Dalmacija Split županija

Hrvatski anđeli

Ovo su heroji koji u najtežim uvjetima spašavaju dalmatinske bebe: Da mi je netko rekao da ću se ovim baviti, raditi ovo što radim...

Hrvatski anđeli

Novorođenčad su najosjetljiviji pacijenti, a transport je najosjetljiviji dio u zbrinjavanju bolesnika. Mi smo ga stoga organizirali tako da im pružimo najviše šansi, govori nam prof. dr. sc. Julije Meštrović, dr. med., voditelj Jedinice intenzivnog liječenja pedijatrije splitskog KBC-a, okružen kolegama s odjela, dok na helidromu bolnice Firule dočekujemo transportni helikopter MORH-a, a s njim i pilote koji će upotpuniti okupljeni tim za transport životno ugrožene novorođenčadi, koji na relaciji Split - Dubrovnik posljednjih godina čini čuda.

Ako ste se ikada zapitali tko i kako spašava živote teško bolesne novorođenčadi diljem Dalmacije, sa zanimanjem ćete pročitati ovu priču o ekipi koja godinama uspješno egzistira u sjeni sustava, a čije će vas iskustvo, entuzijazam i posvećenost uvjeriti kako su mala sunašca naših majki i očeva u sigurnim rukama.

- Jedan čovjek sam za sebe nije ništa. Važan je cijeli tim - govori nam doktor Meštrović, uvodeći nas u priču o suradnji koja život znači.

- Ovo je njihov i naš entuzijazam. Piloti bi i inače morali ići u Dubrovnik kada otamo prime poziv, a ovako prvo stanu ovdje, ukrcaju nas i zajedno nastavimo put. Vjerujete mi da upravo ta razlika ponekad život znači, zaustavlja se nadglasan tutnjanjem elipsi i bukom motora nadolazećeg MI8 -MTV -1 modela transportnog helikoptera MORH-a, koji silinom strujanja zraka otvara prostor za slijetanje na asfaltiranom platou pored bolničkog drvorišta.

Dok se fotografska oprema složena uz tamošnji montažni objekt ruši pod naletima vjetra izbijenog masivnim propelama, pa vibrirajući u njihovu ritmu za sobom povlači inkubator i cijelo čudo medicinske opreme, stižem tek pogledom ispratiti brzu intervenciju, očito na sve spremnih medicinskih sestara i liječnika ovoga tima, koji nepodnošljivoj buci unatoč, neometano izmjenjuju komentare, nehajno, tek, okrećući leđa prašini.

- Meni je već ovo dosta, misli mi se bore za smiraj, dok u zavjetrini montažnog kućerka, čvrsto se držeći za čelični stup, odolijevam zapusima.

- Ma nije vam ovo ništa. Da znate kako tek zna biti kada je noć i loše vrime - kroz smijeh me tješi dr. Branka Polić, pedijatrica s dugogodišnjim letačkim iskustvom, dok helikopter polako traži svoje mjesto klizeći po kružnoj čistini.

- Ima li i među vama onih koji se boje letenja? Kako se s time nosite, naivno provjeravam stupanj tolerancije na stres kod ovih profesionalaca, izazivajući tek kolektivni smijeh.

- Nema tu vremena ni prostora za takve stvari. Naravno da nam ne bude svejedno kada se helikopter trese i propada pod udarima olujnog juga ili orkanske bure, no zato postoje Dramine. Naše je da pratimo bebu i to nam drži svu pažnju - objašnjava mi dr. Joško Markić, uz odobravanje kolega koji se uglas nadovezuju prepričavajući razna "uzbudljiva" iskustva, uz koja scene iz dramatičnih televizijskih serija u bolničkom okruženju nalikuju uspavankama.

Bilo je tu, kako doznajem, i ispadanja kanile te njezina ponovnog uvođenja usred olujnog nevremena, kao i prisilnih slijetanja zbog stabiliziranja malenih pacijenta, ali i produženih letova zbog iznenadnih dijagnoza, te mnogih čekanja kada su minute duge kao sati.

