Kad sam završila fakultet u Zadru, pitala sam se hoću li povratak u Sinj moći uskladiti sa željom da napredujem u struci. A onda sam shvatila da je to moguće!Sve se može iskombinirati kad se hoće, a imala sam i sreću dobiti posao u galeriji. Uz sve to, život u manjem gradu ima i puno prednosti, mi ovdje nemamo razloga zaključavati kuće, djeca se igraju ispred kuća...
Usto, u Sinju se posljednjih godina razvila i civilna scena, udruge koje imaju odlične programe... Danas ovdje mogu zadovoljiti sve svoje potrebe. Rekla bih da je Sinj zaista gradić po mjeri čovjeka! Samo da još, eto, ima više posla za mlade koji vrlo nerado napuštaju ovaj grad, jer vide da se stvari pomiču...
Kad to kaže Dragana Modrić, koja je završila povijest umjetnosti i filozofiju, a potom upisala i postdiplomski iz povijesti umjetnosti, dakle, žena koja se ni u čemu ne miri s prosječnošću, još manje s učmalošću, onda joj nemamo razloga ne vjerovati.
Ona je voditeljica “Galerije Sikirica”, aktivna u radu sinjskih nevladinih udruga, promiče volontiranje i angažirana je oko niza istraživačkih projekata (npr. “Žene u Dalmatinskoj zagori”, “Dalmatinka Sinj - naslijeđe nekadašnjeg, u privatizaciji uništenog sinjskog industrijskog diva - tvornice prediva i konca”). E da, i nije ni u jednoj stranci.
Osim o postavu Galerije koja čuva djela Stipe Sikirice, poznatog kipara rodom iz Jabuke kod Trilja, Dragana u suradnji s kolegicama i kolegama iz drugih specijaliziranih institucija na intrigantan način problematizira noviju sinjsku povijest, “tjera” vas na neko novo “čitanje” onoga što ste možda uzimali zdravo za gotovo. Posebno je zanima društveno angažirana umjetnost.
- Vaš rad u galeriji ne svodi se samo na brigu o postavu kipara Sikirice? Čime se još bavite?
- Bavimo se i nekim projektima koje smatramo važnim za život lokalne zajednice. U suradnji s Darijom Brković, kustosicom iz Muzeja Cetinske krajine, osmislila sam prve projekte.
Mi nemamo muzej grada i nemamo tako dobro istraženu povijest grada kao neke veće sredine. Nama je cilj ispričati priču o gradu putem prikupljanja pojedinačnih priča. Krenuli smo gonjeni čistim entuzijazmom, a kasnije su nas podržali i Grad i Ministarstvo kulture. Tako je nastao projekt “Sinj - pogled na stvaranje grada”.
- Posebno ste se bavili poviješću emancipiranja žena u Sinju i Cetinskoj krajini?
- Sinj je u tom pogledu zanimljiva sredina. Kada govorimo o emancipaciji žena, obično se veže uz urbani kontekst. Kod nas je ta priča malo drukčija.
I mjerila te emancipacije su drukčija nego u urbanim sredinama. Istraživali smo priče žena sa sela, otkrivali što su njima pokazatelji emancipacije kroz za njih važne događaje kao što su rođenje, vjenčanje... Recimo, nekad je bilo normalno da žena ostane u polju čak i ako ima trudove.
Pa bi rodila tek kad odradi svoje i dođe kući. U tom kontekstu, zanimljive su nam bile priče žena koje su se usudile reći “ne” ustaljenim obrascima ponašanja.
- U svemu tome posebnu je ulogu odigrala industrijalizacija nakon Drugog svjetskog rata?
- To je zanimljiv fenomen. Priča o tvornici “Dalmatinka” je “case study” iz kojeg možemo iščitati društvene anomalije onoga doba, ali i naučiti neke značajke tadašnjeg sistema.
