Dalmacija Dubrovnik

kruh sa sedam kora

Životna priča dubrovačkog kapetana: S 32 godine nitko me nije htio uzeti, a na tanker sam ušao 'na prijevaru'; Iskusni barba najavljuje i putopisno-pornografski roman

kruh sa sedam kora
Nakon knjige 'Lako je vama pomorcima - priče iz kanižele' radim na nečem sasvim drugačijem. Pišem putopisno-pornografski roman. Temeljen je na pročitanom, izmišljenom, ali i doživljenom. Ne znam kad ću ga izdatiPočeo sam jedan dan razgovarati s barbom, koji je bio Židov. Rekao sam mu: 'Znate li da ja dolazim iz grada gdje je najstarija sinagoga na Balkanu?' To ga je malo zaintrigiraloZa ovaj naš posao nikad nije dovoljno koliko god da daju, jer neke se stvari, koje nam kao pomorcima promaknu, ne mogu platiti soldima. I svi smo mi potplaćeni, nitko me ne može uvjeriti u suprotno!

Pred kraj Domovinskog rata nešto se u njemu prelomilo i, nezadovoljan svojim dotadašnjim životom i mnogim pogrešnim odlukama, Đurica Štaka odlučio je okrenuti novu stranicu. Odlučio je sve promijeniti i krenuti u novi i bolji početak iako su mu već bile 32 godine.

Odlučio je završiti Višu pomorsku školu i početi navegati. Nakon diplome počeo je tražiti ukrcaj na brod. Diploma mu tu, kaže, ništa nije pomogla jer je svakoga zanimalo koliko iskustva ima. Tu se nije imao čime pohvaliti jer je kadeturu završio 14 godina ranije.

Kako ste se na koncu ukrcali?

– Nitko me nije htio uzeti, jedino kompanija "Topić", i to zahvaljujući kapetanu Maškoviću koji me je preporučio. Uzeli su me pod uvjetom da prvo odradim ugovor za mornara, a da će me tek onda uzeti za terca. Prvi posao koji mi je bio dodijeljen bilo je radacanje zajedničkog zahoda.

Prije rata lagodno sam živio, relativno sam dobro zarađivao u privatnom poslu sa svojim bratom, ali krenuo sam želeći sam nešto postići u životu. To čišćenje zahoda nisam primio s lakoćom, priznajem. Bio je to udar na moj ego. Ali rekao sam sebi: "Šuti i radi. Sam si ovo tražio, nitko te nije tjerao. Sad kad si tu, stisni zube, neće ni to vječno trajat."

Vijađ s "Topićem" neslavno je završio nakon osam mjeseci, a zašto i kako, možete pronaći u knjizi koja se može kupiti u "Školskoj knjizi" ili preko njihove web-stranice te u knjižarama AGM-a. Sav prihod od prodaje knjige namijenjen je radu udruge "Dva skalina" koja se brine o djeci s teškoćama u razvoju, i to zbog vrijednog truda tih divnih ljudi i volontera, naglašava Đurica Štaka.

Moji Orsula i Vlaho

Kapetan Đurica Štaka nedavno je, naime, promovirao svoju prvu knjigu, posvećenu svojoj djeci Orsuli i Vlahu, "najboljem što sam stvorio u životu", piše na početku.

Knjiga nosi naslov "Lako je vama pomorcima – priče iz kanižele". Napisao ju je zahvaljujući njemu dragocjenom pronalasku jedne knjige u skromnoj biblioteci na jednom od prvih brodova, "Poškropljeni z moren", autora Radojice Frana Barbalića iz Pule.

Knjiga je prepričavala zgode i nezgode davnih riječkih kolega pomoraca iz doba jedrenjaka i parobroda. Želio je napisati nešto slično, jer toliko je malo toga zabilježeno o dubrovačkim pomorcima, a naša je tradicija znatno veća od riječke.

– Bio je to neki prkos – kaže kapetan.

Bilo je ovo vaše prvo književno iskustvo, je li i zadnje?

– Radim na nečem sasvim drugačijem. Pišem putopisno-pornografski roman – otkriva Đurica Štaka. – Temeljen je na pročitanom, izmišljenom, ali i doživljenom. Ne znam kad ću ga izdati, zasad ga pišem za svoju dušu. O tom potom.