- Kada dobijemo poziv, adrenalin poraste. Uvijek razmišljate što će se dogoditi. Bez obzira na uvjete leta, najviše nas brine kakvo ćemo novorođenče zateći kada dođemo u Dubrovnik... samo da je živo i da imamo još šanse. I uglavnom imamo šanse i budemo uspješni. Kada brzo stabilizirate dijete i u miru ga transportirate, to je najljepši osjećaj. Srce nam bude ovoliko - zadovoljno će pedijatrica Polić, istodobno šireći osmijeh i ruke, pa promijenivši boju glasa dodaje kako to ipak ne bude uvijek slučaj.

- Događalo se i da dođemo tamo, a oni već reanimiraju novorođenče i da više ništa ne možemo napraviti. Najgore je kada se vraćamo s praznim inkubatorom. Ne znate tko je tužniji; piloti ili mi - govori praćena tišinom u kojoj osvještavamo da je i motor helikoptera utihnuo pa osvrćući se opažamo kako nam se iz smjera sunca, kao u trijumfu kakvog ratnog filma, približavaju tri siluete u zelenim uniformama. Vojni piloti, koji, ako je suditi po viđenom, najučinkovitije razoružavaju osmijesima, uskoro nam pružaju ruke, predstavljajući se odmjereno službeno i taman toliko srdačno da bi im se uz nadređene ponosile i majke.

- Je vas lipo vidjet momci - raznježeno će medicinske sestre i doktorice dočekujući ih veselo:

- Da se jednom sretnemo i kada ničiji život ne visi o koncu - čuju se komentari iz sretnog klupka kolega i suradnika, očito prisno povezanih zajedničkim iskustvom.

- Skoro će nam i petnaest godina pa ćemo to proslaviti nekim domjenkom. Da se jednom opustimo i zabavimo svi zajedno, na radost družine - najavljuje dr. Polić, slijedeći upute kolege fotoreportera Toma Dubraveca, dok traži svoji mjesto ispred objektiva.

Zapovjednik Ante Siniša Kozina, pilot Goran Petrović i tehničar leta Domagoj Čulin, tek su, kako nam sami objašnjavaju, dio vojnoletačkog osoblja koji sudjeluje u ovim i drugim medicinskim letovima. Pozivajući se na "bolju kompetenciju liječničkog tima" nastoje izbjeći "pretjerano izlaganje", no ne dajem se smesti pa upirem pitanjima.

- Naše će čitatelje zanimati i koji su vaši dojmovi ove konkretne suradnje? Sigurna sam da je svaka medicinska intervencija teška, ali kada znate da prevozite novorođenče koje se bori život - može li to biti rutina?

- Mi smo educirani i za medicinske i sanitetske inačice našeg posla, tako da je to nama, ajmo reći, normalan dio posla. Međutim, ovdje ne radimo s vojskom, nego s civilima. A najviše te dira kada radiš s djecom, pogotovo s bebama, to nije upitno - spremno će zapovjednik Kozina.

- Znamo da ne bi tribalo uplitati osjećaje, ali onaj tren kada dovedete to dite, isto bi bilo lipo čuti nakon par dana da je sve u redu - nadovezuje se Čulin, pa dodaje kako se nerijetko interesiraju za povratnu informaciju, no dogodi se, kaže, i da u strahu od ishoda ne upute taj poziv.

- Svako od nas ima dite doma, a ja sam kao letač tehničar najviše uključen u komunikaciju s medicinskim timom. Nije ni nama uvijek lako, ali to je dio našeg posla i ponosni smo što smo ga u prilici raditi - zadovoljno će Čulin.

- A kako je vama pilotima u kabini, za komadom; kada vas vjetar baca na sve strane, a na duši vam život male bebe, na komentar pozivam i najmlađeg među njima.

