Dalmacija Dubrovnik

REPORTAŽA O SUSJEDIMA

Priča o dva grada: 'Dubrovčanke dolaze na frizuru, muški popraviti auto, a svi zajedno raditi zube. S druge strane, pola Trebinja radi u Dubrovniku!'

REPORTAŽA O SUSJEDIMA

Nikad nisam bio u istočnoj Hercegovini, pa zvjeram. Cesta Stolac - Trebinje svrdla kroz kras, kamen, ogoljena brda, baš kao u romanima Mirka Kovača. Katoličke crkve su iza nas, a džamije će domalo uzmaći pred pravoslavnim hramovima i tablom na kojoj piše “Dobro došli u Republiku Srpsku”.

Dok se primičemo Trebinju, prisjećam se “slavne” izjave ratnog trebinjskog čelnika Božidara Vučurevića, koji je u vrijeme dok su granate iz Trebinja padale na 32 km udaljeni Grad poručio kako će napadači “sagraditi još ljepši i stariji Dubrovnik”. Ta izjava i te granate i danas su kost u grlu mnogim Dubrovčanima, trajni okidač za mržnju prema Trebinju.

S druge strane, kako se to kaže, život ide dalje. Nemali broj Dubrovčana odlazi u Trebinje zbog jeftinije hrane i raznih usluga - od automehaničarskih do stomatoloških - kao što i brojni Trebinjci idu sezonski raditi u Dubrovnik, mahom u turizmu, ugostiteljstvu i trgovini.

- Istina je, imam puno pacijenata iz Dubrovnika. Evo, sad će mi doći jedan, sirotinja. Ne mora biti bogataš ako je iz Dubrovnika, ima i toga - kaže nam trebinjski stomatolog dr. Milorad Kovačević, koji s kćeri Marinom, također doktoricom stomatologije, vodi ordinaciju u Ulici Nikole Tesle.

Kako nam tumači, Dubrovčani u Trebinje dolaze iz više razloga.

- Žene zbog frizure, muški zbog servisa auta i jeftinijih guma, a i muški i ženski zbog stomatologije. I jeftinih restorana. Kaže mi jedan iz Dubrovnika: ‘Doktore, ja platim mali servis auta, počastim ženu ručkom i još mi ostane para’.

Pošto smo čuli da Dubrovčani trebinjske zubare često pohode zbog jeftinijih implantanata, pitamo sugovornika pruža li i on tu vrstu usluge.

- Kako neću radit’ implantate? Pa ja sam 80-ih napravio prvi implantat u Jugoslaviji, s profesorom Halidom Sulejmanagićem. Radili smo ih u fabrici u Tesliću. I otada sam non-stop u tom poslu.

- I koja je razlika u cijeni između vas i kolega u Dubrovniku?

- Uuuu - odgovara dr. Kovačević. - Kod mene je 1500 maraka sve skupa. A u Dubrovniku to malo tko i radi koliko je skupo. Kod mene je popravak zuba 30 maraka, a kažu da je u Dubrovniku tri puta više. Ja sam čuo neke cifre na Stradunu, koliko se tamo uzima za zubariju, to je strašno.

Potom priča kako Trebinjci koji idu u Dubrovnik na sezonski rad najviše vremena gube na “vrlo tvrdoj” državnoj granici. Tako se put između dva grada, koji bi inače trajao dvadesetak minuta, zna protegnuti i na dva-tri sata. No dubrovački poslodavci su se dosjetili jadu: svojim radnicima nalože da do granice dođu autom ili autobusom i da granicu prijeđu pješice, a s hrvatske strane čekaju ih mini-busevi i kombiji koji ih voze na radno mjesto u Dubrovniku.

I taman dok doktor to priča, u ordinaciju mu ulazi žena s bolnom grimasom na licu, držeći se za vilicu.

- Možete nju pitat’ kad izađe - šapće zubar. - Ona je kuharica, nudili joj velike pare u Dubrovniku, ali nije mogla ići.

Malo kasnije žena, Ubavka Dakić se zove, potvrđuje doktorovu priču:

- Jest, nudili mi u Dubrovniku plaću od 15.000 kuna, ali nisam prihvatila iz zdravstvenih razloga, pa sam ostala u Trebinju.