Priča o “Dalmatinci” se zato ne odnosi samo na sudbinu tekstilne industrije na ovim prostorima. Treba znati da je tada u tvornici na njezinom vrhuncu radilo oko 3500 ljudi, od čega su 80 posto bile žene. Pa toliko danas ima nezaposlenih u Sinju i okolici!
Mnoge od tih žena koje su dolazile iz ruralne sredine prvi su se put upravo u tvornici susrele sa WC-om, zahtjevima osobne higijene, dakle, nekim stvarima koje nisu imale u kući.
Onda, neke od njih su imale problem s prijevozom, pa su na posao išle biciklom.
E, tu su neke već otpale, jer je to bilo “previše”, sumnjivo za čestitu ženu! Vrhunac je bio kad je došao propis da moraju nositi hlače. Još uz to i rad u noćnoj smjeni, zbog čega su ih nazivali ženama lakog morala. Neke su pod takvim pritiskom uistinu i dale otkaz.
- Većina, ipak, nije...
- Ove koje su izdržale postale su svjedocima emancipacije.
Usto, one su nakon što bi “svirala” “Dalmatinka”, izlazile u grad, gdje su bili dućani, kavane, restorani. Već samim naručivanjem pića ili slastica one preuzimaju obrasce građanskog ponašanja.
Također, u “Dalmatinci” nalazimo i zametak organizacija civilnog društva, tj. današnjih udruga, jer su radnice mogle djelovati kroz svoje KUD-ove, sportska društva, razne aktivnosti, natjecanja i na taj način su bile vidljivije u društvu. U tome je uloga “Dalmatinke”.
Da ne govorim o važnosti nekadašnje stambene politike. Moja je mama radila u “Cetinki”, pa smo i mi živjeli u društvenom stanu...
Danas je to, nažalost, nepoznat pojam. Pokušavamo osvijestiti i važnost očuvanja industrijske arhitekture “Dalmatinke”, čija se zgrada nalazi uz sam centar grada.
Zajedno s Nikolom Križancem i Jelenom Pavlinušić pokušavam upoznati sugrađane sa sličnim projektima, kao što su “Željezara Sisak”, splitska “Jugoplastika”... I dok su u Rijeci najdalje otišli u vrednovanju industrijske baštine, mi još nemamo svijest da je to važno, ali to je zapravo priča o devedesetima, o ratu, uništavanju kolektivne memorije.
- Zbog rata i retradicionalizacije društva u 90-ima, preko noći smo se odrekli i nekih pozitivnih stvari iz novije prošlosti. Kako su u svemu tome prošle žene?
- Pravo je pitanje: kako smo svi mi prošli?
To je šire pitanje od sudbine žena. Sve što je bilo vezano uz prošli sistem u tom nizu nelogičnosti izravno se povezivalo s neprijateljem, s onim Drugim. Tako je stradao i Sikiričin spomenik partizanu na ulazu u Donje Glavice.
Uništen je u cijelosti, a nitko nije prepoznao da je srušeni lik zapravo predstavljao alkarskog momka s puškom na ramenu. I zato je za mene važan bio performans Siniše Labrovića iz 2000. godine, njegovo poznato previjanje ranjenika, čime je htio poručiti da se ne odriče sjećanja, bez obzira na politički sustav koji raspolaže instrumentima kontrole i represije.
Projekt “Atlas Group” umjetnika libanonskih korijena Walida Raada dobar je primjer za ovo o čemu pričamo. Naime, on je proučavao libanonski građanski rat i načine na koji je prezentiran, te kako se na osnovi te prezentacije kreirala kolektivna memorija.
Raadova pozicija jasno ukazuje na problem definiranja povijesti, posebno one ratne, i on smatra da je službena, kronološki pisana povijest libanonskog rata manjkava i kompromitirana geopolitičkim interesima Zapada, ukazujući na metode manipulacije.