- Odlika je vojnog pilota da sleti u što nemogućnijim uvjetima, a pogotovo kada su djeca u pitanju, sigurno je da dajemo sve od sebe. Dok se doktori bore sa svojim dijelom posla, mi se borimo s ovim drugim stvarima, a ima ih dosta. Ali kada vidite to dijete u inkubatoru, nema ga kome se srce ne stegne - iskreno će Petrović, odazivajući se na Tomov poziv, pridonoseći kompoziciji kadra uz helikopter.

Oko 150 kilograma teške opreme, kojom dominira transportni inkubator, a u koju spadaju i respirator, monitor, zatim aspirator i perfuzori, te dva kofera lijekova i ostale opreme za zbrinjavanje, kao i boce s kisikom i baterije; redovan su teret koji dežurni liječnik i medicinska sestra uzimaju sa sobom kod svakog odlaska u Dubrovačku bolnicu, gdje, kakao nam uskoro objašnjava dr. Meštrović, na poziv odlaze po životno ugroženo novorođenče.

Riječ je, doznajemo, o "transportu k sebi", kako se u medicinskoj praksi naziva prijevoz bolesnika koji organizira ustanova u kojoj će se nastaviti njegovo liječenje, a koji je, u ovom slučaju, rezultat dogovora dviju bolnica i pilota MORH-a, koji su reagirali na njegovu inicijativu. Uvidjeli su, kaže, da postoji mogućnost za konkretniji angažman i bolje rezultate u zbrinjavanju novorođenčadi koje se bore za život, pa su se, ne čekajući službeni okvir, organizirali sami.

- Kada sam se u splitsku bolnicu vratio iz Rima, točnije krajem 2001. godine, osnovali smo Jedinici za intenzivno liječenje na pedijatriji, koji je centar za liječenje životno ugružene djece iz cijele Dalmacije, a koju godinu kasnije pokrenuli smo i ovaj projekt - objašnjava nam proaktivni pedijatar, čije su ideje i napori u posljednja dva desetljeća zadužili nebrojene roditelje na području od Zadra do krajnjeg juga države.

- Razgovarao sam o tome s kolegama iz inozemstva i čitao sam o tome u stručnoj literaturi pa sam lijepo došao u Divulje i tamo naišao na brigadira Milu Karduma, kojemu sam sve lijepo objasnio. Čovjek me je gledao u čudu, ali razumio je o čemu i zašto razgovaramo pa je pristao - govori nam doktor Meštrović, prisjećajući se početka ove priče.

Kako navodi, liječnici i sestre iz pedijatrijskog odjela Dubrovačke bolnice dodatno su se educirali u međunarodnom Centru za edukaciju o hitnim stanjima, koji je, kaže, sam formirao u sklopu odjela pod njegovim ravnanjem, pa je novorođenčad uoči dolaska splitskoga tima tamo već adekvatno zbrinuta, čime su im šanse za izlječenje, kako ističe, znatno veće.

- U tom trenutku života novorođenčeta svaka je minuta odlučujuća. Zato je važno da se znanje širi i da medicinski tim prvog kontakta zna zbrinuti to novorođenče. Uspjeli smo napraviti zatvoreni sustav juga Hrvatske, u kojemu taj transport funkcionira besprijekorno, a u koji je uključena i Zadarska bolnica, s kojom transport, doduše, funkcionira cestovnim putem. Kada vi u takvom stabilnom stanju dijete pripremite za transport, onda je transport kudikamo lakši, a liječenje uspješnije - objašnjava dr. Meštrović, ističući kako je sustavna edukacija medicinskog osoblja te dobra komunikacija dovela do uspješnijeg liječenja djece.

- Znači li to da trudnice diljem Dalmacije mogu mirno spavati, bez obzira na njihovu dislociranost i izoliranost? - postavljam pitanje koje me i samu u tim noćima držalo budnom.

