Dalmacija Šibenik

25-godišnji mladić unatoč teškoj bolesti završio veleučilište

Šibenik: diploma za unuka i baku

25-godišnji mladić unatoč teškoj bolesti završio veleučilište

Miro Čačić boluje od teške distrofije mišića i teško govori, ali je diplomirao, na čemu mora zahvaliti velikoj upornosti njegove bake Marije Lauri koja ga svaki dan čeka na fakultetu

Miro Čačić boluje od teške distrofije mišića i teško govori, ali je diplomirao, na čemu mora zahvaliti velikoj upornosti njegove bake Marije Lauri koja ga svaki dan čeka na fakultetu

Svaki dan, po kiši i suncu, zajedno na predavanja, Mićo i njegova
baka Biba nakon diplomskog ispita / ante Baranić / CROPIX
Uspjeh koji je 25-godišnji Šibenčanin Mićo Čačić, koji boluje od teške distrofije mišića i teško govori, postigao obranivši u srijedu na Veleučilištu u Šibeniku s ocjenom izvrstan diplomski rad na Odjelu za informatički menadžment, istodobno je i uspjeh njegove 67-godišnje bake Marije Lauri koja ga je, otkako je posljednje dvije godine postao teško pokretan, svaki dan pratila na predavanja i čekala ga na Veleučilištu dok mu ne završi nastava.

Strepjela je, kako kaže, da bi mogao pasti niza stepenice ako bi bez njezine pomoći morao hodati od jedne predavaonice do druge. Tako je bilo i u srijedu - strpljivo ga je, ponosna, čekala u hodniku dok je on branio diplomski rad o temi “Intelektualni kapital Republike Hrvatske s obzirom na poduzetništvo” pred tročlanom komisijom u sastavu dr. Marko Radečić, dr. Petar Čovo i mr. Željko Mikulić.

On je dobio ocjenu izvrstan i stekao zvanje diplomiranog ekonomista informatičkog menadžmenta, a prodekan Mikulić je baki za njezine zasluge i nesebično bodrenje unuka, o kojemu skrbi već 13 godina, uručio buket cvijeća. Ta skromna, požrtvovana žena u tom je trenutku, kako nam je i sama priznala, osjetila vrhunac sreće i ponosa.

Baka jedina obitelj

Miću je otac napustio kad je imao tri mjeseca, a majka, koja je bila slaba zdravlja, umrla je prije 13 godina. Marija od tada funkcionira kao samohrana baka i cijeli je život posvetila unuku.

Miće je po djedovoj strani naslijedio distrofiju mišića, a stanje mu se naglo pogoršalo prije dvije godine. Do tada je na Veleučilište čak dolazio na biciklu. Zbog uznapredovale bolesti, posljednje dvije godine vrlo se teško kreće i vrlo teško govori.

To ga, međutim, nije omelo da marljivo nastavi studirati, da bude redovit na svim predavanjima i da polaže ispite:

- Računala i informatiku obožavam i uživam u učenju. Nije mi bilo teško, ali, naravno, baka je u svemu tomu izvukla lavovski dio - priznao nam je Mićo, koji baku od milja zove Biba.

Baka Marija je vedra, optimistična i nasmijana žena koja ničim ne odaje da je život ne mazi.

– Volim djecu i volim knjigu, i dala sam sve od sebe da moj unuk postigne to što želi pa sam odlučila da ću, dok je na predavanju, sjediti u hodniku i čekati ga. Skrivala sam se u početku da me ne bi primijetili drugi studenti, da mu se ne bi rugali - ispričala nam je baka Marija.

Profesori su ispočetka u čudu prolazili pokraj te sijede gospođe koja bi satima mirno sjedila na klupi u hodniku. S vremenom su otkrili njezinu “misiju” i danas je već svi poznaju kao “baku Courage”.

Marija i njezin unuk, inače, žive od 3.000 kuna mjesečno, koliko iznosi njezina i mirovina koju je Mićo naslijedio od majke, ali unatoč tomu svom je unuku priuštila informatičku opremu koja mu je potrebna za učenje. Marija i Mićo napravili su svoje i dokazali što se sve upornošću i skromnošću može postići.

Ručak u zahodu

Znala sam mu na fakultet donijeti i ručak, koji bismo kriomice pojeli u zahodu. Svašta smo proživjeli on i ja, ali sve je dobro ispalo. Svaki smo dan išli najprije autobusom sa Šubićevca do bolnice, a onda lagano pješice do fakulteta. Išli smo tako i po najvećoj hladnoći i po najvećoj kiši. Pokisli bismo do kože, ali nismo htjeli odustati. Uvijek smo dolazili sat vremena prije jer se Mićo bojao da će zakasniti na predavanja - kazuje baka.

Naslovnica Šibenik