S mjesta mornara brzo ste avancali. Što se dalje događalo?

– Kao terco i sekondo, često sam mijenjao kompanije s gore na lošiju. Nigdje nije bilo dobro! Za ovaj naš posao nikad nije dovoljno koliko god da daju, jer neke se stvari, koje nam kao pomorcima promaknu, ne mogu platiti soldima. I svi smo mi potplaćeni, nitko me ne može uvjeriti u suprotno!

Pa vidite li vi što nam rade? Zabranjuju alkohol, zabranjuju pušenje, brodovi se više i ne okreću u lukama, dođu na par sati i aj ća; dolar loše stoji i stalno pada... I onda čujem "lako je vama pomorcima"... Ma znate što... Ma bolje mi je da šutim!

Kad je dobro i lako, što vi stojite doma? Što ne vadite matrikule pa ne krenete? Ne, vi stojite doma, gledate kako vam djeca rastu, žalite se na malu plaću, ali ste uz ženu ili ljubavnicu – kaže Đurica Štaka, koji je kapetan zadnjih sedam godina.

– Konačno sam i ja avanco za barbu. Kao najvišem čovjeku u kompaniji, jer visok sam 2,10 metra, povjerili su mi najveći brod u floti. Veliki je to osjećaj odgovornosti. Sjećam se, kad sam se prvi put popeo na komandni most, tog osjećaja strahopoštovanja prema brodu i prema ljudima koji su ovisni o mojim odlukama.

Malo se vidi svijeta

Sad kad ste već spomenuli nedostatke, koje su prednosti života pomorca?

– Jedina je prednost platna lista, sve drugo su nedostaci. Moj prvi ugovor bio je na devet mjeseci, mjesec-dva doma i opet natrag. Danas je to puno humanije, tri mjeseca na brodu, tri doma, iako ne znači da sve kompanije tako rade. Radim za relativno pristojnu kompaniju, plaćen sam i kad sam doma.

Nije lako biti odvojen od obitelji, trpimo izolaciju, nema dodira sa svijetom, osim virtualnim. Danas pomorci više i ne vide zemlje u koje putuju jer brodovi nemaju vremena puno stajati u luci, pogotovo ja jer radim na tankeru. Moja ukrcajna i iskrcajna luka je neka bova 20 milja od kraja.

Jeste li ikada doživjeli neku havariju?

– Da kucnem u drvo, nisam! Bilo je nevremena, ali ne prestrašnih. Navegam na pametnoj kompaniji koja o mnogim stvarima vodi računa, gledaju vrijeme kao meteorološka stanica u malome, obavještavaju nas o svemu što je pred nama i tako izbjegavamo nevremena.

U zadnjih nekoliko godina puno ljudi s Istoka dolazi raditi na brodove?

– Točno tako, puno je Filipinaca, Kineza, Vijetnamaca, to je budućnost. Njihovi su životni zahtjevi manji, skromniji su i zadovoljni s manjom plaćom. Na mojem brodu svu nižu posadu čine Indijci, mada je sad u mojoj kompaniji i među višom posadom pola-pola, pola Europljana, pola Indijaca. Sve su to obrazovani ljudi koji imaju ambicije i sve bolje govore engleski. Vrlo su uglađeni i fini. Svi Filipinci, pa ako su i timunjeri, doma imaju kućne pomoćnice jer je tamo život puno jeftiniji.

Odnio vrag šalu

Zašto ste se odlučili navegati na tankeru?

– Na tanker sam zapravo došao "na prijevaru". Zove me jedan dan agent i pita: "Hoćeš ić na tanker?" Ja sam rekao: "Hoću, imam brevet, ali nemam iskustva na tankeru." Prije toga bio sam na kontejnerima. On meni govori: "Brod je taj i taj, ugovor je toliki, kompanija ta i ta."

Ja mu kažem: "Dobre solde nudi", a on meni: "Je li u redu da mi daš tisuću dolara za ovu uslugu?" Ja kontam, opet ispada bolje nego u ovoj dosadašnjoj kompaniji, pa sam rekao: "U redu." Poslije sam se raspitao tko je taj Stiv, čovjek se predstavio kao vlasnik agencije iz Rijeke. Saznao sam da je Rom, čuo sam svašta, da je svakome uzimao tisuću dolara i ukrcavao ih na dobre firme, ali neke je i slagao.