A mislim da je to i naš problem, što ne prepoznajemo suptilne mehanizme manipulacije kojima smo svakodnevno izloženi. Nama nedostaje svijesti o vlastitom političkom potencijalu, svijesti da prostor manipulacije možemo preokrenuti u prostor vlastite kreacije, započeti ono što Ranciere naziva procesom političke subjektivizacije.
- Jesu li ovdašnje žene u tranziciji izgubile dio stečenih prava?
- One su postale žrtve liberalnog kapitalizma. A on ima karakteristiku da anulira sva ta pitanja kao nebitna. Vrlo je zanimljiva otpornost tog sustava i njegova žilavost.
Pitanja kao što su klasna pitanja ili pitanja emancipacije žena se u takvom sustavu uspješno svaki put svedu na ekonomsko pitanje i na to kako se netko usudi dopustiti taj luksuz misliti na nekakva prava dok svi skupa gladujemo. Tipična demagogija.
- Koliko je ova neka junačka, epska tradicija Sinja “pojela” te druge teme?
- Nažalost, možda ima istine u tome da Alka zasjeni druge stvari. A u Sinju tih “drugih” stvari doista ima i nepravedno je da ne dobiju zasluženo priznanje u javnosti.
Po meni jednaku važnost imaju “manji” programi koje provode udruge, a koji ostanu ispod radara, kao npr. koncerti u vojarni, festivali (SARS, Gljevstock), akcije civilnih udruga... A upravo su ti “mali” događaji razlog zbog kojih mladi ljudi ostaju u ovom gradu.
- Gledano sa strane, nema žene ni u priči o Alki?
- Ima, ona je njezin ključan element. Alkara oblači žena, što je poseban ritual koji zahtijeva poznavanje običaja i određene vještine.
Znači ona je dio rituala koji je jednako važan kao i drugi dijelovi same ceremonije. Ali je nevidljiva.
Žena je tu, ali nema ime i prezime.
Stvar je valjda u toj baštini, jer prevladava pristup “to se radi već 300 godina”, i ne treba mijenjati stvari jer je to kulturološki fenomen, nešto iznad svih nas... Nigdje u Statutu VAD-a ne piše da ne može biti žena u društvu. Ali žena ipak nema.
Mislim da bi se to, pogotovo kad je riječ o VAD-u, trebalo promijeniti. Ali, to je pitanje za njih. Zašto i žene jednog dana ne bi trčale Alku?!
Usto, u Sinju se posljednjih godina razvila i civilna scena, udruge koje imaju odlične programe... Danas ovdje mogu zadovoljiti sve svoje potrebe. Rekla bih da je Sinj zaista gradić po mjeri čovjeka! Samo da još, eto, ima više posla za mlade koji vrlo nerado napuštaju ovaj grad, jer vide da se stvari pomiču...
Kad to kaže Dragana Modrić, koja je završila povijest umjetnosti i filozofiju, a potom upisala i postdiplomski iz povijesti umjetnosti, dakle, žena koja se ni u čemu ne miri s prosječnošću, još manje s učmalošću, onda joj nemamo razloga ne vjerovati.
Ona je voditeljica “Galerije Sikirica”, aktivna u radu sinjskih nevladinih udruga, promiče volontiranje i angažirana je oko niza istraživačkih projekata (npr. “Žene u Dalmatinskoj zagori”, “Dalmatinka Sinj - naslijeđe nekadašnjeg, u privatizaciji uništenog sinjskog industrijskog diva - tvornice prediva i konca”). E da, i nije ni u jednoj stranci.
Osim o postavu Galerije koja čuva djela Stipe Sikirice, poznatog kipara rodom iz Jabuke kod Trilja, Dragana u suradnji s kolegicama i kolegama iz drugih specijaliziranih institucija na intrigantan način problematizira noviju sinjsku povijest, “tjera” vas na neko novo “čitanje” onoga što ste možda uzimali zdravo za gotovo. Posebno je zanima društveno angažirana umjetnost.
- Vaš rad u galeriji ne svodi se samo na brigu o postavu kipara Sikirice? Čime se još bavite?
