Kako se osjeća slavodobitnik 300. Alke, upitali smo Franu u ponedjeljak poslijepodne.
– Pomalo umorno i neispavano, ali presretno. Taj se osjećaj ne može opisati. Govore mi da sam zlatnim slovima upisan u povijest Alke. Ne znam kakva su to slova, ali znam da ću, dok sam živ, pamtiti trenutak kad sam postao slavodobitnik.
Rezultat od osam punata je za svaki respekt?
– Alke su se najčešće dobivale sa šest ili sedam punata. Ispred mene su Kristijan Bikić i Andrija Hrgović imali po sedam. Ja i Josip Čačija sakupili smo u prve dvije trke po pet punata. Prije starta sam se prekrižio i odlučio gađati “u dva”. Sreća mi se nasmiješila – vrh koplja kliznuo je “u sridu”.
Čačija vas je mogao sustići?
– Josip je na probama imao najbolje rezultate u gađanju. Znao sam da imam velikih osam punata, ali nije mi bilo svejedno. Razmišljao sam hoćemo li u pripetavanje. Kad sam na vrhu trkališta čuo usklik gledatelja, ali ne i mačkulu sa staroga Grada za pogodak “u sridu”, znao sam da sam slavodobitnik. Alkari oko mene pošli su mi čestitati, a ja sam bio u sedmom nebu. Srce mi je tuklo 300 na sat za dobivenu 300. Alku.
Jeste li bili sretniji vi ili vaš otac Davor?
– Nisam siguran, ali sreća je neizmjerna kod obojice.
Slavodobitnik jubilarne Alke odrastao je s konjima, a i danas njegov otac Davor u štali ima dva ljepotana.
– Odmalena sam jahao na golo, bez sedla. S 10 godina počeo sam učiti jahanje u KK “Alkar” kod trenera Tihe Ajdukovića. Alkarima sam se priključio s napunjenih 19 godina. S njima sam dvije godine jahao do trkališta, a s 21 godinom postao sam alkar u pratnji barjaka. Poslije četiri godine postao sam vojvodin ađutant i tu sam dužnost obnašao tri godine. Ovo mi je treće natjecanje kao alkara kopljanika.
Mnogi vrsni alkari trče godinama, pa i desetljećima, a ostanu bez najdražeg trofeja?
– Meni se, Bogu hvala, posrećilo. Nadam se da na ovome neće stati. Napravit ću vitrinu za trofeje u koju ću smjestiti koplje, plamenac i zlatnu plaketu Alke. Napravit ću nešto veću vitrinu u nadi da će stići novi trofeji.
U Ivkovića se, kažu, slavilo cijelu noć?
– Do jutros. Posljednje goste ispratio sam u 6.30.
Koliko je bilo čestitara?
– Ne znam. Možda tisuću, dvije ili više. Cijela rijeka ljudi. Moja rodbina, prijatelji, susjedi, Brnažani, Sinjani, poznanici iz Cetinske krajine te veliki broj gostiju pristiglih na Alku iz cijele Hrvatske.
I sve ste pogostili? Čime?
– Za sve je bilo u izobilju jela i pića. Stizali su čestitari i donosili pršuta, sira, vina, uštipaka, pečene janjetine i odojka, jedan je donio živog odojka. Nitko nije ostao prikraćen i svi su moje slavlje napustili zadovoljni. S tim da je to bilo tek prvo poluvrijeme. Glavno slavlje bit će poslije Velike Gospe.
 |
– Koji alkar tako računa, za njega bi sramota bilo reći da je alkar. Makar je i takvih bilo. Naravno da se financijski ne isplati. Nagrada je 40 tisuća kuna. Ja ću potrošiti barem dvostruko. Ali sreća da se postane slavodobitnik, k tomu još jubilarne 300. Alke, ne može se izraziti u novcu.
Frano ne zaboravlja riječi zahvale onima koji su pridonijeli da bude slavljenik, kao i onima koji dijele njegovu sreću.
Zahvaljuje u prvom redu majci Anđelki, koja mu, kao i suprugu Davoru, pomaže u oblačenju i ispraća ga na alkarski megdan, ocu Davoru koji već 20 godina u alkarskoj kočiji na dan Alke vozi vojvodina ađutanta, pa je tako tri godine vozio i Franu i njegova momka Marija, bratu Šimunu i sestri Kristini, obitelji Ivana Jerkana iz Hrvaca, na čijoj je kobili Alki dobio jubilarnu 300. Alku, rodbini, prijateljima, Viteškom alkarskom društvu, alkarima...
– Hvala svima, a najprije hvala Frani koji nas je sve skupa usrećio – kaže slavodobitnikov alkarski momak Mario.
Slavodobitnik Frano je neženja. Razgovor smo
završili pitanjem je li mu poslije pobjede na jubilarnoj 300. Alki
porasla cijena na djevojačkom “tržištu”.
– Vjerujem da jest... – odgovorio je, ali ga je zaustavio otac riječima:
– Ma kakve djevojke, ima on svoju Lucu.
– Vjerujem da jest... – odgovorio je, ali ga je zaustavio otac riječima:
– Ma kakve djevojke, ima on svoju Lucu.
‘Od sreće nije mogao hodati’– Kad je Frano iskrenuo alku i dobacio mi koplje, ja sam, idući prema vrhu trkališta, dao Davoru da poljubi koplje. On od sreće nije mogao hodati. Našao se na ramenima skupine prijatelja koji su ga donijeli do vrha trkališta kako bi čestitao Frani – kaže Franin alkarski momak Mario Blajić. |