Dalmacija Dubrovnik

đir po cavtatu

Jadranski biser 'na korak' od Dubrovnika ima baš sve za savršen odmor, a i puno povoljnije cijene nego Grad; Domaći kažu da im dolaze samo normalni gosti, grintaju jedino na bogataše s jahti...

đir po cavtatu
Imaju mještani nešto i za pohvalu. Od svibnja u Cavtatu konačno imaju mesnicu. Do tada su, naime, trebali put Dubrovnika po kilo mesa. Ljudi su zadovoljni, a mesnica je kvalitetno krenula s poslom, kažu

Pitoreskno konavosko mjesto svega dvadesetak kilometara jugoistočno od Dubrovnika ima baš sve što jedan jadranski turistički biser obično ima – restorane, kafiće, štandove sa suvenirima, prodavače izletničkih aranžmana i morskih (avan)tura, usidrene megajahte, hotele, apartmane, bogatu baštinu...

No gužva i galama, koje nekako idu uz već spomenute bisere, ovdje su nepoznanica. To je ljepota Cavtata, turističkog i kulturnog središta Konavala u kojem su romantične šetnje i odmor u tišini još uvijek očuvanog prirodnog krajolika poluotoka Rat, na kojem se smjestio, ono što brojne privlači.

Život mjesta najbolje se, kažu, osjeti na zelenoj pjaci, pa smo naš đir Cavtatom započeli upravo s te točke. Unutar nove općinske zgrade smjestila se malena placa sa svega pet, možda šest banaka. Zanimljiva, ali tiha i bez upadnih prodavača. Vidjevši nas, jedan od prodavača, želeći nas i izbjeći, upire prstom na Mariju Tonković govoreći: "Ona je stari placar, nju pitajte."

– Nijesam svaki dan na placi, ali odi sam se rodila pa znan sve – kaže nam gospođa Marija i potvrđuje da nismo pogriješili što smo sugestiju njezina "susjeda sa štanda" i poslušali. Dok su bile jagode koje uzgaja "tu blizu Epidaurusa i Albatrosa" (cavtatski hoteli), išla je na placu svaki dan, sada ide tri, četiri puta tjedno. Kako ide prodaja?

Ko Remetinac

– Slabo ide, nema baš prometa. Što ćeš kad je ovo mjesto ko Remetinac. Smjestili su nas tu od svibnja. Placa je vazda bila na otvorenom, prije 60 godina je bila tamo dole na obali i tu je najbolje mjesto za nju – kaže nam Marija, nezadovoljna sadašnjom lokacijom place.

– Stranci navrate, ali slabo jer je placa sneruke – negoduje ona.

U gospođe Marije ima kapule, domaće, 10 kuna kilo. U susjeda domaći sir "gore s brda" dođe 30 kuna, a mladi krumpir osam kuna kilo. U njih je domaće, ali:

– Drugi niko živ nema svoju robu, samo nas nekoliko. Sve je to iz Metkovića i iz plastenika. Ništa domaće, isto kupili u butizi ili na placi – uvjerava nas placarka Marija.

Spuštamo se na rivu i na štandu gdje se prodaju ture i izleti srećemo Zagrepčanina Marija Pamića, koji drugu sezonu radi u Cavtatu.

– Nema se ovdje puno toga za mlade. Malo je mjesto, sve se zatvara u dva. Lijepo je za turiste koji se žele odmoriti, uvijek im i preporučujem da budu ovdje, a ne u Dubrovniku, jer cijene su niže i manja je gužva. A u Dubrovnik se može otići svaki dan – kaže Mario i dodaje:

– Može i morskom rutom – 100 kuna povratna karta za strance, 80 za domaće.

Otkriva nam:

– Prije nego sam počeo raditi ovaj posao, nisam generalizirao nacionalnosti, ali stvarno je istina, Amerikanci su jedno, Francuzi drugo. Amerikanci uvijek dolaze s glupim pitanjima, Francuzi ne žele pričati engleski, Nijemci hoće odmah kupiti. Svak ima svoje – kaže ovaj Zagrepčanin, koji ne krije svoju naklonost Cavtatu jer "cijene su bolje nego u Dubrovniku, gdje je kavu platio 25 kuna".