- Bavimo se i nekim projektima koje smatramo važnim za život lokalne zajednice. U suradnji s Darijom Brković, kustosicom iz Muzeja Cetinske krajine, osmislila sam prve projekte.
Mi nemamo muzej grada i nemamo tako dobro istraženu povijest grada kao neke veće sredine. Nama je cilj ispričati priču o gradu putem prikupljanja pojedinačnih priča. Krenuli smo gonjeni čistim entuzijazmom, a kasnije su nas podržali i Grad i Ministarstvo kulture. Tako je nastao projekt “Sinj - pogled na stvaranje grada”.
- Posebno ste se bavili poviješću emancipiranja žena u Sinju i Cetinskoj krajini?
- Sinj je u tom pogledu zanimljiva sredina. Kada govorimo o emancipaciji žena, obično se veže uz urbani kontekst. Kod nas je ta priča malo drukčija.
I mjerila te emancipacije su drukčija nego u urbanim sredinama. Istraživali smo priče žena sa sela, otkrivali što su njima pokazatelji emancipacije kroz za njih važne događaje kao što su rođenje, vjenčanje... Recimo, nekad je bilo normalno da žena ostane u polju čak i ako ima trudove.
Pa bi rodila tek kad odradi svoje i dođe kući. U tom kontekstu, zanimljive su nam bile priče žena koje su se usudile reći “ne” ustaljenim obrascima ponašanja.
- U svemu tome posebnu je ulogu odigrala industrijalizacija nakon Drugog svjetskog rata?
- To je zanimljiv fenomen. Priča o tvornici “Dalmatinka” je “case study” iz kojeg možemo iščitati društvene anomalije onoga doba, ali i naučiti neke značajke tadašnjeg sistema.
Priča o “Dalmatinci” se zato ne odnosi samo na sudbinu tekstilne industrije na ovim prostorima. Treba znati da je tada u tvornici na njezinom vrhuncu radilo oko 3500 ljudi, od čega su 80 posto bile žene. Pa toliko danas ima nezaposlenih u Sinju i okolici!
Mnoge od tih žena koje su dolazile iz ruralne sredine prvi su se put upravo u tvornici susrele sa WC-om, zahtjevima osobne higijene, dakle, nekim stvarima koje nisu imale u kući.
Onda, neke od njih su imale problem s prijevozom, pa su na posao išle biciklom.
E, tu su neke već otpale, jer je to bilo “previše”, sumnjivo za čestitu ženu! Vrhunac je bio kad je došao propis da moraju nositi hlače. Još uz to i rad u noćnoj smjeni, zbog čega su ih nazivali ženama lakog morala. Neke su pod takvim pritiskom uistinu i dale otkaz.
- Većina, ipak, nije...
- Ove koje su izdržale postale su svjedocima emancipacije.
Usto, one su nakon što bi “svirala” “Dalmatinka”, izlazile u grad, gdje su bili dućani, kavane, restorani. Već samim naručivanjem pića ili slastica one preuzimaju obrasce građanskog ponašanja.
Također, u “Dalmatinci” nalazimo i zametak organizacija civilnog društva, tj. današnjih udruga, jer su radnice mogle djelovati kroz svoje KUD-ove, sportska društva, razne aktivnosti, natjecanja i na taj način su bile vidljivije u društvu. U tome je uloga “Dalmatinke”.
Da ne govorim o važnosti nekadašnje stambene politike. Moja je mama radila u “Cetinki”, pa smo i mi živjeli u društvenom stanu...
Danas je to, nažalost, nepoznat pojam. Pokušavamo osvijestiti i važnost očuvanja industrijske arhitekture “Dalmatinke”, čija se zgrada nalazi uz sam centar grada.