- Mogu, zadovoljno će naš sugovornik nudeći pojašnjenje:

- Jednako funkcioniramo i kada dolazimo na otoke. U svim uvjetima jednako radimo, jer imam svoju standardiziranu opremu. Ne smijemo si dozvoliti da o bilo čemu ovisimo. No, važno je kazati i da rizične trudnoće danas na vrijeme upućujemo u bolnice ili ih transportima in utero - dok je beba još u majčinu trbuhu - što je za nju najsigurnije. Edukacijom svih dionika s godinama smo došli do smanjenja broja transporta, što je dobar pokazatelj toga da smo svi napredovali i da sustav dobro fukcionira, na osnovi tih standarada koje svi jednako usvajamo.

- Je li vam dugogodišnje iskustvo pomoglo s postizanjem odmaka? Nosite li i dalje - kako se ono kaže - posao kući? - pozivam ga da podijeli osobni doživljaj.

- Svatko od nas ponekad ne može zaspati. To je poziv liječnika i medicinskih sestara. Ali da je meni netko rekao da ću se ja ovim baviti! Da ću raditi ovo što radim... Kada sam bio student, to bi mi zvučalo jednako kao da ću postati astronaut... kao neka znanstvena fantastika. A evo nas danas tu gdje jesmo. Kreneš s jednom stvari, koja za sobom povuče drugu i zahvaljujući ustrajnu radu svih nas danas imamo tim liječnika i medicinskih sestara kojim se, mislim, mogu svi ponositi - zadovoljno će dr. Meštrović.


Agonija sa sretnim završetkom

Među dramatičnijim je iskustvima liječnika i sestara transportnog tima zasigurno ono koje je s nama podijelio dr. Joško Markić, prisjetivši se kada je s medicinskom sestrom Ankicom Domljan, unatoč okolnostima koje im nisu išle na ruku, bolesnu bebu uspješno doveo do Zagreba.

- U Dubrovniku se rodilo dijete s teškom srčanom greškom, koja mu nije bila odmah dijagnosticirana i mi smo došli dolje, stabilizirali dijete koliko smo mogli, pa tek na putu do Splita shvatili da se radi o teškoj srčanoj greški. Zbog nemogućnosti kardiokirurškog zbrinjavanja u Splitu, liječenje se moralo nastaviti na zagrebačkom Rebru pa smo po dodatno gorivo sletjeli u Divulje i nastavili prema Zagrebu.

Međutim, uskoro je došlo do tehničkih problema pa smo morali hitno sletjeti na Resnik. Tu smo sestra i ja s djetetom u inkubatoru došli do aerodromske zgrade, ali kako je već bila prošla ponoć, ona je bila zaključana pa smo se namučili da bismo pronašli izvore struje da napunimo baterije - u čemu nam je na kraju čak i policija pomogla.

Nekako smo se uspjeli organizirati i za jedno 45 minuta stigao je novi helikopter, tako da se let za koji je planirano da će trajati sat i petnaest minuta produžio na pet sati. Ipak, sve je dobro završilo i dijete je izliječeno - zadovoljno će pedijatar ne krijući nemir pobuđen uspomenom.


Dr. Radonić: Od naše dobre suradnje najviše koristi imaju naši mali pacijenti

Ova suradnja naših dviju bolnica najbolji je primjer dobre prakse na zadovoljstvo svih uključenih, a na dobrobit onih koje liječimo, ističe dr. Marija Radonić, šefica Odjela pedijatrije u dubrovačkoj Općoj bolnici.

Kako navodi, uvođenje transporta helikopterom u organizaciji splitske bolnice, a posebice uvođenje ujednačenih standarda postupanja u hitnom liječenju životno ugrožene novorođenčadi, usvojenih kroz dodatne edukacije u organizaciji doktora Meštrovića, broj izliječenih beba, a pogotovo nedonoščadi, značajno je porastao.

- Najvažnije je u cijeloj toj priči bilo osnivanje Jedinice intenzivnog liječenje na pedijatriji splitske bolnice, a ovaj se transport na tu priču dobro nadovezao. Suradnja među našim bolnicama toliko je dobra da se mi ponekad osjećamo kao dio splitske bolnice, od čega najviše koristi imaju naši mali pacijenti, kojima je najbolja moguća skrb sada zajamčene, bez obzira na otegotne okolnosti.

 

Naslovnica Split županija