Dalmacija Šibenik

sretna djeca

Ova škola u Dalmatinskoj zagori 'duga' je poput autoceste, dok ravnatelj obiđe sve podružnice prijeđe udaljenost kao do Karlovca

sretna djeca

Drniška Osnovna škola Antuna Mihanovića Petropoljskog jedinstvena je u Šibensko-kninskoj županiji, a vjerojatno i u Hrvatskoj. Taj joj atribut osigurava činjenica da ima najviše područnih škola, i to ne samo onih malih, od prvog do četvrtog, nego u njezinu sastavu djeluju i tri škole s osam razreda. Od najsjevernije u Siveriću do najjužnije u Pakovu Selu, od najistočnije u Čavoglavama do najzapadnije u Oklaju, ukupno ih je sedam. Premda, dvije više na papiru.

Ove je jeseni, naime, bez učenika ostala škola u Čavoglavama te je zatvorena do daljnjeg, ali nije izbrisana iz mreže škola u županiji pa joj sada preostaje jedino da se nada čudu: nekim boljim vremenima i novim prvašićima. Nekoliko godina prije ista je sudbina zadesila školu Radonić 2, ali i sa sadašnjih sedam aktivnih podružnica, drniška je osnovna škola najraštrkanija u prostoru, pa njezin ravnatelj Saša Kolombo zna reći da dok ih sve obiđe, prijeđe toliko kilometara da bi autocestom mogao doći skoro do Karlovca.

OŠ Antuna Mihanovića Petropoljskog posebna je i po tomu što ima najviše putnika. I učenika i nastavnika. Gotovo 50 posto đaka svakodnevno putuje, a toliko je putnika i među nastavnicima. Čak i mnogi koji žive u Drnišu moraju putovati jer, osim u matičnoj školi, svoje predmete predaju u Oklaju, Gradcu ili Drinovcima, područnim školama sa svih osam razreda. Ili, ako su nastavnici stranog jezika, moraju putovati u male škole u Siveriću, Pokrovniku, Pakovu Selu ili Radoniću.

– Ovo je škola s enormnim brojem zgrada. Ona je pravni sljednik pet samostalnih škola koje su na drniškom području djelovale prije rata. U progonstvu su se fuzirale i to je tako ostalo i kad su se ljudi vratili u Drniš 1995. godine – objašnjava ravnatelj tu neuobičajenu raštrkanost.

– Kad sam prije gotovo 14 godina postao ravnateljem, ova je škola imala 11 ili 12 zgrada, nemojte me hvatati za riječ, ni sam više točno ne znam. Ali zbog sve manjeg broja ljudi, svakih nekoliko godina zatvarala bi nam se po jedna manja škola. Ove smo godine ostali bez Čavoglava, a još prije bez škole Radonić 2. Ostala nam je ova u Živkovićima, koju zovemo Radonić 1, i tu imamo samo jedno dijete, četvrtaša. Dogodine, ono će u peti razred u Drniš, a prvašića, koliko mi je poznato, neće biti, pa ćemo i tu morati staviti ključ u bravu – govori Kolombo, a kao primjer drastičnog opadanja broja stanovnika navodi i školu u Siveriću.

Ogromna zgrada, velika školska dvorana, a samo 17 učenika. Prije rata bilo ih je neusporedivo više. Škola je, kaže, i građena za nekoliko stotina djece. Danas je opustjela kao i kraj kojemu pripada. Zato su je morali "smanjiti". Zbog grijanja, gornji je kat zatvoren da bi se škola zimi barem donekle mogla ugrijati. A koliko je ta demografska slika nevesela, govori i podatak da je siverićka škola sa samo 17 svojih mališana najbrojnija područna škola s četiri razreda. Ostale, sve zajedno, imaju svega devet učenika!