- A kolika vam je ovdje plaća?

- 700 maraka.

Preračunavamo u hrvatsku valutu: konvertibilna marka (KM) je četiri kune, pa žena za posao kuharice u Trebinju zaradi 2800 kuna, pet i pol puta manje nego što bi dobila u Dubrovniku.

- Ali muž mi radi u Dubrovniku, on je keramičar. Nekad spava tamo, nekad ovdje. Ima dana kad zaradi 500 maraka, a nekad 200, kako kad. Ovdje to nikad ne bi mogao - veli žena.

- U Trebinju počinjemo osjećati nedostatak majstora, sve ih je Dubrovnik uzeo - ubaci se zubar. - Ovdje ni pizzerija ne može naći radnike, svi odoše u Dubrovnik. Ljudi iz Trebinja ne moraju ići u Njemačku i to je dobro za nas, jer oni se vraćaju u Trebinje i ovdje troše te pare što zarade u Dubrovniku.

- I kći nam je radila u Dubrovniku, kao hostesa - domeće gospođa Ubavka. - Ovdje se ne bi moglo živjeti od siromaštva da bar jedan član obitelji ne radi u Dubrovniku.

Pitamo dr. Kovačevića odlazi li on u Dubrovnik. Kaže da ne ide često, ali da mu kći voli otići.

- A zašto volite? - pitamo doktoricu Kovačević.

- Kako zašto? - čudi se ona. - Pa zbog Dubrovnika.

Konstatiramo da neformalne veze dvaju gradova funkcioniraju punom parom, za razliku od službenih. Provjeravamo ono što smo čuli od novinara u oba grada: forsira li blokadu odnosa dubrovački HDZ i njihov gradonačelnik Mato Franković?

- Pa ja nisam htio to da spominjem, da ne ispadne da govorim protiv drugog naroda - plaho će doktor Milorad, pa se ohrabri:

- Ali da. Kad je bilo otvaranje graničnog prijelaza Ivanica, naš tadašnji gradonačelnik Luka Petrović dođe na granicu, dođe Franković iz Dubrovnika, Petrović mu pruži ruku, a ovaj kaže: ‘Nema ništa dok se ne ispričate za bombardovanje Dubrovnika’. A Petrović njemu: ‘Pa nisam vas ja bombardovao, ovdje su dolazili ljudi iz Srbije i Crne Gore, oni su vas bombardovali. Što bih se ja ispričao za nešto što nisam radio?’

Tu ćemo priču potom čuti i od aktualnog trebinjskog gradonačelnika Mirka Ćurića, koji je bio u toj delegaciji na graničnom prijelazu, kao tadašnji dogradonačelnik.

- Nije ni bilo predviđeno da se mi tu nešto rukujemo i slikamo, ali jest na novinarsko pitanje o zajedničkom slikanju Franković rekao to što ste čuli - kaže Ćurić. - Što se tiče međusobnih odnosa, meni je najbitnije da građani Trebinja idu u Dubrovnik, a građani Dubrovnika u Trebinje. I te gužve na granici pokazuju da ljudi žele putovati.

Glasovi koji vode u prošlost

Na pitanje o isprici koju gradonačelnik Dubrovnika postavlja kao uvjet službene suradnje, njegov trebinjski kolega veli:

- Ako netko traži isprike za 1991., onda bi i mi mogli tražiti i za 1991. i za 1941. godinu. I mi imamo izgubljene živote iz 90-ih, imamo i oštećenih objekata od granata iz Dubrovnika, ali ako ćemo samo o tome pričati, nećemo nikud doći. Ja u ratu nisam sudjelovao, kao ni gospodin Franković, obojica smo bili djeca. Izborne godine su česte i ljudima očito trebaju glasovi, ali meni ne trebaju glasovi koji vode u prošlost. Osvježavanje tih rana ne vodi nigdje - kaže Ćurić te dodaje:

- Neki moji prethodnici su već upućivali pisma isprike, a ako opet to moramo, čitav život će nam proći u izvinjavanju.

