Naime - da stvar razjasnimo - na žeravici prilično vatrenih demonstracija preko tisuću mještana Ploča, Metkovića, Opuzena, Komina, pa i Pelješca i Makarskog primorja, spržena je zamisao (potekla iz Luke Ploče, to jest njezine tvrtke kćeri Luka Ploče energija, a uz blagoslov Ministarstva gospodarstva) da se u pločanskom Gradskom vijeću „ozakoni“ inicijativa za brzu izmjenu Prostornog plana Dubrovačko-neretvanske županije, čime bi praktično bio postavljen kamen temeljac za termoelektranu u Pločama, snage 800 megavata i s „pogonom“ na ugljen“.
Iz vijećnice je umjesto bijelog dima (dobro, u ovom slučaju primjerenije bi bilo kazati crnog dima) koji bi potvrdio „prolazak“ garbun-inicijative, stigla tek trijumfalna objava nekolicine vijećnika nesklonih termoenergetskom divu u njihovoj zelenoj dolini - da su „dobili bitku i da će sigurno dobiti i rat“.
Okupljene prosvjednike to je potaknulo da uzvike „miševi, miševi“, upućene vijećnicima, barem na trenutak zamijene porukom „vratit će se Walter, jebat ćemo vam mater“, baš kao da su čuli jednu HDZ-ovu vijećnicu (i eto joj odgovorili) kad je tamo u vijećnici protivnicima inicijative poručila da ih „nabije na k…c“. „Oni iz Luke, i tko već stoji iza njih, potpuno su promašili način kojim su krenuli, ovdje gdje ljudi sade naranče i nektarine, zasaditi elektranu ćumurušu; puno su toga propustili uraditi i sad uopće nemaju pravo biti iznenađeni ovim kako je njihova nakana dočekana. Ponijeli su se kao netko tko s neregistriranim autom izađe na magistralu, pa se onda čudi što ima problema s prvim policajcem na kojeg naiđe“ – kaže mi, kad sam se raspitivao o odnosu snaga, jedan dobro upućeni Pločanin.
Direktor Luke Ploče Ivan Pavlović nije, na primjer, našao za shodno da dođe na sjednicu Gradskog vijeća i da tu (pa čak i kad je rasprava o izmjenama prostornog plana bila formalno skinuta s dnevnog reda) objasni sve benefite što bi ih, eto, Neretvanima donijela termoelektrana na ugljen. Ili da se, pak, obrati prosvjednicima. A ne, njemu se učinilo da je dovoljno preko medija poslati poruku s ponudom koja se ne može odbiti i pred čijim će argumentima, prije svega financijskim, svi pasti na tjeme.
Ipak nisu pali, premda su informacije i brojke što ih je investitor plasirao uistinu zavodljive: izgradnjom termoelektrane u jednom bi se desetljeću na troškovima za uvoz energije uštedjelo 3,5 milijardi eura, Luka Ploče višestruko bi povećala promet i zaradu, u samoj termoelektrani radilo bi i do 350 zaposlenika, gradski proračun svake bi godine naplatio čak 50 milijuna kuna energetske rente, profitirali bi građevinari, brodari, hotelijeri…
A sve to i tako – cvrkutao je Pavlović – bez ugrožavanja okoliša, bez ikakvih štetnih emisija osim povećanja količine ugljičnog dioksida, bez negativnih utjecaja na zdravlje ljudi i ostalog živog svijeta na kopnu i u moru, bez šteta za proizvodnju hrane, za turizam, trgovinu… Dapače, sve bi to procvalo, a sav rizik je, naglašava se, na privatnom investitoru, to jest na (u ovome trenutku) Luci Ploče. I uprkos svemu tome, umjesto sriće i veselja pod prozorima investitora u Pločama, neočekivano se dogodio narod: nećemo termoelektranu!
Na stranu sad što Neretvanska dolina odavno nije ekološki nevina, kako joj se zna nekritički tepati (i iz komercijalnih razloga), no udruge „Pravo na zdrav život“ i „Spasimo dolinu Neretve“ mobilizirale su građane upravo na strahu od opće ekološke katastrofe, osobito one zdravstvene. A baš su to strahovi koje investitori nisu ni izdaleka dovoljno „razobličavali“ u argumentiranom razgovoru s javnošću, nego tek sad kane „sve podatke staviti na web-stranicu i o svemu javno raspravljati“.
Da, i još su nešto propustili unijeti u svoju strategiju instaliranja goleme termoelektrane u Pločama: nisu uzeli u obzir fakat da su ljudi s toga područja krajnje frustrirani pogubnim učincima azbesta iz „fumara“ pokojnog „Plobesta“, pa traže i zaslužuju barem malo više takta i delikatnosti kad im se tzv. bolja (možda i objektivno bolja) budućnost (pro)daje u paketu s nečim tako „zelenim“ kao što je termoelektrana na ugljen.
MLADEN KRNIĆ