I kao da udaljenost, raštrkanost i sve manji broj učenika nisu dovoljni problemi, drnišku školu, premda u tome nije sama, muči i stalni nedostatak novca i ulaganja u školstvo. S toliko zgrada, velika je i potreba za njihovim održavanjem, modernizacijom i nabavom informatičke i druge opreme. Uostalom, puno se posljednjih godina, posebno u sklopu priče o reformi školstva, govorilo o jednakim uvjetima školovanja za sve u Hrvatskoj. Jer, zašto bi dijete iz Drniša ili okolnih mjesta imalo ružniju, hladniju, slabije opremljenu školu od vršnjaka, primjerice, u Šibeniku, a o Zagrebu da se ne govori. I u startu bilo zakinuto u pravu koje ima kao i sva druga djeca. No, "jednaki uvjeti" vrijedit će samo za "jednakije", dok god u Drnišu sanjaju dogradnju matične škole samo da bi dobili još nekoliko učionica kako im đaci ne bi morali, kao do sada, ići u fantomsku međusmjenu, zbog koje nisu sretna ni djeca ni njihovi roditelji.

Već godinama taj je problem aktualan, a postoji i volja Šibensko-kninske županije kao osnivača da se to riješi, voli istaknuti Kolombo. Ali nikako da se nađe novca! Nema ga ni za energetsku obnovu zgrade, ne samo u Drnišu nego i područnih škola, od kojih se neke gotovo raspadaju. Bez toga, učionice su zimi hladne, a računi za struju astronomski.

I dok svi ti problemi otkrivaju razmjere siromaštva društva u kojem živimo, njegove nemoći i nesposobnosti da školama i školovanju dade veće značenje, što bi, naravno, trebalo biti potvrđeno i znatnijim proračunskim izdvajanjima, drniška škola ima i svoje veliko bogatstvo. Ne čine ga ni zidovi ni pametne ploče ni tableti ni računala, nego pametne glavice njezinih, ukupno, 600-tinjak učenika.

– Imamo divnu djecu, dobru i ljubaznu, koja baš i ne odgovaraju onomu što čitamo i gledamo u medijima, slici učenika koji se tuku, napadaju nastavnike itd. U našoj školi ništa se ni slično nije dogodilo. Je li dovoljno reći da je najveća šteta koju je neko dijete napravilo u svim zgradama bila crta od 20 centimetara povučena crnom bojom po zidu? Naša je škola normalna, rekao bih prosječna, a učenici i nastavnici su super. Možemo se pohvaliti i da smo lani bili državni prvaci u košarci, a dobre rezultate na državnim natjecanjima imamo i iz tehničkog, talijanskog te vjeronauka – ponosan je Kolombo.

S tim riječima složila bi se i Alenka Bilać, mlada profesorica matematike i informatike. Iz Imotskog je, ali je udana za Drnišanina i u Drnišu živi već šestu godinu. Otprije nekoliko mjeseci i ona je postala putnica. Svakog dana putuje u Drinovce jer vodi tamošnju područnu školu. Ujedno predaje i matematiku te je razrednica sedmašima, među kojima je i jedan Roko – matematički genijalac, hvali ga Bilać. Iako je kratko na novoj funkciji, dobro su joj poznati svi nedostaci područnih škola, prije svega u opremljenosti i uređenosti. Ali postoje i prednosti.

– Ove godine od prvog do osmog razreda imamo ukupno 65 učenika. Prosjek je osam đaka po razredu, a toliko ove godine imamo i prvašića. Nekada je to bila velika škola, ali je broj djece rapidno opao nakon rata. Sada se već godinama držimo oko istog broja. S manjim odjeljenjima lakše je, naravno, raditi, ali ipak, ako je premalo djece, nije dobro jer oni gube motivaciju i natjecateljski duh – smatra Bilać.

Otkriva kako i nju muči dolazak zime, jer to u školi u kojoj ionako nema dovoljno odgovarajućih učionica znači zatvaranje jedne koju je nemoguće zagrijati zbog loše izolacije. Nedostatak novca razlog je i što će se školska sportska dvorana, nova i suvremeno opremljena, kada zahladi, slabije otvarati, jer ju je, kaže Bilać, također teško zagrijati.

– Područne škole jesu male po broju djece, ali treba im sve što i velikim školama. Djeca ne bi ovdje trebala biti zakinuta samo zato što žive na selu – uvjerena je Bilać.

