Ali, i ne previše, bar ako je suditi po najnovijem grupiranju snaga, demonstraciji moći te drugim manevrima na ovom frontu gdje se, vidljivo je iz aviona, odvija artiljerijska priprema prije nego zakonski paragrafi odrede tko je tobože profitirao, a tko „popušio“ u okršaju za (makar maglovito) upravljanje Dalmacijom.
Prije argumentacije za tezu da iznošenje mišljenja o novom državnom kroju lokalne uprave počinje, barem ovdje u Dalmaciji, sličiti na ukopavanje u rovove radi što efikasnije vatre po neprijateljskoj živoj sili, uputno je pripomenuti da nitko ne mora biti politički analitičar kako bi zaključio da će vladajućima s Markova trga novi Zakon o regionalnom razvoju znatno prije izaći na nos nego u Narodnim novinama.
Naime, nesumnjivo dobre namjere toga zakona i njegova respektabilna kapacitiranost za privlačenje, ili čak izvlačenje, popriličnog novca iz EU fondova, ipak se pokazuju slabim kartama u konfrontaciji s čitavim gromadama interesa „na terenu“, u općinama, gradovima i, osobito, županijama čiji bi (ruko)vodeći činovnici najradije da se ništa „ne talasa“: moja županijica, moja državica. S tim da stvari čvrsto ostaju takve – dakle, označene otporom svakoj promjeni – i usprkos nedvosmislenoj tvrdnji resornog ministra Branka Grčića da se sadašnje županije neće ukidati jer je primarna zakonska intencija povećati im prihode, a ne im smanjiti sinekure.
Dva friška dalmatinska događaja – u kojima sudionici kao da se utrkuju tko će prvi zabosti svoju zastavicu na ničijoj zemlji (ili je možda bolja usporedba s lavovima koji „zapišavaju“ teritorij da odbiju druge pretendente na lovište i ženke) – zorno pokazuju da Dalmacija nema baš dobre izglede uspostaviti se kao artikulirana, sređena, uspješna i samosvojna regija, jedna od pet-šest u Hrvatskoj, pa čak ni kao „plansko područje“ na čije slasti također pikiraju razni aspiranti.
Da se ne dulji, za sutra, u ponedjeljak, zakazana je izvanredna sjednica Skupštine Dubrovačko-neretvanske županije na kojoj se – kako je izjavio župan Nikola Dobroslavić - namjerava donijeti deklaraciju s „jasno istaknutim interesom županije i grada Dubrovnika“.
Sigurno je, veli Dobroslavić, da „nećemo prihvatiti utapanje Dubrovnika u neku širu regiju, to ne dolazi u obzir, i naša županija mora ostati samostalna regionalna jedinica, odnosno imati status samostalne regije s Dubrovnikom kao regionalnim središtem“. I točka. Ništa drukčije ne dolazi u obzir, ne damo se „utapati“, Dubrovnik „mora biti središte regije“…
Zakon se, ako se u međuvremenu ne dignu ruke od svega, ima tome prilagoditi. Dubrovačku deklaraciju treba, eto, još malo pričekati, do sutra, ali, ne lezi vraže, Zadranima se nije dalo čekat, pa su oni svoju, također deklaraciju, o „regionalnom razvoju i opstojnosti Zadarske županije“ donijeli još u petak, jednoglasno i, kako je javljeno, uz gromki aplauz i ustajanje sa stolica.
Župan Stipe Zrilić ustvrdio je da su deklaraciju donijeli „kako bi opstali kao županija jer želimo zaštitu svojih prava i interesa“; Zadarska županija mora postojati i „ne smije biti utopljena u regiju nazvanu Dalmacija, a državna vlast treba uvažit prirodnu poziciju Zadra i regije čije je on sjedište“.
Pa je befel o tome odmah inpoštan predsjednicima države, Sabora i Vlade, na znanje i ravnanje. Da poslije ne bi rekli: nismo znali. Kad se rečenim manifestima iz Zadra i Dubrovnika pribroji ono što su na zadanu temu rekli šibensko-kninski župan Goran Pauk (predlažem da, radi smanjenja napetosti između Zadra i Splita, sjedište regije bude u Kninu), gradonačelnik Zadra Božidar Kalmeta (Zadar ne želi biti dio „upravne jedinice“ Srednji i Južni Jadran, nego zasebno plansko područje, a i šta ga mi imamo s Pulom i Dubrovnikom) ili šibenski gradonačelnik Željko Burić (kad se Zadar i Split ne mogu dogovoriti, onda je najbolje da središte regije bude Šibenik), postaje potpuno jasno da je pred nama suvremena priča o ovnovima i brvnu. A još kad se javi Split.
MLADEN KRNIĆ
FOTO: CROPIX
