Bepo Marinković: Moj je pradjed minirao vrh Palagruže

Komižanin Vicko Marinković Meštražane rođen je 1869., a umro 1933. godine. Bio je poznati komiški graditelj, među ostalim, sudjelovao je u gradnji komiške Jastožere, svjetionika na Palagruži, Hrvatskog doma u Visu, izgradio je poznatu kavanu “Hum” u Komiži, sve škole na otoku Visu, među njima i zgradu u kojoj je danas smješten VERN u Visu, te niz drugih objekata. Zanimljivo je da je upravo on 1884. godine austrijskom barunu Eugenu Ransonnetu pomogao otvoriti ulaz u znamenitu Modru špilju na otoku Biševu.

O tome i o nekim drugim, zanimljivim detaljima iz njegova života razgovarali smo s Josipom Bepom Marinkovićem, njegovim praunukom, 66-godišnjim umirovljenim časnikom HV-a. Marinković u svojem domu, u kući sagrađenoj koncem 15. stoljeća, čuva i neke vrijedne dokaze koji svjedoče o vremenu u kojem je živio njegov pradjed Vicko.

Jarbol kao potporna greda

“Otac mog pradjeda Vicka, Ivan pok. Ivana otkupio je staru utvrdu s donjim, jugozapadnim dijelom zidina kako bi tu sagradio jedan pomoćni objekt, tzv. baraku. Bilo je to upravo nakon Viškog boja 1866. godine kada su mu javili da u moru kod uvale Oključine pluta jarbol (prema tadašnjim tvrdnjama ribara, radilo se o jarbolu s “Re d’Italije”) koji je teškom mukom dopremio do Komiže i iskoristio kao potpornu gredu u prizemlju ove stare kuće, a može se vidjeti i danas.

Znao sam s pradjedom Vickom provoditi dosta vremena, pomagao mi je u pisanju domaće zadaće, poslije smo igrali na karte, briškulu i trešetu, a volio mi je pričati priče. Pričao mi je o svom sudjelovanju u obnovi svjetionika na Palagruži, nakon što su ga Talijani bombardirali i srušili. Moj pradjed bio je izvođač radova i pod njegovim nadzorom obnavljalo ga je 100 radnika kojima su hranu pripremale njegova kći i nećakinja. “Morao sam minirati staru zgradu i vrh Palagruže sam skinuo za visinu današnje zgrade svjetionika”, rekao mi je nono - kaže nam Josip.

- Zanimljivo je da je sav kamen sa žala do svjetionika prenosio pranonotov mul Rume. Kako je podnožje zgrade svjetionika, površine od oko 400 metara četvornih izgrađeno od kamena iz kamenoloma otvorenog na Palagruži, zbog njegove izuzetne tvrdoće, ostatak svjetionika izgrađen je od kamena dopremljenog s Brača. Kada su radovi na obnovi svjetionika na Palagruži bili gotovi, uoči primopredaje, dogodio se potres i kada se povjerenstvo za primopredaju uvjerilo da je objekt ostao netaknut, ustvrdili su da bolji test i nije potreban. I čim je svetionik ubrzo profunkcionirao, prvi svjetioničar na Palagruži bio je Komižanin Andrija Dubra Marinković.

Otkriće Modre špilje

Član ste Organizacijskog odbora za obilježavanje 130. godišnjice otkrića Modre špilje i početka turizma otoka Visa. Naime, 7. kolovoza 1884. godine barun Ransonnet je objavio je u bečkim novinama Neue Freie Presse članak o otkriću Modre špilje, a nedugo zatim, 1885. u Komižu dolazi 100 članova Bečkog turističkog društva kako bi posjetili Modru špilju. Riječ je o prvom organiziranom turističkom posjetu jednoj turističkoj atrakciji u Dalmaciji.

U povijesti dalmatinskog turizma to je važan datum koji ujedno predstavlja početak turizma na Visu i valjan argument za dvogodišnje obilježavanje ovog jubileja. Jedan od zaslužnih za otkriće Modre špilje svijetu bio je i vaš pradjed Vicko?

“Njega je, kao poznatog graditelja u to vrijeme, barun Ranonnet zamolio za pomoć u pokušaju da se Modra špilja učini dostupnom za sve zainteresirane koji bi je posjećivali morskim putem.

Tako je, uzevši u obzir njegove stručne procjene nakon što je ispitao temelje špilje, minirana jedna sika koja je priječila nesmetan ulaz u špilju i napravljen je otvor u stijeni kako bi se malim brodicama mogli uplovljavati u špilju. Iako su neki govorilo kako je miniranje rizično i kako bi se svod Modre špilje mogao urušiti, Vicko je nakon postavljanja mina odlučio dočekati miniranje unutar špilje kako bi dokazao da se špilja neće urušiti, i tako je i bilo. Nakon više eksplozija mina otvor je napravljen, a špilja je ostala neoštećena”.

Je li netko u vašoj obitelji nastavio graditeljsku tradiciju vašeg pradjeda?

“Jest. Moj pokojni otac je bio građevinski tehničar i natavio je tu tradiciju, međutim, ja koji imam tu žicu, završio sam pravo i nisam se profesionalno bavio graditeljstvom, ali ponekad uzmem zidarsku žlicu i tajentu (čekić za klesanje kamena) u ruke i poigram se kamenom.

TEKST I FOTO: BOGOLJUB MITRAKOVIĆ

Jastog za goste Marinkovići su nekad (između dva svjetska rata) jedini imali jastoge i kad bi došao netko u goste u Komižu, preko gradonačelnika ili netko od biskupa obavezno bi se upravo kod njih gostili jastozima, a koristili su i servis za bijelu kavu koji i danas stoji neoštećen.

Preteča pisaćeg stroja Marinković nam je pokazao i stroj za tipkanje, preteču pisaćeg stroja, star oko 300 godina, koji je njegov otac pradjed donio iz Francuske, sredinom devetnaestog stoljeća.