Uglavnom, dođem ja na tanker, bez iskustva. Navigacija je svugdje ista, ali rukovanje teretom je razlika nebo-zemlja. To je znanje koje se stječe iskustvom, ne u školi. Došao sam na brod i rekao da nemam iskustva, oni svi zinuli, očekivali su od mene pomoć jer sam sekondo, a ja nemam blage veze. Čudili su se što sam uopće došao na brod!

Ja sam mislio – došao sam zbog veće plaće i naučit ću, pa nisam blesav! Ali nitko me nije htio učiti, sve su to bili formirani oficiri, oni su mislili "idemo raditi posao". Vidim ja, odnio vrag šalu, išćerat će me otamo. Ali odlučio sam tu ostati jer sam želio taj posao i tu plaću.

I kako ste se spasili?

– Počeo sam jedan dan razgovarati s barbom, koji je bio Židov. Rekao sam mu: "Znate li da ja dolazim iz grada gdje je najstarija sinagoga na Balkanu?" To ga je malo zaintrigiralo. Rekao sam mu i da su stari Dubrovčani bili jako tolerantni prema Židovima, i to mu je bilo drago.

Onda sam ga pitao je li pročitao knjigu "Rob" Isaaca Bashevisa Singera, to je njihov nobelovac. On kaže: "Nisam", a ja njemu: "To morate pročitati, kako to niste pročitali?" Sutradan je došao s nacrtom i sve mi je pokazao – s osmijehom će Đurica Štaka, prepričavajući ovu dogodovštinu u knjizi pod naslovom "Malicioština", osvrćući se na onu konavosku maliciju koja je, rekao je dubrovački kapetan podrijetlom Konavljanin, snalažljivost, a ne zloba.

 
 

Mornar Anđelko i njegov čaj

– Da bi namjestili Anđelku, posada je telefon s mosta spojila s telefonom u radio stanici. Na mostu bi pričao sekondo palube koji je imao dobru sposobnost imitiranja tuđeg glasa. Rekli bi Anđelku da ga zove kadrovski direktor. On bi jadan došao u stanicu sav isprepadan, a sekondo u ulozi kadrovskog bi ga kritizirao kako slabo radi i da će mu dati otkaz ako se ne popravi.

Drugom zgodom se taj isti đavolji sekondo predstavio kao da mu je rođena majka i vikao(la) na njega da je čula da slabo radi i da stalno u Ždanovu troši pare na prostitutke. Jadnik, sve je to vjerovao.

A volio je Anđelko žene i to s Zdanovom je doista bila istina. Mnogo toga što je teško zaradio ostavio je Ruskinjama.

Kažu mi također kako je crevje uništio radom na palubi, ali popodne, prije izlaska u ždanovsku noć, opiturao bi ih crnom piturom i u takvim crevjama išao vani.

– Paluba je bila u očajnom stanju, puna debele ruzine. Tukli su je macama jer tako lakše otpada. Noštromo je procijenio da je na jednom mjestu ruzina kritično "zagrizla" palubu i tu stavio Anđelka da tuče. Kad se otvorila mala rupa na kuverti, svi su skočili na Anđelka da je probio brod i da će mu trošak odbit od plaće.

– Eee, ali sad dolazi Anđelko na svoje. "Dubrava" je imala salon posade na krmi gdje se u 15.00 posluživao čaj.

Posluživanje je bio Anđelkov dio posla. Opet krene neka zafrkancija na njegov račun, a on će im glasno:

– Kad me prestanete maltretirat, ja ću vam se prestat pišat u čaj!

 

Kakva je to psihijatrija!

Nekad popuste živci i nekima od nas ili ponekad netko jednostavno "skrene s kolosijeka" i ode u neka mentalna stanja u tolikoj mjeri da mu je potrebna pomoć. Znam za nekoliko takvih slučajeva i ne mislim pisat o njima jer tu nema ništa smiješno ni zabavno, ali na jedan se moram osvrnuti, jasno bez imena aktera.

Brod Atlantske plovidbe našao se u jednoj luci u Perzijskom zaljevu tijekom kolovoza. Temperature tada dosežu i do 50 C u hladu. Je li vrućina ili štogoć drugo kumovalo tome – ne znam, ali jedan od članova posade je, kako kaže naš svijet – prošvikao. Kapetan je obavijestio kompaniju i oni su odlučili iskrcati tog čovjeka i poslali su našeg poznatog dubrovačkog psihijatra da mu bude pratnja do Hrvatske.