U današnje digitalno doba informatička oprema, barem ona pristojna, ne bi trebala biti nikakav luksuz, ali jest za drniške osnovce, pa tako i za mališane u Drinovcima. Ali nisu zbog toga malodušni ni učenici ni nastavnici. Ravnateljica s ponosom ističe "Male knjižničare", kreativnu i vrijednu grupu učenika okupljenih oko knjižničarke Antoanete Raspudić. Među njima je i Franka iz Brištana Gornjih. Voli, kaže, čitati, a najviše kad od starih, otpisanih knjiga izrađuju razne ukrase i uporabne predmete, koje na božićnom sajmu ili u drugim prigodama prodaju te zarađeni novac skupljaju za nabavu školske lektire. Jer, knjižnica je vrlo skromno opremljena, a čitati se mora! Zna to Domagoj, četvrtaš iz Vatavuka, koji je u knjižnicu došao u potragu za lektirom "Priče iz davnina".

I koliko god da priželjkuju računala, tablete, projektore i e-dnevnike, ključ dobre škole uvijek je u ljudskim rukama – veli Bilać.

– Radila sam i u opremljenijim školama, ali bez obzira na današnju digitalizaciju i sve ono što može pomoći u nastavi, na kraju je ipak najvažniji odnos učenika i nastavnika. Dolazak u malu školu zna biti pravi melem za dušu!

Pakovački odlikaši

- Već godinama se bavim prijevozom učenika, ali ovo nisam doživio u 30 godina svoje karijere: da vozim jednu jedinu učenicu – raspoložen za razgovor, objašnjava Dražan Čupić, vlasnik prijevozničke tvrtke "Čupić promet" iz Drniša, situaciju u Pakovu Selu, u kojem u područnu školu ide svega troje učenika: jedan trećaš i jedan četvrtaš, te jedina učenica prvog razreda koja koristi organizirani školski prijevoz.

– Od prije desetak godina sve je manje učenika. Nekada su autobusi bili puni, a sada vozimo minibuseve, kombije. Kilometraža je velika, a učenika sve manje... – žali se Čupić.

A putnica u toj školi je i učiteljica Anita Klarić. Dolazi iz Šibenika i već osam godina predaje u pakovačkoj područnoj školi. Na ulazu u tu veliku i pustu zgradu, u kojoj funkcioniraju samo jedna učionica, mala kuhinja i WC, osjeća se snažan zapah vlage. Svježe oličenom hodniku, njegovoj sterilnoj bjelini i praznini, sušta je suprotnost prostrana i ugodna učionica, ujedno prostor za tjelesni kada je hladno ili pada kiša. I njih, kaže Klarić, muči grijanje, jer i s nekoliko električnih peći zimi je teško postići ugodnu toplinu.

Nekadašnja druga učionica sada je pod ključem, kao i pomoćna prostorija uza sam ulaz. Svjedoče nekadašnjim vremenima kad su se po hodnicima i u školskom dvorištu čule dječja cika i graja. Sada je sve tiho, a te prostorije preko ljetnih praznika koriste iz Mjesnog odbora, ali naviku da ih iza sebe ostave uredne još nisu stekli. U konstelaciji takvih okolnosti i vremena, mali pakovački đaci mahom su odlikaši, dobri i poslušni, hvali ih njihova učiteljica.

Jedna škola, a četiri rasporeda sati

Drniška škola ima još jednu posebnost. Velika raštrkanost zgrada po terenu, te činjenica da, pored matične u gradu, osam razreda imaju i područne škole u Oklaju, Gradcu i Drinovcima, rezultirali su najsloženijim i najopsežnijim rasporedom sati. Zapravo četiri istodobna rasporeda sati, pa višečlanoj ekipi nastavnika koja ga sastavlja prije početka svake školske godine ravnatelj Saša Kolombo uvijek skida kapu do poda.

– To je strašan posao. Riječ je o četiri rasporeda sati koji moraju teći paralelno u svim školama. Sve treba uskladiti i ujednačiti. To znači da, primjerice, nastavnik koji predaje povijest u istom danu, nakon što dva sata odradi u Drnišu, mora sjesti u auto i nastaviti raditi u Drinovcima, Oklaju ili Gradcu.

Nastavnici koji u višim razredima predaju talijanski ili engleski jezik moraju putovati u male škole u, recimo, Pokrovniku ili Pakovu Selu. Sve se to mora sinkronizirati da bi raspored funkcionirao, a ja moram stalno biti "atento", jer kada mi ujutro u 6.30 netko javi da je bolestan, morate sve brzo presložiti jer vam raspored pada ne u jednoj, nego u svim školama po sistemu domino-efekta – ističe Kolombo.

 

Naslovnica Šibenik