Mada je u mirovini već godinama, i u 76. Arsena Dedića baš nitko ne doživljava ni kao “živahnog starčića”, a bogme ni kao penzionera. Baš kao ni četiri godine starijeg Leonarda Cohena ili tri godine mlađeg Boba Dylana. Ili, po domaću, Ćiru Blaževića.
Arsenov je opus drsko bogat i – čak i za velike kulturne supersile – impresivan, no Dedić i dalje radi. Reklo bi se – neumorno stvara. Ne zbog mizerne mirovine od tisuću + kuna – “taman za platiti svjetlo na stubištu da se baš po mraku ne moraš vraćati doma”, kako sam duhovito veli – nego zbog one iste potrebe koja ga je još za studentskih dana gurnula u poeziju i glazbu.
Konačno, nakon službenog umirovljenja, unatoč bolesti i razdoblju rekonvalescencije, objavio je naramak autorskih albuma, zbirki poez...
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?