Predstavija naš Stipan, čuven po sjajnim reportažama iz „Slobodne“ iz mali mu mista srca njegovoga, knjigu priča koju je imentova „Godine žutih tikava“, a u čijen je središtu žena, mater, trudbenica, koja bi davno, onako sva zgrbljena, u crnini, sa šudaron priko glave, ranin jutrom išla na Lokvu.
Kamena je to vodosprema još iz Austro-Ugarske u kojoj se dugo skuplja mulj, koja je bila obrasla travurinom i dračom, zaboravljena i zapostavljena, sve dok se marni pricjednik Mjesnog odbora Ante Lišnić i župnik don Josip Bečić, nisu privatili posla, pa je oživili zajedno s mištanima načinivši od kamenog bazena u koji se skuplja kišnica jednu od najlipših litnjih pozornica.
Tako je vrlički „Ero s onoga svijeta“, sinoć u Vrpolju Čačvini, u kojoj žive samo sto i pedeset duša, dobija konkurenciju.
Fale još tribine
– Fale nam još tribine okolo i bit će to pravi amfiteatar. A gori ćemo napravit ženu u bronci, kako silazi na vodu – blista od zadovoljstva povjesničar dr. Josip Dukić, a na maloj vrpoljskoj pozornici redaju se gosti, pa se rera, ojka, ganga, treska iz grla i pete, a sve brez elektronske glazbe i modernih dum dum ritmova.
– Da san znalaaaa da je vako liiiipo, dala bi mu sa četrnajst iiiiiii po – odbijaju se glasovi o zelena brda, a novinarčiću drago, pa viče, nu, daj još jednu - ožeži: “Varala san šeeeest momaaaka mladih, i sedmooog ću o tomeen se raaadi“.
A, ako ste pomislili da se tute radilo o derneku – privarili ste se. Na večeri ženskog tradicijskog pivanja, u čijoj je organizaciji sudjelova i Institut za etnologiju i folkloristiku koji je predstavljala Lidija Bajuk, je, ona Bajuk – Međimurka šta žive gorikavce u Zagrebu - čuvalo se baštinu.
– Sve je manje vas koji znate i za jenge, i za siniju, čanak, ili koji o Božiću, na kominu, još palite svitnjake. Zato nije bezveze ona da selo može umrit, al ne smiju umrit običaji, a ovdje ne umire nijedno ni drugo – lipo je divanila arheologinja Dinka Alaupović Đeldum. A, ondak smo se s visoke, intelektualne razine, spustili među puk koji je zasmijavala Baba Manda aka Ivan Delaš s „Radio Spl’ta“, rodon sa Zelova, nastanjen(a) u Vranjicu, izrađivač(ica) cigaršpica, kamiša i lula, tek tako nek se zna.
A, šta možebitno ili kako ona reče - kurckurno, zamisto kulturno, Baba kaže o patrijahatu Zagore: „Privalijo ti on mene kraj komina, drž, ne daj, vamo, tamo, pritišće on, koprcan se ja, veli, bit će muško - isukrsta mi! Iđe vrime, reste drob, veli i jopet on, rodiš li muško, Mande, ubi’ ću vola!
Došlo i to, ja ti se kod komina izvalila, nako, vako, kad – i jopet Mande?! A, šta’š kad je slabo upira... – žali se Zelovka, a oko nje upiru i u diple i gusle, nazdravljaju bukaron pa brkove suču, potežu iz demejane, meze domaćega sira, pršuta, vinčine...
– I sad zamisli ti tu našu ženicu, tu paćenicu, koja bi skuvala, prioprala, poslužila i po trideset čeljadi, a onda bi jon muški reka di mi je lula, a lula mu u ustin, a ona, sirota, gleda i njemu pripomoć - bez riči, bez pogovora – sa sjetom će Krce tu, kod pojilišta.
– Te naše matere su ritko plakale, a imale su iljade razloga za to – složit će se i predstavljač Stipine knjige Igor Šipić s književnikom Krcom, da je baš ta rečenica light motiv “Godina žutih tikava“, a najbolje opisuje i ono što su zamislili pokretači “Vesta festa“ – slaviti ženu s ovog krša, vrtača i polja. Bravo moji, Cetinjani.