Dolazi doktor na brod; Terco ga dočeka na palubi i krenu prema nadgrađu. Odmah na palubi ugleda doktor Noštroma s vunenom kapom na glavi, iako je vanka bilo 40-tak stupnjeva.

– Je li ovaj? – upita doktor Terca.

– Nije taj.

Uđu oni u nadgrađe i u kaniželi ih ugleda jedan od članova posade koji je prepoznao doktora. Iz samo njemu poznatih razloga, počne se čovjek neurotično derati:

– A vi u bolnici, vi se samo prčite... samo se prčite, ništa drugo ne radite!

– Je li ovaj? – obrati se doktor Tercu.

– Ma nije ni taj – odvrati Terco.

– Treća sreća – nađu oni čovjeka kome je bila potrebita pomoć kako u miru gleda televiziju. Dobro je da nisu dugo lutali po brodu, jer kako je počelo... našo bi doktor još potencijalnih pacijenata.

 

Kapetan se mora kupat

Moram na neki način spomenut i ime mog susjeda – kap. Luko Barišić koji mi ponekad dođe u misli, ali uvijek s velikom sjetom. Čovjek je tužno skončao, osamljen i u neimaštini. Vjerojatno su ga "ubile" životne tragedije kojih je imao napretek.

Tužno je završio, ali nije tako živio. Dapače, živio je vrlo burno. Okružen je bio lijepim ženama, u njegovom društvu je vazda bilo smijeha, ali i alkohola. Usput, Luko je vozio (po mojim skromnim saznanjima) prvo auto u Dubrovniku s pet brzina! To je bilo pravo čudo za nas mulariju iz ulice.

Doista, biti kapetan u Lukovo vrijeme, značilo je – biti "netko i nešto" u Gradu. A danas?... danas smo mi samo relativno dobro plaćeni pisari čiji se posao ne cijeni kako nekad. Među nama je bila velika razlika u godinama i sve što ja znam o Luku je iz priča trećih ljudi koji su vjerojatno malo dodali, malo oduzeli od stvarnoga Luka.

Međutim, svi znaju da je imo užancu zaustavit brod na otvorenom moru i naredit da se spusti skala jer se kapetan hoće kupat. To je meni kao srednjoškolcu bilo jako simpatično i mislio sam – tako ću i ja jednog dana, ali... Kad bi ja to danas uradio, već sutradan bi imao mnogo toga za objasnit ljudima u firmi, a u prvom portu bi me sigurno čekala avionska karta za doma.
Mirna ti mora nebeska, kapetane Luko.

 

Ljubav je slijepa: Izbaci ovu dvojicu iz moje kamare!

Ma bila je k'o bombon, mala, vitka, vesele crne oči, ma baš k'o bombon. Sludila me ta Indonežanka. Dobro, ljudi moji, pa bilo je to prije nego što sam se oženio! – piše kapetan Štaka u svojem književnom prvijencu.

Dakle, Indonezija, luka Balikpapan. Bili smo na sidru čak 7 dana. Svako je imao svoju stalnu "prijateljicu", osim kapetana.

– Naš dobri Riječanin htio nas je impresionirati i svako je veče odlazio u hotel s dvije žene. Nešto me strašno iznenadilo u tom Balikpapanu – ogroman broj transvestita, lady boysa. Neke sam uspio razlikovati na prvu, a za neke bi se zakleo da su žene. Moja Indonežanka bi svako toliko rekla "Look, look, lady boy!". Ona je imala izvježbano oko. Mnogo godina kasnije, jedan prijatelj mi je rekao kako najlakše razlučiti radi li se o ženi ili lady boyu: Gledaj im u cipele. Ako vidiš poveću nogu, to je "on", a ne "ona".

Jednu noć trgne me užurbana lupnjava po vratima moje hotelske sobe. Čujem kapetana kako uspaničeno viče i doziva moje ime. Otvorim vrata od kamare: "Izbaci onu dvojicu iz moje kamare!" E jbg... Nije Barba dobro "zavirio" prije no što se počeo igrati s njima.

 

Naslovnica Dubrovnik