža te godine.
Ta mi je vjera odma dala vjeru u projekt koji mi se pokaza pred očima. Na obiteljskoj zemlji smo proširili nasade češnjaka. Došli su i prvi lukovi, pa sam 2009. osnova Zadrugu “Rašeljka”, žena, ćer i ja, svatko od nas s ulogom od po sto kuna. Pa smo ga počeli prodavati trgovačkim lancima, pakirali smo ga u mrežice, upletenog u rešte od nekoliko češljeva. I tako, krenulo je pomalo – veli.
Od luka, kaže, pobjeći nije mogao. Odvajkada se on sadio na ljubitovačkim poljima. I uvijek je bio glasovit zbog svoje specijalne kvalitete. A da bi se za njega i pročulo, pobrinula se i Udruga “Šarac” iz Ljubitovice, koja ga je s uspjehom i brendirala. Ivan je odlučio ići korak dalje, pa je luk zamislio u obliku suvenira dalmatinskog kraja.
Pakirao ga je u mrežicu koja je na sebi nosila i pričicu ispisanu na malom certifikatu. Tako je želio pokazati da je ovaj češnjak - naš češnjak, kako ne dolazi iz neke daleke Kine, koja je svojim lukom doslovce pokorila svjetska tržišta.
- Ne bi ja nikoga ogovarao. Svako ima svoje. Ali znam da je luk iz ljubitovačkog kraja nešto posebno. I to će vam svatko kazati. A razlog je specijalna mikroklima, spoj juga i sjevera.
To se uskomeša, stvori neku posebnu atmosferu. I zato je taj luk takav kakav je. Može se ovaj češnjak sadit i na drugim dijelovima Dalmacije, pa nosili su ljudi sime i sadili ga svugdi. Ali nije bija ka ovaj naš. A opet svaki kraj ima svoj češnjak. Evo sad ga žele zaštiti i u Benkovcu. Neka, bitno je samo da je naš, domaći – kaže Marjanica.
No, kako ga prepoznati? Kako u moru češnjaka koji se nalazi u našim trgovačkim lancima uočiti domaći proizvod. Meštar od luka nas podučava zanatu, a prva je lekcija da naš češnjak ima male žilice na vrhu, korjenčiće, takozvane brčiće, koje kineski, primjerice, nema.
Drugo češnjak iz ljubitovačkog kraja ima šarene pruge. I zato je i udruga koja je od njega i stvorila brend dobila naziv Šarac. Treće, domaći češnji nisu istih dimenzija, kao da ih je netko stvarao po sistemu copy paste. Kod domaćeg luka jedan je bangav, drugi malo kriv, treći opušten, jedan veći, drugi manji. Kada se nađe takva rešta, to je najbolji znak da je prava.
I tako, Zadruga je s vremenom proširila broj članova na sedam, zakon je to tako tražio. Pa se ophrvala s papirologijom što svakog poljoprivrednika i muči i bisni. Pa se počela širiti i po kilaži sirovine koja je preko nje tekla. Evo kako: Ivanu su se u Zadrugu uključili i neki drugi sumještani, pa su svoje češnjake počeli prodavati po kooperantskom sistemu, organizirano. Preko njegove “Rašeljke”.
I tako je Zadruga u godišnjem prinosu od nekih ljubitovačkih sveukupnih godišnjih 30-ak tona ubranih češnjaka, na tržištu počela participirati s pet tona. Rašeljkin luk je organizirano ušao na police lanaca. Ivan je malo pomalo sebi osigurao posao.
- Eto. Kako se život okrene. Da mi je ko priča da ću od luka živit. Ma ko bi virova. Ali život te svugdi odnese. Mada san ja nekako zemlju uvik volia. I uvik san nešto smišlja, neke projekte. Tako san počeo vrtit i oko češnjaka. E, ali ima još nešto šta moran spomenit, jednog čovika.
Velikog poznavatelja hrane i pića, Renea Bakalovića. I on mi je puno pomoga. Upozna san ga kad san ka novinar pratija Hrvatski radijski festival u Trogiru. I uđemo mi u polemiku oko kineskog češnjaka. Kaže on kako bi jako volio da imamo svoj luk. Tada je to s brendiranjem ljubitovačkog luka bilo u povojima. Dao mi je svoju vizitku i reka da se javin.
Tri godine posli san ga zva i reka mu: Rene, imamo domaći luk. Donija san mu ga pokazat u Imotski. I onda smo završili u njegovoj TV emisiji – prisjeća se Ivan.
E, ali vratimo se mi na inovacije. Luk ima svoje mijene. Ima i svoje sadnje. A ima i one male češnjiće iz glavice koji se ne mogu zasadit kao sjeme. Pa je Ivan od njih naumio nešto pripraviti. Čisto da ne propadnu, jer šteta je zdravlje i lijek bacati u kantu.
