Dalmacija Šibenik

Šibenčanin živio u pet država, a jednom gradu: Ništa ne bih promijenio!

Živio je u Kraljevini Jugoslaviji, u NDH i Italiji, pa Socijalističkoj Jugoslaviji i konačno samostalnoj Hrvatskoj

Živio je u Kraljevini Jugoslaviji, u NDH i Italiji, pa Socijalističkoj Jugoslaviji i konačno samostalnoj Hrvatskoj

Šibenik je davno ustanovio običaj da se muška čeljad, kad navrši 50., stekne zrelost, stvori neki imetak i obitelj, okupi i zajednički proslavi generacijsku obljetnicu. Nedavno se okupila neobična družba 80-godišnjaka, među kojima i Bogde Čala, koji tada prigodničarski reče: Doživio sam čak pet država, režima i sustava, a iz Šibenika nikad nisam otišao! Živio je u Kraljevini Jugoslaviji, u NDH i Italiji, pa Socijalističkoj Jugoslaviji i konačno samostalnoj Hrvatskoj.

- Šibenik je 1928. g. imao oko 13 tisuća stanovnika, i te se godine rodilo 150 muške djece. Živih nas je još 41 - priča vitalni 80-godišnjak. U Kraljevini Jugoslaviji Šibenik je bio mali, prašnjavi grad, bez asfalta. Svaku večer bi jedna vatrogasna cisterna poprskala ulice da se slegne prašina. Glavni gradski industrijalac je bio Šare. Grad je bio pun mesnica, imao je uglednih obrtnika i trgovaca, hotel, kavanu Astoriju u kojoj se okupljao srednji stalež. “Tridesetih godina prošlog stoljeća otac mi je otišao trbuhom za kruhom u Urugvaj, i zaposlio se u Montevideu u mesnoj industriji s još jednim Šibenčaninom. Jednom kupe desetak lutrija od uličnog kolportera i dobiju 10 tisuća dolara! Bio je to velik novac u ono doba. Vrate se u Šibenik, a na obali dočekala ih glazba i razdragani narod. Otac nije znao s novcem, jedino je uspio kupiti kuću na kojoj je sve do rata imao rentu.”

Taman je Bogde krenuo u Gimnaziju kad je počeo Drugi svjetski rat. Brat otišao

Na fotografiji je jedan od 30-ak sibenskih 80 godisnjaka - Bogde
Čala                                                         Ante Baranić / CROPIX
u partizane, a Bogde u ilegalce. Poslije ušao u SKOJ.

“Pod Talijanima nije bilo gladi. Sela su bila dobro opskrbljena hranom, a domaćem stanovništvu u gradu bio je dozvoljen ribolov. Ali, kad bi partizani izveli kakvu akciju, slijedile su nemilosrdne odmazde-strijeljanja i vješanja naših ljudi. Padom Italije i dolaskom Nijemaca, 1943. g. zavladala je velika stega i neimaština. Žene su odlazile u sela put Stankovaca i mijenjale obiteljsku zlatninu za brašno i puru, a kad su i bez toga ostale, dotom su kupovale hranu od seljaka.

Ribarenje nije bilo dozvoljeno, živjelo se bijedno. Poslije rata, američkim brodovima dolazila nam je hrana. Naša je generacija imala tada 16-17 godina, vratili smo se u školu, odlazili na radne akcije ili sudjelovali u raščišćavanju ruševina u gradu. Šibenik je bio bombardiran i 1941., ali najstrašnije u noći na Sv. Lucu 1943. g. kada je razorena Vijećnica, interni odjel bolnice itd.”

Iz vremena NDH šjor Bogde se sjeća: “Bilo je mladih ljudi koji su se priključili ustaškom pokretu, ali njihov utjecaj u gradu nije bio osobit. Perković je bio granica, iako su ustaše povremeno dolazile i u grad, kao i četnici koji su bili utaboreni u Zablaću i Žitniću.”

 

Partija nije bila za mene

U socijalističkoj Jugoslaviji šjor Bogde je radio u Izgradnji, jedno vrijeme bio i direktor Čempresa. ”U Partiju sam ušao 1948. g., ali sam brzo vidio da to nije društvo za mene, jer sam bio liberalnih nazora i 1954. vraćam partijsku knjižicu. Ostatak života naučio sam biti oprezan i nisam imao problema. Imali smo dobar standard, lijep život i ništa ni danas ne bih mijenjao.” Hrvatsku su, nažalost, kaže, uništili kriminalna privatizacija i ratni profiteri.

 

Naslovnica Šibenik