– Da san znalaaaa da je vako liiiipo, dala bi mu sa četrnajst iiiiiii po – odbijaju se glasovi o zelena brda, a novinarčiću drago, pa viče, nu, daj još jednu - ožeži: “Varala san šeeeest momaaaka mladih, i sedmooog ću o tomeen se raaadi“.
A, ako ste pomislili da se tute radilo o derneku – privarili ste se. Na večeri ženskog tradicijskog pivanja, u čijoj je organizaciji sudjelova i Institut za etnologiju i folkloristiku koji je predstavljala Lidija Bajuk, je, ona Bajuk – Međimurka šta žive gorikavce u Zagrebu - čuvalo se baštinu.
– Sve je manje vas koji znate i za jenge, i za siniju, čanak, ili koji o Božiću, na kominu, još palite svitnjake. Zato nije bezveze ona da selo može umrit, al ne smiju umrit običaji, a ovdje ne umire nijedno ni drugo – lipo je divanila arheologinja Dinka Alaupović Đeldum. A, ondak smo se s visoke, intelektualne razine, spustili među puk koji je zasmijavala Baba Manda aka Ivan Delaš s „Radio Spl’ta“, rodon sa Zelova, nastanjen(a) u Vranjicu, izrađivač(ica) cigaršpica, kamiša i lula, tek tako nek se zna.
A, šta možebitno ili kako ona reče - kurckurno, zamisto kulturno, Baba kaže o patrijahatu Zagore: „Privalijo ti on mene kraj komina, drž, ne daj, vamo, tamo, pritišće on, koprcan se ja, veli, bit će muško - isukrsta mi! Iđe vrime, reste drob, veli i jopet on, rodiš li muško, Mande, ubi’ ću vola!
Došlo i to, ja ti se kod komina izvalila, nako, vako, kad – i jopet Mande?! A, šta’š kad je slabo upira... – žali se Zelovka, a oko nje upiru i u diple i gusle, nazdravljaju bukaron pa brkove suču, potežu iz demejane, meze domaćega sira, pršuta, vinčine...
Zamislite te naše matere
Ko je u Vrpolju priksinoć bija, sad znade kako se živilo i brez letrike, i brez vodovoda, i ostalih čudesa.– I sad zamisli ti tu našu ženicu, tu paćenicu, koja bi skuvala, prioprala, poslužila i po trideset čeljadi, a onda bi jon muški reka di mi je lula, a lula mu u ustin, a ona, sirota, gleda i njemu pripomoć - bez riči, bez pogovora – sa sjetom će Krce tu, kod pojilišta.
– Te naše matere su ritko plakale, a imale su iljade razloga za to – složit će se i predstavljač Stipine knjige Igor Šipić s književnikom Krcom, da je baš ta rečenica light motiv “Godina žutih tikava“, a najbolje opisuje i ono što su zamislili pokretači “Vesta festa“ – slaviti ženu s ovog krša, vrtača i polja. Bravo moji, Cetinjani.
Ko je ko u organizaciji?Na večeri ženskog pivanja redali su se: Udruga za očuvanje baštine cetinskoga kraja, KUD Župa Grab, Pera, Iva i Frano Glavan, Milenka Žuro, Ana Lišnić, Petra i Ana Dukić, Ivan Delaš – Baba Manda, Josip Galiot, Marko Kunac, Miroslav Čarić, Lidija Bajuk. Ćirnili smo i starinske stvari iz etnozbirke Ante Lišnića, te one sa Sajma ženskog rukotvorstva Cetinskoga kraja i tradicijskih jela i pića – meda, sira, ulja, uštipaka, pogača, sokova i likera, svega blaga božjeg. Program je vodila Irena Bradarić, festival organizirali Kulturno društvo Trilj, Institut za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, Udruga “Matapur“, Mjesni odbor Vrpolje i Župni ured Vrpolje. Evala in bilo. Eto nas i dogodine! |