Pa je mozgao, mozgao, smišljao, kao prof. Baltazar. I smislio kombinaciju češnjaka, maslinova ulja i peršina, koju je nazvao KUL. Odostraga čitano bio bi to LUK. Onda je ona otišla na police trgovina. Sljedeću godinu došao je PUL. Pašteta od luka, maslinova ulja, nekih lijepih dalmatinskih trava.
Sljedeće godine, e to vam nećemo otkriti, jer sljedeća je ova, opet donosi neku novu Ivanovu mudroliju.
- Do kad se budem bavio lukom svake ću godine izbacivati jedan dodatni proizvod.
Luk je čudo, po Hipokratu, djeluje protiv 80 raznih bolesti. Odličan je za smanjenje tlaka, jačanje imuniteta, pojačava krvožilni sustav, koncentraciju. Treba ga uzimati kod prevencije gripa i prehlada. Ja od toga hvala Bogu godinama obolio nisam. Svaki dan pojedem dva režnja, češljića kako mi kažemo, smrvin ih s malo maslinova ulja, može i soli. Stavin na kruh ili onako progutan. To je zdravlje. Iman 58 godina i još naočale za vid dobija nisan.
Kako ne, luk i na oči djeluje, na žile, on pojačava krvotok, tira bolešćurine – veli Marjanica.
- E sad ne bi ja u te priče silazija. Ali uvik su se pričale legende, da od luka i pelina vampir biži. Oni su gorkastog okusa, a vampir voli slatko. Od luka ima sretan put. Šta se mene tiče, ja ga jeden svaki dan jer je on čisto zdravlje. Ženina ga je baba uvik u džepu nosila, bija joj je ka slatko, svako malo bi ga capnila ustima. A bila je zdrava ko dren. Nije na nju prehlada došla – kaže Marjanica.
A šta od luka ne bježi? Što se s lukom ljubi? Što bez luka ne ide? Meso, ma da. To svi znamo. Voli ga i riba. Ali ponajviše ona što je božićni tradicionalni znak. Bakalar, spremljen na bilo, crveno, pečen, u uštipku, u pireu, ovakav i onakav, kakav god da bio, nezamisliv je bez češnjaka. A kako Marjanicu zanima sve oko češnjaka, tako je odlučio njemu u čast u Trogir dovesti Bakalarijadu. I evo je, ove joj je godine bila već peta po redu.
Kamo sreće da nam cijela Dalmacija osvane u poljoprivrednim kulturama. Pa da se dogodi veliki preokret po kojem se iz daleke Kine u naš kraj neće više uvoziti češnjak tek nalik našem, puno kvalitetnijem, priznatom i od svjetske struke. I Ivan se nada takvom scenariju. Volio bi on na svakom koraku vidjeti naše kulture u cvatu i plodu.
A onda to i naći na policama naših lanaca. Onima, vizionarima koji će se na svoja ili tuđa polja vratiti, evo za početak i malog savjeta. Svi znamo da dobar savjet zlata vrijedi, a ovaj nam je Ivan Marjanica velikodušno ustupio.
Dobio ga je od svoje punice, a to je gospođa koja zna znanje, jer je njezin češnjak, sjećate se iz uvoda, glavom i čupavim korijenjem na nepca bacio i torinski uvaženi sud. I ljubitovački luk nadaleko proslavio.
- Dakle, čujte i počujte. Uobičajeno je luk saditi malo iza sv. Luke. E, ali mi ga sadimo nekih 20-ak dana kasnije jer tako pobignemo od lukove muke. Ona taman ide u napad u to vrime oko sv.Luke, i onda uništi stabljiku. A kako mi krenemo u sadnju kasnije, onda je lagano zaobiđemo. Neka ljudi znaju. Nek bude šta više našeg domaćeg zdravlja – velikodušno će Ivan Marjanica.
-To je bio znak. Luk iz Ljubitovice je na natjecanju u Torinu proglašen najboljim. A znate štoje bilo najbolje u toj priči? Nagradu je dobija luk moje punice. I onda mi je sinulo. Luk. Zemlja. Posao. Nije bilo lako onih godina bez posla. Da nije bilo vjere u Boga, ne bi izdrža te godine.
Ta mi je vjera odma dala vjeru u projekt koji mi se pokaza pred očima. Na obiteljskoj zemlji smo proširili nasade češnjaka. Došli su i prvi lukovi, pa sam 2009. osnova Zadrugu “Rašeljka”, žena, ćer i ja, svatko od nas s ulogom od po sto kuna. Pa smo ga počeli prodavati trgovačkim lancima, pakirali smo ga u mrežice, upletenog u rešte od nekoliko češljeva. I tako, krenulo je pomalo – veli.