Ćurić ovdje misli na događaj iz travnja 2012., kad je tadašnji gradonačelnik Trebinja Dobroslav Ćuk došao u dubrovački hotel Excelsior na seminar o prekograničnoj suradnji, rukovao se s tadašnjim dubrovačkim gradonačelnikom Androm Vlahušićem i javno se ispričao, izrazivši žaljenje “zbog svake nedužne žrtve i štete koja je nanesena građanima Dubrovnika”.

Taj se susret, pod patronatom ambasada SAD-a u Sarajevu i Beogradu, zbio kao nastavak ekomenskih susreta i zajedničke izjave dvojice vjerskih vođa - episkopa zahumsko-neretvanskog, vladike Grigorija, te dubrovačkog biskupa Mate Uzinića. Činilo se tada da će dva susjedna grada obnoviti prijeratnu suradnju.

- Tada je došlo do pozitivnog pomaka, bilo je zajedničkih projekata, ali onda je došao ‘slučaj Ivanović’ i sve se vratilo na nulu - kazuje nam Ćurić.

Gradonačelnik Trebinja tu misli na događaj iz prošlog kolovoza, kad je ravnatelj Umjetničke galerije Dubrovnika Marin Ivanović posjetio Trebinje i tamošnjem Muzeju Hercegovine posudio par slika Atanasija Popovića - trebinjskog slikara koji je 1948. pokopan u Dubrovniku - na što ga je gradonačelnik Franković smijenio, jer da je bez njegove suglasnosti otišao u grad “koji se nikad nije ispričao Dubrovniku”. Ivanović se potom ispričao za svoj postupak.

- Tih dana je u Trebinju trebao biti organiziran i zajednički sportski turnir, ali su nakon te sankcije Ivanoviću dubrovački klubovi odustali od nastupa, iz straha da će im gradonačelnik ukinuti financiranje ako dođu u Trebinje - priča nam Ćurić, dodajući kako u Dubrovniku radi oko tisuću građana Trebinja.

- I onda je sve O.K., onda se ne traže isprike, ali kad treba nešto ozbiljno i službeno, onda sve zapne na toj isprici. Mi smo spremni za suradnju, ali nismo za poniženja. Zna se tko je pokrenuo rat, to nisu bili Trebinjci. JNA je 1991. odavde granatirala Dubrovnik, tu je bilo poginulih i s Kosova i odsvakuda, a najmanje Trebinjaca - završava Ćurić.

Došao je red i da razgledamo Trebinje. Vodič nam je Božo Morić, donedavni glavni urednik portala TrebinjeLive, sada zaposlen u kabinetu gradonačelnika. Prvo nam pokazuje Zelenu pijacu u centru grada.

- Subotom je pola kupaca iz Dubrovnika. Dođu po sir, duvan, kajmak, smokve...

Šetamo dalje, preko glavnog gradskog trga s golemim platanama. Božo nam pokazuje na katoličku katedralu Male Gospe.

- Katedrala je u ratu ostala nedirnuta, a svih pet džamija je sravnjeno sa zemljom - kaže te odmah dodaje: - Ali sve su obnovljene.

- Ima puno apoteka po gradu - primjećuje fotoreporter Duje.

- Svi Dubrovčani tu kupuju lijekove - veli Božo.

Dolazimo do Trgovačkog centra Tropic, u čijem se prizemlju nalazi market Buvljak. Božo priča da Dubrovčani obično tu parkiraju kad dođu, jer u Trebinju je gradski parking skup, a ovdje je pola marke po satu. Jedino se mora nešto kupiti, pa ljudi skoče do Buvljaka: farmerke su 30 maraka, majice 15.

O niskim cijenama u Trebinju svjedoči i račun iz supermarketa Bingo koji smo pronašli u parku: trokilogramsko pakovanje deterdženta za rublje “Bioaktiv” stoji 5,95 KM (24 kune), 140 grama keksa je 1,15 KM (5 kuna), litra jogurta 1,70 KM (7 kuna), 200 grama majoneze dođe 1,30 KM (5 kuna), a alu-folija od osam metara 1,25 KM (5 kuna), dok “kesa tregerica” košta 0,05 KM (20 lipa). Sve skupa 11,40 KM, ili 45 kuna. U Dubrovniku bi taj račun bio troznamenkast.

