Drugim riječima, dalmatinske regionalnosti nema u institucionalnoj politici i dalmatinstvo se, pa ma što to značilo, u javnosti uglavnom eksponira kroz identitetske, odnosno kulturološke i psihološke odrednice, često i u korespondenciji s kičem, dok se, s druge strane, Dalmacija kao politička činjenica čak i u onim svojim elementarnim povijesnim gabaritima u novije vrijeme pogubila, rekao bi Franjo Tuđman, u bespućima povijesne zbiljnosti, te je jedva sačuvala ime pod kapom južne Hrvatske, nikad se ne lišivši nametnutog kompleksa autonomaštva.
U tome, pak, leži i dobar dio razloga zbog kojih ideja dalmatinske regionalnosti, kakve-takve, uskrsne u aktualnoj praksi skoro svaki put kad se na iole ozbiljniji način otvori pitanje teritorijalnog i administrativnog preustroja Hrvatske. Ili - da ne okolišimo - ukidanja županija. No to se, taj raskid sa županijskim modelom distribucije vlasti, kroz sve protekle godine pokazalo iznimno teškim pitanjem i Dalmacija se - ako je suditi po trenutačnom prenemaganju vlasti i oporbe - neće tako brzo nauživati regionalne samosvojnosti, ma koliko joj sa strane udarali ligadinu i tepali joj o posebnosti i jedinstvenosti.
Jedno takvo tepanje, može se slobodno reći pravo bildanje dalmatinske samosvijesti, došlo je ovih dana s, reklo bi se službeno, najvišega mjesta: iz usta hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, odnosno iz intervjua što ga je za blagdan svetoga Duje dala „Slobodnoj Dalmaciji“.
Intervju je na naslovnoj stranici predstavljen naslovom „Dalmatinci, ne dajte gušta Zagrebu, gurajte po svome“ - dobro sad, bilo je tu malo uredničke stilizacije, u tekstu se baš izrijekom i ne spominje Zagreb kome „ne treba dati gušta“, ali se kontekst nesumnjivo slaže s naslovom - i kad se zna da takav gard nije, eto, zauzela tajnica ogranka Torcide u metropoli, nego šefica države, nije nikakvo čudo da su nakon tih riječi uz pojačan protok lokalpatriotskog adrenalina porasla i politička očekivanja onih koji drže da Dalmacija danas mirita svoju regionalnu vlast.
Uostalom, evo što je, uz druga zapažanja, rekla predsjednica Grabar-Kitarović: „Splićani i Dalmatinci su pokazali da imaju snagu izraziti svoje interese, no pozivam ih da se usmjere na konkretna pitanja poput budućnosti željeznica ili dužobalnog brodskog prometa, upravljanja cestama i lukama, osnaživanja položaja velikih gradova kao motora razvoja, decentralizacije sveučilišnih i stručnih studija, transfera tehnologija… A Dalmatinci su vrijedni i radišni ljudi, nadmašuju stereotipe i zato vam poručuje jedna Grobničanka: ne dajte gušta, gurajte dalje i živite i radite po svome…“!
Tko se poslije ovoga ne bi ponadao?
Ali, prodalmatinski entuzijazam, prodalmatinski u smislu uspostavljanja Dalmacije kao regije, splasnut će već kod odgovora na sljedeće pitanje novinara: treba li Hrvatskoj regionalizacija, osobito imajući u vidu najstariju hrvatsku regiju, Dalmaciju? „Regionalizacija u političkome smislu prevladana je forma i više uopće nije ozbiljna tema za zrele politike…“, odgovorila je predsjednica te elaborirala svoje polazište „općim mjestom“ da „kvalitetno funkcioniranje lokalne samouprave ne ovisi samo o području koje ona zauzima…“, navodeći, pored ostalog, i mogućnost da „nekoliko susjednih, sličnih županija mogu osnivati zajedničke razvojne agencije i slično“.
Već ste, vjerujem, uočili da i predsjednica puno lakše od riječi regija izgovara riječ županija, baš kao i čitav politički milje iz kojeg dolazi i koji upravo u županijskom ustrojstvu vidi jaku polugu svoje moći. A sve dok je županija, regije Dalmacije - uza svu njenu povijesnost - biti neće! Niti će je pogurati komplimenti i savjeti s Pantovčaka upućeni Dalmatincima „da guraju po svome“.
Naprotiv, više od toga za „dalmatinsku stvar“ znači to što je Ante Tešija ukinuo svoju stranku Dalmatinskih liberala, barem jasno dajući na znanje da od Dalmacije-regije (za neko vrijeme) nema ništa.