Od luka, kaže, pobjeći nije mogao. Odvajkada se on sadio na ljubitovačkim poljima. I uvijek je bio glasovit zbog svoje specijalne kvalitete. A da bi se za njega i pročulo, pobrinula se i Udruga “Šarac” iz Ljubitovice, koja ga je s uspjehom i brendirala. Ivan je odlučio ići korak dalje, pa je luk zamislio u obliku suvenira dalmatinskog kraja.
Pakirao ga je u mrežicu koja je na sebi nosila i pričicu ispisanu na malom certifikatu. Tako je želio pokazati da je ovaj češnjak - naš češnjak, kako ne dolazi iz neke daleke Kine, koja je svojim lukom doslovce pokorila svjetska tržišta.
- Ne bi ja nikoga ogovarao. Svako ima svoje. Ali znam da je luk iz ljubitovačkog kraja nešto posebno. I to će vam svatko kazati. A razlog je specijalna mikroklima, spoj juga i sjevera.
To se uskomeša, stvori neku posebnu atmosferu. I zato je taj luk takav kakav je. Može se ovaj češnjak sadit i na drugim dijelovima Dalmacije, pa nosili su ljudi sime i sadili ga svugdi. Ali nije bija ka ovaj naš. A opet svaki kraj ima svoj češnjak. Evo sad ga žele zaštiti i u Benkovcu. Neka, bitno je samo da je naš, domaći – kaže Marjanica.
No, kako ga prepoznati? Kako u moru češnjaka koji se nalazi u našim trgovačkim lancima uočiti domaći proizvod. Meštar od luka nas podučava zanatu, a prva je lekcija da naš češnjak ima male žilice na vrhu, korjenčiće, takozvane brčiće, koje kineski, primjerice, nema.
Drugo češnjak iz ljubitovačkog kraja ima šarene pruge. I zato je i udruga koja je od njega i stvorila brend dobila naziv Šarac. Treće, domaći češnji nisu istih dimenzija, kao da ih je netko stvarao po sistemu copy paste. Kod domaćeg luka jedan je bangav, drugi malo kriv, treći opušten, jedan veći, drugi manji. Kada se nađe takva rešta, to je najbolji znak da je prava.
Rene, imamo domaći luk!
- Ja dođen u lance di se prodaje češnjak šta ide preko moje “Rašeljke”, pa se znan nasmijat sam sebi u brk. A nasmijen se jer koji put vidin da je neko raskida onu mrižicu šta je žena i ja stavljamo svojin rukama, i okida jednu do dvi glavice luka. Nije lipo priznat da se nasmijen, al’ meni je opet nekako drago. Drago mi je, jer pokraj mog luka stoji i taj uvozni. A neko je tija baš ovaj naš domaći. A onda znan kako ljudi znaju da to vridi. Pa cila priča ima neki smisao - veli Ivan.I tako, Zadruga je s vremenom proširila broj članova na sedam, zakon je to tako tražio. Pa se ophrvala s papirologijom što svakog poljoprivrednika i muči i bisni. Pa se počela širiti i po kilaži sirovine koja je preko nje tekla. Evo kako: Ivanu su se u Zadrugu uključili i neki drugi sumještani, pa su svoje češnjake počeli prodavati po kooperantskom sistemu, organizirano. Preko njegove “Rašeljke”.
I tako je Zadruga u godišnjem prinosu od nekih ljubitovačkih sveukupnih godišnjih 30-ak tona ubranih češnjaka, na tržištu počela participirati s pet tona. Rašeljkin luk je organizirano ušao na police lanaca. Ivan je malo pomalo sebi osigurao posao.
- Eto. Kako se život okrene. Da mi je ko priča da ću od luka živit. Ma ko bi virova. Ali život te svugdi odnese. Mada san ja nekako zemlju uvik volia. I uvik san nešto smišlja, neke projekte. Tako san počeo vrtit i oko češnjaka. E, ali ima još nešto šta moran spomenit, jednog čovika.
Velikog poznavatelja hrane i pića, Renea Bakalovića. I on mi je puno pomoga. Upozna san ga kad san ka novinar pratija Hrvatski radijski festival u Trogiru. I uđemo mi u polemiku oko kineskog češnjaka. Kaže on kako bi jako volio da imamo svoj luk. Tada je to s brendiranjem ljubitovačkog luka bilo u povojima. Dao mi je svoju vizitku i reka da se javin.
Tri godine posli san ga zva i reka mu: Rene, imamo domaći luk. Donija san mu ga pokazat u Imotski. I onda smo završili u njegovoj TV emisiji – prisjeća se Ivan.
E, ali vratimo se mi na inovacije. Luk ima svoje mijene. Ima i svoje sadnje. A ima i one male češnjiće iz glavice koji se ne mogu zasadit kao sjeme. Pa je Ivan od njih naumio nešto pripraviti. Čisto da ne propadnu, jer šteta je zdravlje i lijek bacati u kantu.