Zajedno s Nikolom Križancem i Jelenom Pavlinušić pokušavam upoznati sugrađane sa sličnim projektima, kao što su “Željezara Sisak”, splitska “Jugoplastika”... I dok su u Rijeci najdalje otišli u vrednovanju industrijske baštine, mi još nemamo svijest da je to važno, ali to je zapravo priča o devedesetima, o ratu, uništavanju kolektivne memorije.
- Zbog rata i retradicionalizacije društva u 90-ima, preko noći smo se odrekli i nekih pozitivnih stvari iz novije prošlosti. Kako su u svemu tome prošle žene?
- Pravo je pitanje: kako smo svi mi prošli?
To je šire pitanje od sudbine žena. Sve što je bilo vezano uz prošli sistem u tom nizu nelogičnosti izravno se povezivalo s neprijateljem, s onim Drugim. Tako je stradao i Sikiričin spomenik partizanu na ulazu u Donje Glavice.
Uništen je u cijelosti, a nitko nije prepoznao da je srušeni lik zapravo predstavljao alkarskog momka s puškom na ramenu. I zato je za mene važan bio performans Siniše Labrovića iz 2000. godine, njegovo poznato previjanje ranjenika, čime je htio poručiti da se ne odriče sjećanja, bez obzira na politički sustav koji raspolaže instrumentima kontrole i represije.
Projekt “Atlas Group” umjetnika libanonskih korijena Walida Raada dobar je primjer za ovo o čemu pričamo. Naime, on je proučavao libanonski građanski rat i načine na koji je prezentiran, te kako se na osnovi te prezentacije kreirala kolektivna memorija.
Raadova pozicija jasno ukazuje na problem definiranja povijesti, posebno one ratne, i on smatra da je službena, kronološki pisana povijest libanonskog rata manjkava i kompromitirana geopolitičkim interesima Zapada, ukazujući na metode manipulacije.
A mislim da je to i naš problem, što ne prepoznajemo suptilne mehanizme manipulacije kojima smo svakodnevno izloženi. Nama nedostaje svijesti o vlastitom političkom potencijalu, svijesti da prostor manipulacije možemo preokrenuti u prostor vlastite kreacije, započeti ono što Ranciere naziva procesom političke subjektivizacije.
- Jesu li ovdašnje žene u tranziciji izgubile dio stečenih prava?
- One su postale žrtve liberalnog kapitalizma. A on ima karakteristiku da anulira sva ta pitanja kao nebitna. Vrlo je zanimljiva otpornost tog sustava i njegova žilavost.
Pitanja kao što su klasna pitanja ili pitanja emancipacije žena se u takvom sustavu uspješno svaki put svedu na ekonomsko pitanje i na to kako se netko usudi dopustiti taj luksuz misliti na nekakva prava dok svi skupa gladujemo. Tipična demagogija.
- Koliko je ova neka junačka, epska tradicija Sinja “pojela” te druge teme?
- Nažalost, možda ima istine u tome da Alka zasjeni druge stvari. A u Sinju tih “drugih” stvari doista ima i nepravedno je da ne dobiju zasluženo priznanje u javnosti.
Po meni jednaku važnost imaju “manji” programi koje provode udruge, a koji ostanu ispod radara, kao npr. koncerti u vojarni, festivali (SARS, Gljevstock), akcije civilnih udruga... A upravo su ti “mali” događaji razlog zbog kojih mladi ljudi ostaju u ovom gradu.
- Gledano sa strane, nema žene ni u priči o Alki?
- Ima, ona je njezin ključan element. Alkara oblači žena, što je poseban ritual koji zahtijeva poznavanje običaja i određene vještine.
Znači ona je dio rituala koji je jednako važan kao i drugi dijelovi same ceremonije. Ali je nevidljiva.
Žena je tu, ali nema ime i prezime.
Stvar je valjda u toj baštini, jer prevladava pristup “to se radi već 300 godina”, i ne treba mijenjati stvari jer je to kulturološki fenomen, nešto iznad svih nas... Nigdje u Statutu VAD-a ne piše da ne može biti žena u društvu. Ali žena ipak nema.