- Pola stanova u mojoj zgradi kupili su Dubrovčani. Njima se već za godinu dana isplati kupiti garsonijeru u Trebinju, samo da ljeti tu žive dok iznajmljuju kuće u Dubrovniku. Vidiš po prezimenima da nisu trebinjska, i vidiš da preko zime u pola stanova nitko ne pali svjetlo - priča Božo, dodajući da mnoge firme iz Dubrovnika, kad slave godišnjicu, dođu u Trebinje, u neki od ovdašnjih restorana.

I mi završavamo u jednom od tih restorana: Studenac se zove, smješten uz rijeku Trebišnjicu. Moja bogovska pastrmka stoji 12 KM (45 kuna), a Dujina bogovska teletina pod sačem 13 KM (50 kuna). Nikšićko pivo je tri marke (12 kuna). Posve shvaćamo zbog čega na parkingu restorana ima više automobila dubrovačkih registracija: nisu gospari blesavi.

Ono što ne možemo shvatiti jest silni nesklad između službenih i neslužbenih odnosa Trebinja i Dubrovnika. Službeno - tih odnosa nema. Neslužbeno - sve vrvi od suživota.

- Nikad nije bilo više života između Trebinja i Dubrovnika nego danas - kaže nam bivši dubrovački gradonačelnik Andro Vlahušić, čovjek koji je 2012. primio izjavu žaljenja od tadašnjeg trebinjskog gradonačelnika Ćuka.

- Ja sam za taj susret dobio najširu moguću političku potporu, i od Ureda predsjednika RH. Morate znati da s njihove strane to nije bilo lagano, i kod njih je bilo žrtava, mnoge trebinjske majke su ostale bez sinova. Tamo je bila mobilizacija JNA, nisu se ni oni baš mogli oduprijeti.

Pitamo Vlahušića kako mu je gledati da je sve što je gradio sa svojim trebinjskim kolegom dolaskom Frankovića otišlo u dim.

- Kad imate gradonačelnika koji je ograničen, sa svjetonazorom kakav on ima, bez ugleda, a što očekivati? On izigrava malog Penavu, htio bi biti nacionalno važan. A kako netko iz HDZ-a može biti nacionalno važan? Tako da sluša predsjednika partije i da mrzi i pljuje Srbe. Ili da nešto ukrade - veli Vlahušić.

Očito je da svi službeni putovi vode do dubrovačkog poteštata Frankovića. Kako on vidi odnose Dubrovnika i Trebinja?

- Vrlo je jasno kakvi su ti odnosi. Njih nema - kaže Franković te nastavlja:

- Jasno je i kako bi se to moglo promijeniti. Tako da vlasti Trebinja i njihov gradonačelnik iskažu žaljenje zbog žrtava koje su izazvali u Dubrovniku, i onda možemo surađivati.

- Pa zar to 2012. nije već napravio tadašnji gradonačelnik Trebinja? - pitamo.

- To nije istina, ta izjava nije potpisana. Nikad nije došlo do službene isprike, osim od vladike Grigorija. Nama se službena Crna Gora ispričala i s njima normalno surađujemo. To očekujem i od trebinjskih vlasti: čim se ispričaju, ja sjedam u auto i odlazim u Trebinje. Dubrovnik je svjetski brend i više trebaju oni nas nego mi njih. Oni nama uopće ne trebaju - drži Franković.

Valja zapamtiti ovu rečenicu: “Oni nama uopće ne trebaju”. Neobična misao za čelnika grada koji živi od turizma, na pogon sezonskih radnika iz Trebinja. Još će vode proći Trebišnjicom dok prvi čovjek Dubrovnika ne naruči pastrmku u Studenca.