Pa je mozgao, mozgao, smišljao, kao prof. Baltazar. I smislio kombinaciju češnjaka, maslinova ulja i peršina, koju je nazvao KUL. Odostraga čitano bio bi to LUK. Onda je ona otišla na police trgovina. Sljedeću godinu došao je PUL. Pašteta od luka, maslinova ulja, nekih lijepih dalmatinskih trava.
Sljedeće godine, e to vam nećemo otkriti, jer sljedeća je ova, opet donosi neku novu Ivanovu mudroliju.
- Do kad se budem bavio lukom svake ću godine izbacivati jedan dodatni proizvod.
Luk je čudo, po Hipokratu, djeluje protiv 80 raznih bolesti. Odličan je za smanjenje tlaka, jačanje imuniteta, pojačava krvožilni sustav, koncentraciju. Treba ga uzimati kod prevencije gripa i prehlada. Ja od toga hvala Bogu godinama obolio nisam. Svaki dan pojedem dva režnja, češljića kako mi kažemo, smrvin ih s malo maslinova ulja, može i soli. Stavin na kruh ili onako progutan. To je zdravlje. Iman 58 godina i još naočale za vid dobija nisan.
Kako ne, luk i na oči djeluje, na žile, on pojačava krvotok, tira bolešćurine – veli Marjanica.
To čudo liječi 80 bolesti
A to što se može osjetiti u dahu, i za to ima lijeka. Treba se malo umaskirati. Ili pojesti prije spavanja. Do sutra će ionako izvitriti, a u tijelu će čuda učiniti. A nije loš ni protiv vampira. U nemalo seoskih kuća rešta visi na zidu. Ili makar pokraj ulaznih vrata. Sili nečistoj ona tako pokazuje čistac.- E sad ne bi ja u te priče silazija. Ali uvik su se pričale legende, da od luka i pelina vampir biži. Oni su gorkastog okusa, a vampir voli slatko. Od luka ima sretan put. Šta se mene tiče, ja ga jeden svaki dan jer je on čisto zdravlje. Ženina ga je baba uvik u džepu nosila, bija joj je ka slatko, svako malo bi ga capnila ustima. A bila je zdrava ko dren. Nije na nju prehlada došla – kaže Marjanica.
A šta od luka ne bježi? Što se s lukom ljubi? Što bez luka ne ide? Meso, ma da. To svi znamo. Voli ga i riba. Ali ponajviše ona što je božićni tradicionalni znak. Bakalar, spremljen na bilo, crveno, pečen, u uštipku, u pireu, ovakav i onakav, kakav god da bio, nezamisliv je bez češnjaka. A kako Marjanicu zanima sve oko češnjaka, tako je odlučio njemu u čast u Trogir dovesti Bakalarijadu. I evo je, ove joj je godine bila već peta po redu.
Autor ‘Bakalarijade’otkriva vam tajnu
Malo pomalo ona širi vidike i prikuplja nove uzvanike, poznata imena iz gastronomskog svijeta. - Ali i kušače. A sve je počelo s češnjakom. I tako sam razmišljajući došao i do tog projekta koji je postao naš tradicionalni božićni znak, ali i trogirski brend. Bit će ga i ove godine, kako ne. A do tada će sigurno izaći i još neki moj patent na bazi ljubitovačkog luka. Dobro me krenulo, šteta je to zaustaviti sada – šali se Marjanica.Kamo sreće da nam cijela Dalmacija osvane u poljoprivrednim kulturama. Pa da se dogodi veliki preokret po kojem se iz daleke Kine u naš kraj neće više uvoziti češnjak tek nalik našem, puno kvalitetnijem, priznatom i od svjetske struke. I Ivan se nada takvom scenariju. Volio bi on na svakom koraku vidjeti naše kulture u cvatu i plodu.
A onda to i naći na policama naših lanaca. Onima, vizionarima koji će se na svoja ili tuđa polja vratiti, evo za početak i malog savjeta. Svi znamo da dobar savjet zlata vrijedi, a ovaj nam je Ivan Marjanica velikodušno ustupio.
Dobio ga je od svoje punice, a to je gospođa koja zna znanje, jer je njezin češnjak, sjećate se iz uvoda, glavom i čupavim korijenjem na nepca bacio i torinski uvaženi sud. I ljubitovački luk nadaleko proslavio.
- Dakle, čujte i počujte. Uobičajeno je luk saditi malo iza sv. Luke. E, ali mi ga sadimo nekih 20-ak dana kasnije jer tako pobignemo od lukove muke. Ona taman ide u napad u to vrime oko sv.Luke, i onda uništi stabljiku. A kako mi krenemo u sadnju kasnije, onda je lagano zaobiđemo. Neka ljudi znaju. Nek bude šta više našeg domaćeg zdravlja – velikodušno će Ivan Marjanica.