Dalmacija Dubrovnik

Bruno Medak

Ante iz Potravlja ipak nije jedini kovač u Dalmaciji: u neretvanskoj dolini čuje se udarac čekića u nakovanj, a ovaj zanatlija poseban je po još jednoj vještini

Bruno Medak

I mi imamo svog kovača. Nije oni u Potravlju kraj Sinja Kotromanović jedini u Dalmaciji. To vam je Bruno Medak u Borovcima. I još nešto, naš Bruno vam je i kovač i puškar, a to vam je velika razlika od samoga kovača... Tako su nam pojašnjavali Neretvani trudeći se dokazati da i oni imaju svoga kovača, iako odavno nema konja za potkivanje, a i kovačke usluge se sve manje traže.
Istina, obrađuje se zemlja i treba motika i dikela, ali danas toga ima kupiti u svakoj većoj trgovinu, pa se ljudi snalaze tako, a o kovačkom zanatu koji je pred izumiranjem nitko ne vodi puno računa.

Bruno je kovački zanat preuzeo od svoga oca, a on od svoga, tako da se kovačija u ovoj obitelji prenosi generacijama. No, pedesettrogodišnji Bruno je definitivno zadnji kovač jer za ovaj zanat nema interesa u dolini Neretve, pa ni šire.

Naš sugovornik je samozatajan lik, ali genij što se tiče kovanja, puškarstva i još tako nekih majstorija i sitnih popravaka, tako da ga poznaje pola doline Neretve. Živi u naselju Borovci, u općini Kula Norinska, malom mjestu u neretvanskoj zagori u kojem stalno prebiva tridesetak stanovnika. Nije ga baš lako ni pronaći. Do njegove kuće se dolazi uskim makadamskim putem i već pri samom dolasku u oko upada objekt u kojem se nalazi kovačija.

Zapravo to mu je hobi jer od kovačkog zanata se ne može živjeti. Njegova radionica puna je starih alata, neki su stari i više od stotinu godina, a veći dio je i danas u dobroj funkciji, poput stare kovačke stege, koja je napravljena od izdržljivog materijala tako da i danas dobro podnosi udarce čekića.

Bruno je radio na obližnjoj farmi koka, dok ona nije propala. Sada je na Zavodu za zapošljavanje, na posebnoj skrbi do mirovine.

Usput se bavi kovačkim zanatom, više onako... da tradicija u obitelji posve ne izumre.

– Ma nema vam tu neke zarade. Radim isključivo po narudžbi. Ako netko dođe da mu treba motika, onda mu je iskujem – govori nam Bruno, pokazujući više od 150 godina star kovački stroj, mijeh za upuhivanje zraka, kojim vješto rasplamsava vatru.
Dok je Bruna u Borovcima, kovački zanat neće izumrijeti u ovom dijelu Dalmacije. A kovački zanat uz fizičku snagu, kondiciju i izdržljivost zahtijeva određeno znanje i vještine, poglavito oko vrsta materijala, kakav je materijal, je li se lako obrađuje i može li se kaliti. Bruno je jake volje i u njegovoj kovačnici na samom kraju naselja Borovci i u ovim vrućim ljetnim danima odjekuje ritam nakovnja i čekića, u što smo se i sami uvjerili.

– Jeste li vi došli da vam iskujem motiku, pita nas zagonetno dok potpiruje vatru, koja sve hoće-neće.

Ipak, drveni ugljen je uhvatio i vatra u kovačnici već plamti.

– Nismo, spremno odgovaramo, a Bruno vješto hvata kliještima komad čelika koji će pod udarcima njegova čekića postati motika. I za samo nekoliko trenutaka počeli su odjekivati udarci čekića i nakovnja. A da bi bila dobra, motiku na kraju valja i zakaliti i tek tada se s njom može poći u polje.

Na velikim vrućinama od 38 stupnjeva, temperatura uz kovačku vatru penje se i do 55 stupnjeva, ali Bruno se ne žali. Naviknuo je na ovakvu vrućinu, a osim motika izrađuje i kosore, i kose za košnju trave. Iako su u modi trimeri, kojima se kosi u polju te trava po voćnjacima, ljudi traže i obične starinske kose.

– S njima se dobro kosi pod vodom i velika je potražnja za njima – govori nam Bruno, koji se još od djetinjstva, otkako je prohodao, vrti oko nakovnja i mjehova.

Samouk je u ovom zanatu, no ni stariji ni iskusniji kovači ne bi mu mogli parirati u poslu.

– Znate kako je to bilo na selu. Kao dite sam se tuda igrao. Uvik nešto kovao uz oca i tako se rodila ljubav prema kovačiji – otkriva nam.

A Bruno će vam u tili čas iskovati kosire, špice, motike, sjekire, lemiše, mesarske noževe, škare, baglame..., naravno ako vam i kad vam nešto od toga zatreba.

Kažu da su lovački i kovački najstariji zanati. Bruno je kovač, nije lovac ali s lovcima se često susreće. Manje je poznato da je on i puškar, čovjek koji popravlja uglavnom lovačke puške i karabine. Jedini u ovom dijelu Dalmacije i Hercegovine. Također je samouk i u ovom poslu, s istančanim osjećajem za preciznost, koji mu je zapisan u genima.

Zanimljivo je spomenuti, premda nema izravne veze s ovom pričom, da je Ministarstvo obrazovanja ukinulo smjer puškar u srednjim školama jer nije bilo zainteresiranih učenika. No, Bruna to ne zabrinjava, on je na usluzi svima kojima je potrebno popraviti ili reparirati pušku.

A kako je otkrio da se razumije i u oružje – pitamo ga.

– Bilo je to u Domovinskom ratu, kad sam bio mobiliziran u Hrvatsku vojsku – kaže nam.

Na terenu se znalo dogoditi da puška zakaže, da se zakoči i onda bi je Bruno strpljivo rastavljao i popravljao. Jednom je popravio i mitraljez koji se zakočio. Kad su zapovjednici vidjeli da zna popravljati oružje više nije išao na teren već mu je glavno zaduženje bilo popravak pušaka. I tako je to krenulo.

No, tako je bilo u ratu, ali ljubav prema oružju Bruno je nastavio i u miru, popravljajući lovačko oružje i eventualno neko trofejno.
Popravljao je i optički nišanski mehanizam, a u slučaju potrebe u svojoj kovačnici zna izraditi i novi dio te ga zamijeniti. Rezervne predmete za puške izrađuje od čelika, koji obrađuju zagrijavanjem i drugim potrebnim alatima.

Puške mu donose na popravak iz čitave doline Neretve, pa i preko granice, iz Hercegovine. Često iziđe ususret i policiji kad im oružje zašteka i treba ga brzo popraviti. No, naglašava da za to nema posebna ovlaštenja niti certifikat, te da zapravo tako pomaže ljudima, a u slučaju većeg kvara na oružju moraju potegnuti do Zagreba ili Splita.

Kovački zanat, kao i mnogi drugi zanati, danas polako posustaje u trci s novim tehnologijama. I ovaj zanat bez kojeg se do prije pedesetak godina nije mogao zamisliti život, posebno na selu, polako izumire. Ali dok je entuzijasta i zaljubljenika u starinu, poput Bruna Medaka, naseljem Borovci i neretvanskom dolinom odjekivat će udarci čekića u nakovanj.

 

Naslovnica Dubrovnik