U jednom cavtatskom restoranu na rivi kao kuharica radi Poljakinja Ana Rahtan iz Krakova. Tu je drugu sezonu, a došla je na Monikin poziv. Tko je Monika, pitamo – "prijateljica iz Krakova, vlasnica cavtatskog restorana".

Riba na poljski

– U Krakovu sam dugo bila šefica kuhinje pa mi je predložila rad ovdje. Radim u ribljem dijelu restorana. Pripremam riblje specijalitete. Sve radim sama, i pastu, priloge, salate su mi najdraže – kaže Ana i otkriva kako se najviše prodaje domaća pasta s kozicama i špageti s vongolama – porcija 95 kuna.

Ova simpatična Poljakinja, pravi meštar u pripremi ribljih specijaliteta, nabrojila nam je bogatu ponudu ribljeg restorana. Pitamo je za mišljenje o Cavtatu. Ipak je ona strankinja i domaća u jednom.

– Volim Cavtat, često sam dolazila Moniki na odmor. Lijepo je raditi, divno je, divni su ljudi, vrlo je tiho, ne kao u Dubrovniku, savršeno je za mene. Iako, nedostaje mi Krakov, ali sedam mjeseci ću izdržati. Ako mi predlože, doći ću i iduće sezone. Ovo je ekskluzivan restoran pa dolazi puno turista. Cijene su prihvatljive, nisu visoke. Dolaze ponekad i lokalci u restoran – kaže Ana, koja uz posao stigne i na obližnju plažu.

Dok se pozdravljamo s njom, kolegica iz susjednog restorana dobacuje nam kako ćemo teško naći domaćega da radi u restoranu, "sve je sa strane, domaći imaju apartmane".

Pogled nam zastaje na impozantnim jahtama. Njih šest. Jedna veća od druge. Doslovno prekrivaju pogled na pola središnjeg dijela Cavtata zauzimajući pritom dobar bokun rive.

– Bude dnevno 30 što ulaza, što izlaza. Nije svaki dan isti. Cavtat je mali, a jahte su ogromne. Primalo se jahte i do 50, 60 metara – kaže nam jedan od djelatnika Carine, ne želeći se slikati jer "u uniformi je".

Mladi Cavtaćanin kojem poziranje nije jača strana onako u prolazu govori nam o sezoni – lošija je, ali je dobro.

– Malo su se previše digle cijene, kad se spuste, doć će opet sve na svoje. U špici sezone u Cavtatu apartman je oko 150 eura za noć, a u predsezoni i posezoni može se nać i za 60 eura. Mi imamo apartmane na Mećajcu. Nama je četverokrevetni apartman u sezoni 120 eura, a u predsezoni ga dajemo i za 50.

Bilježimo popunjenost, ali su gosti lošiji, dođu dva dana i idu dalje, ne stoje više po deset dana. A napravilo se i više apartmana pa je i to problem, više je kreveta, isti je broj stranaca, zato je neko osto prazan – objašnjava nam ovaj poduzetni 23-godišnji Cavtaćanin.

Budući da je pripadnik mlađe populacije, pitamo ga za noćni život u Cavtatu.

– Noćnoga života u Cavtatu nema, sve bude gotovo do dva. Ali nemamo mi ni goste za noćni život. Pretežno su stariji, a nama i odgovara jer ne želimo da dođu takvi. Mi smo svi ođe normalni, tiho smo i malo mjesto. Nema deranja, svi koji žele galamu idu dalje. Ođe dolaze samo normalni ljudi – kaže ovaj Cavtaćanin.

 

 

Nedajbože dogodine

– Jahtaši i ne silaze s jahti – kaže nam jedan gospar, želeći ostati anoniman.

Ističe, a potvrđuje to i njegov sumještanin (također anonimno) kako nisu rijetke situacije izlijevanja nafte, ali i fekalija.

– Dogodi se da donesu pun kamion smeća i onda napune kante, svukuda bacaju, a jahta ugledna, milijunske vrijednosti. Nisu svi ti gosti i vlasnici jahti baš tako fini. Troši se na nešto drugo, ali kad treba platit smeće – oteže se. Nisu baš revni za to – kroz smijeh će.

Što je s kontrolom? Kažu, ima je, ali nedovoljno.