Mislim da bi se to, pogotovo kad je riječ o VAD-u, trebalo promijeniti. Ali, to je pitanje za njih. Zašto i žene jednog dana ne bi trčale Alku?!
Sikiričina žena i modeli- O emancipiranju žena govori nešto i tretman u djelima Stipe Sikirice, o čijim djelima brine i Galerija kojoj ste na čelu? - Mislim da Sikirica nije iz te pozicije prilazio prikazu žene. Sikirica ženu prikazuje prvenstveno u ulozi majke i nositeljice života.To je vidljivo u njegovom ciklusu pod nazivom “Anđelija”, gdje su žene prikazane s naglašenim, bujnim bokovima i grudima, kao i u javnoj skulpturi “Materinstvo”. Ne odišu te skulpture žena nekom seksualnošću i erotičnošću. Ta je percepcija žene vjerojatno određena sredinom iz koje je ponikao. Sikirica je jako dobar portretist, a napravio je svega nekoliko portreta žena. Pitali smo ga za to, a on je kroz šalu odgovorio da bi u suprotnom vjerojatno imao problema sa ženom, koju bi zanimalo što je on to radio u ateljeu... |
Mladi su pronašli svoju scenu u SinjuUdruge su obavile veliku stvar u stvaranju ovdašnje nezavisne scene. Naravno, važno je što imamo i prostor, bivšu vojarnu. Imamo i dobrih bendova, MORT, Darkvud... Sinj ima stotinjak kafića, u mnogima se čuju cajke i narodnjaci, ali sada imamo i alternativu postojećem stanju. U vojarni imamo prostor u kojima se i mladi mogu izraziti.Ona više nije crna rupa u centru grada, gdje su se okupljali neki sumnjivi likovi. Krenulo se od nule, jer je sve bilo pokradeno, baš sve što se moglo preprodati, nije bilo ni vode ni struje. Udruga SUK(Sinjska umjetnička komuna) je unatoč svemu počela s radom u jednom od prostorija, a potom je došla i udruga S.K.U.P., krenuli smo s koncertima, promocijama knjiga, projekcijama filmova. Tijekom ljeta tu prikazujemo socijalno angažirane dokumentarce, i bude po 150 do 200 ljudi, toliko ih ne bude ni u kinu. Mladi se sve više uključuju u sve to. Ponosna sam da Sinj danas ima scenu. |
Otvaramo suvenirnicu i pripremamo izložbu o ‘Dalmatinki’- Što priprema Galerija Sikirica? - Upravo radimo na pripremama za otvaranje suvenirnice, koja bi dodatno promovirala Sikiričin rad. On je autor javne skulpture, njegovi radovi se nalaze i izvan Sinja, u Vrlici, Splitu, Zagrebu... zapravo je dosta vezan uz javni prostor, pa želimo da ljudi osvijeste koja su to djela.Uoči Alke otvorit ćemo i izložbu “Alka i Sikirica”. Njegova skulptura “Spomenik alkaru” postala je sastavnim dijelom ceremonije Alke, jer svaki alkar mora zaobići skulpturu konjanika na dnu trkališta. Sikirica je radio i zlatnike i srebrenjake za Viteško alkarsko društvo, “Štit veliki vojvode alkarskog” koji je ušao i u ceremoniju, a postavit ćemo na izložbi i gipsane odljeve vratnice crkve Čudotvorne Gospe Sinjske... Naravno, nastavljamo i s projektom “Dalmatinka”, sljedeće godine pripremit ćemo veliku izložbu o njoj. Pozivali smo ljude da nam doniraju uspomene vezane uz tvornicu i rad u njoj i odaziv je bio stvarno velik, vidi se da su ljudi to jedva dočekali. Po tome vidiš koliko im je to bilo bitno. Naša je želja ovim projektom ukazati na važnost Dalmatinke u razvoju grada i sačuvati je u kolektivnom sjećanju zajednice. |