Igor Hajdarhodžić: Politika šumom, a praksa drumom

- Ja sam sad iz Trebinja. Ostavio sam jučer tamo auto, da mi napumpaju kompresor, jer je kod njih puno jeftinije. Taksi me došao 25 eura do Trebinja, a ovdje za te pare ne bih došao do Lapada. Ručao sam tamo, jer im je hrana odlična i dva-tri puta jeftinija nego u Dubrovniku, kao i sve usluge. A u organskoj hrani nas šiju 1:10. U Trebinju je sve puno dubrovačkih registracija, a mi se pravimo da nikakve odnose nemamo.

Sva ta mladost iz Trebinja participira u turističkom uspjehu Dubrovnika. Naša mladost iz Slavonije je izabrala druge puteve i destinacije, i sad jedino ekipa iz Trebinja omogućava i servisira naš turizam. Politika ide jednim putem, a praksa drugim. Biskupu svaka čast, on je odmah na početku mandata išao u Trebinje, ali gradonačelnik ne slijedi njegov primjer.

Kakvi su, takvi su - oni su naši susjedi. Koliko znam, nitko od naših nikad nije imao problema u Trebinju. Nakon onog rata Nijemci i Talijani već su 1951. napravili prva odmarališta kod nas, dakle naši okupatori šest godina iza rata dolaze ovdje. A nama je prošlo 30 godina i odnosi su tako gusti, a mi se pravimo da ih nema. Pa tko je tu lud: gradonačelnik ili svi mi?

Postoje ozbiljne prešućene turističke ture koje nas spajaju. Trebinje je zanimljivo i ubrzano se mijenja. Danas obitelji s djecom iz Dubrovnika idu na kupanje u Vodeni grad kod Trebinja, jer ovdje ne mogu naći mjesto na plaži, a tamo za deset eura imaju cjelodnevni sadržaj. Bez politike nema problema između Dubrovnika i Trebinja, a politika je tu da napravi probleme.

Je, najebali smo prije 30 godina i zna se tko je bio agresor, ali to je bilo tada. To što oni kažu da su nas iz Trebinja gađali četnici iz Srbije i Crne Gore, a da je tu bilo najmanje Trebinjaca, to je istina - oni su imali veliki upliv četnika iz Nikšića. Pa oni su nakon rata podigli spomenik Srđanu Aleksiću, momku koji je branio Trebinje od četništva.

Austrougarska pruga koja je povezivala Trebinje i Dubrovnik stara je 150 godina. Znači, to je Franjo Josip razumio, ali današnja vlast ne razumije. Njima trebaju glasovi i oni zbog tih glasova rade trzavice, jer žive od toga. Naš gradonačelnik nije zao i ima dobre namjere, ali ne razumije međunarodnu politiku, a ni umjetnost. Bilo bi mu pametnije da na Stradun pozove Rolling Stonese, koji bi možda i došli, a ne Thompsona, jer to nije muzika za Stradun.

Poštujem ljude u Dubrovniku koji su stradali u ratu i ne žele više vidjeti Trebinje, ali poštujem i mladost Trebinja koja dolazi ovdje. Za njih je bolje da idu u inozemstvo u Dubrovnik nego u Berlin.

Kaže naš gradonačelnik: nisu dobrodošli dok se ne ispričaju. A kako smo mi dobrodošli u Mostaru, kojeg smo pola srušili? Kako su muslimani nama oprostili, a mi ne možemo Trebinjcima? Svak’ kriv, samo mi pravedni - ma pusti te priče. Što su meni krivi ljudi koji danas imaju 25 godina i došli su raditi ovdje?

Dubrovnik je slobodan grad i svatko je dobrodošao tko želi zaraditi svojim radom za sebe i zajednicu. Branitelji koji su u Dubrovniku ostavili živote nisu ginuli za politička prepucavanja, nego za slobodu. A čovjek je slobodan ako ne gleda tko je odakle i ako nečije porijeklo ne uzima za zlo.

Meni je to sve skupa licemjerno. Zarađivati skupa s njima lovu, a govoriti da s njima nemamo ništa - to je laž. Sve što se radi na svađanju naroda je nedorasla politika, jer je po prirodnoj osnovi došlo do miješanja ljudi i roba, a politika na neprirodan način želi to negirati.

 

Naslovnica Dubrovnik