– Gledamo da nas turizam ne pojede. Jahte smetaju jer izbacuju svoje raznorazne nusproizvode i to je najveći problem. Zagađuju li nam mjesta za kupanje? Službena izvješća kažu – ne, a stvarni ljudi kažu – da. A oni se kupaju i ne mogu plivat od nafte i fekalija – kaže Cavtaćanin.

Imaju oni nešto i za pohvalu. Od svibnja u Cavtatu konačno imaju mesnicu. Do tada su, naime, trebali put Dubrovnika po kilo mesa. Ljudi su zadovoljni, a mesnica je kvalitetno krenula s poslom, kažu.

Prodavač sa štanda, inače Slavonac, od svibnja do listopada svaki dan od jutra do mraka radi na prostoru rive predviđenom za štandove sa suvenirima i ostalom šarolikom ponudom. Kaže, ne uspije se ni okupati, ali barem gleda more.

– Posla je slabo. Koristi ima od gostiju iz hotela i apartmana, a od jahtaša ništa. Najbolji su potrošači Skandinavci. Ne isplati se ovo, jedva čekam da odem odavde, ali nikako da nađem bolje mjesto – kaže.

Ovo mu je peta sezona u Cavtatu, hoće li biti šeste? Kaže, nedajbože.

– Istra, tu je posao. Malo smo izolirani ovdje, tako da turisti ne vide prolaz do nas. Nama dođe 10 do 20 posto svih koji prođu rivom, jer smo sa strane. Tu su stavili ljetnu pozornicu. Zatvorili su nas ko neki geto – nezadovoljno će ovaj prodavač.

 

Sukno: Lani je nogomet odradio...

Đir zaključujemo u kafiću u koji mještani često svraćaju. Ne čudi, jer jedan je od rijetkih lokala koji radi cijelu godinu, i onda kad Cavtatom vlada pustoš. Vlasnik Ivan Sukno, inače bivši dubrovački vaterpolist, kaže kako je ostalo još svega pet kafića, sve drugo su restorani.

– Zimi ostane nas troje otvoreno. U staroj jezgri od rampe do kraja rive je 200 ljudi, 170 staraca, tako da je to minijaturno, nas tek nekoliko mlađih koji živimo u ovom mjestu. Bježim i ja jer, realno, što ću ovdje?! Rampa mi je tamo, ne može mi niko doć ni zimi, kad nema kučka ođe, nego mora platiti parking da bi došo do moje kuće. Nema smisla – kaže Sukno i vraća u realnost, odnosno sudbinu svih povijesnih jezgri malenih jadranskih mjesta i gradova.

Daje nam on, a ipak je sportaš, i dobro objašnjenje za turističke manjke i rupe o kojima svi govore.

– Lani se zbog Svjetskog prvenstva više pilo, družilo, ostajalo se vani duže. Kad bi igrala Hrvatska, zatvarali bi u dva i po ujutro, a sada u ponoća i po, jer nema toga što bi ljude privlačilo da ostaju. Lanjska godina je jedna od najboljih u povijesti, tako da ona nije mjerilo.

U polufinalu Svjetskog prvenstva četiri europske momčadi, ne znam je li se ikad to dogodilo. Ljudi iz tih zemalja su naši gosti i tko se ovdje našao, navijao je za svoje. Toga ove godine nema pa mora onda ispast da ima manje turista – kaže Sukno.

 

Nije selo, nije ni grad - taman!

Mlada mama Marija Meštrović u šetnji s malenom Domenikom ima samo riječi hvale, jer "Cavtat je za djecu perfektan, nije selo, a nije ni grad – taman između".

– Turizam je prihvatljiv, nisu velike gužve, s kolicima mogu proći bez problema. Iako nema baš neke zabave za mlade, tek nekoliko kafića, jer ovo je mjesto za stariju populaciju. Plaža je tu blizu, i Gradska i Kamen mali, na šetalištu oko Rata.

Uredne su i čiste, a za dijete mi je to najvažnije. Imamo i novi park za djecu, što je super. Može se i u restoranu večerati, nije skupo, a espresso je devet kuna, još mi lokalci imamo popust – kaže ova mlada majka koja bi u Cavtatu ipak malo više događanja za mlade.

 

Naslovnica Dubrovnik