U hladu dvadeset šest, a na suncu prži ko da je srce ljeta. Bajami cvatu, ptice cvrkuću, a iz male zalogajnice u Kaštel Novom širi se miris masla i vanilije. David je upravo ispekao novu turu vafla po tradicionalnom belgijskom receptu iz grada Liegea, gdje su navodno vafli izmišljeni, još u srednjem vijeku.
Upravo su prizori procvalih bajama, pjev ptica, kristalno plavo more, Kozjak i okolne uzvisine bili motivi na koje su doslovce "kliknuli" 28-godišnji David Alfred Vlasselaer i njegova djevojka i vršnjakinja Adrianne Danielle Gilliard kada su posjetili Kaštela prvi put prije tri godine. Nisu se dugo mislili već su čvrsto odlučili belgijsku svakodnevicu zamijeniti životom u Kaštelima gdje su prije tri tjedna otvorili prvi belgijski fast food u Hrvatskoj nazvavši ga "Adrianne i David".
- Dolazimo iz Bruxellesa. Nisam puno znala o Hrvatskoj. Ovdi nam žive prijatelji Tina i David. On je isto Belgijac, pa smo taj prvi put došli u posjet. Putovali smo okolo po vašoj lijepoj zemlji, ali Kaštela... Bez daha ostali. Kaštela su između Splita i Trogira, priča za sebe, prekrasni, puni kulture i povijesti, a mi smo našli stan baš u Kaštel Novom. Čini se to idealno mjesto za život. Nema velegrad, buka, gužva... Tu smo već šest mjeseci i nismo falili. Uživamo David i ja, penjemo se na Kozjak, Mosor, šetamo uz more... Jako je toplo i sunčano. Nama je to ljeto, što nam odgovara, jer kod nas gore vrijeme prilično jako nestabilno, hladno - govori nam crvenokosa Adrianne na solidnom hrvatskom.
Jest da malo brka padeže, pa smo malo "preveli" njene riječi, ali djevojci treba skinuti kapu jer je jezik svladala u rekordnom roku. Čak i piše na hrvatskom.
Govori nam kako je u rodnom Bruxellesu radila u jednoj agenciji za nekretnine, dok je David bio zaposlen kao profesionalni kuhar. Poput mnogih mladih ljudi, slobodno vrijeme planirali su za putovanja, pa je tako i Hrvatska došla kao tema, posebice zbog njihovih prijatelja iz Kaštela.
- Nismo se imali na što žaliti u Belgija, ali veliki grad, pa imate želju za slobodom, za prostorom. U Bruxellesu se nema gdje šetati jer je puno ljudi, auta, bicikli... Nema mirnih, tihih jutara. U Kaštela je mir, a mi smo imali velika želja za promjenom. Zato smo odlučili otvoriti mali posao. Možda i duže. Moji u Belgija su pitali "di ćemo to?". Majka od David je bila puna razumijevanja. Na kraju, svi shvatili da nas ništa ne zadržava. Nemamo još djecu, mladi smo, željeli nešto svoje i tako smo otišli. U Kaštel Novi smo našli mali stan. Nije bilo lako. Nije skupo. U Bruxellesu to košta tri puta više. Kod vas je jako puno stanova za turizam. Jedva našli ovaj naš za dugo - govori nam Belgijka dok guli krumpir.
U Kaštela ova namirnica stiže iz Belgije, baš kao i mast i šećer koje mladi par koristi u pripremanju u svojoj zalogajnici. Objašnjavaju kako se okusi znatno razlikuju, pa su prednost ipak dali belgijskim proizvodima. Sve ostalo je hrvatske proizvodnje.
U svom fast foodu David i Adrianne nude pomfrit od belgijskog krumpira ručno rezanog i prženog na goveđoj masti, razne domaće umake i salate posebno one od tunjevine, surimija, bagete s pljeskavicama odnosno "mitrajeć", specijalitet kuće...Tu je i nezaobilazna belgijska čokolada, nekoliko vrsta belgijskog piva i, naravno, vafli.
- Htjeli smo dati nešto drugo. Ovdi svi daju topli sendvič, pizza... Mi u Belgija jedemo hladne sendviče, panini je za ručak i večera, a nema ajvar i topli sendvič nikako. Zato ima puno kajmak... David i ja tražili fast food na kotačima. Pitali u ambasadu i rekli da može, pitali u grad rekli da ne može...Vaša birokracija je teška. Ispit za higijenski je bio auuuu. Puno papira. Nama su pomogli prijatelji David i Tina - pričaju nam ovi mladi ljudi koji su hrabro unajmili prostor na pet godina u Ulici Ante Beretina u Kaštel Novom, koja baš i nije prvi red do mora. No, nadaju se kako će posao krenuti.
- David jako dobar kuhar. Volio bi imati svoj restoran, belgijski. Sada nam je važno naučiti hrvatski, kultura, običaji. Ja jako volim među ljude ovdi. Ljudi su iskreni, pričaju puno, u dućan, u pekara, u fast foodu, svuda... U Belgiji nema toga - smije se Adrianne kojoj su peškarija i pazar posebna kulisa.
- Volim ribu, orada i tuna najviše. Kupila kesu, a fali par kuna. Prodavačica samo mahne rukom "ma sutra ćeš donit". Nisam vjerovala! U Bruxellesu nema popusta za kunu. Ovdi je sve tako, kako se kaže, eh da, ležerno - dojam je ove Belgijke.
Kao iskusni kuhar David je već pohvatao logiku dalmatinske prehrane. Sviđa mu se naša praksa zalijevanja jela maslinovim uljem i domaćim vinom nakon svega, a naročito su mu ukusni sir i pršut.
- Vi ovi jedete puno ajvara, pomfrita, kupusa i graha - dobacuje David dok priprema ćevape s curryjem za kupce Miljenka i Ivana.
- Već smo bili ovdi i bila je dobra spiza. Zato smo opet došli. A ovim Belgijcima svaka čast šta su došli ovdi živit i radit. Ne bi ja svoju Dalmaciju minja za išta na svitu! - komentira Ivan pristajući na fotografiranje. S osmijehom pogledava na unutrašnjost zalogajnice gdje uz hrvatsku zastavu stoji i jedna mala Hajdukova. Adrianne se smije i veli kako su već čuli za dalmatinsku "religiju".
- Volim nogomet. Igram s jednom ekipom nekad. Nemam baš vremena jer moram radno po cijeli dan. A Hajduk, volio bi gledati Poljud, utakmicu - otkriva nam David.
NISMO FALILI
Tu smo već šest mjeseci i nismo falili. Uživamo David i ja, penjemo se na Kozjak, Mosor, šetamo uz more... Jako je toplo i sunčano. Nama je to ljeto, što nam odgovara, jer kod nas gore vrijeme je prilično jako nestabilno, hladno, kaže Danielle