Ovo je za mene bila najteža i najljepša godina. Nisam mislila da bi me neko iskustvo toliko moglo dirnuti, ni da ću se u tako kratkom vremenu toliko vezati uz nove ljude. Posljednjih je dana bilo i suza i smijeha. Dalmaciju ću zauvijek nositi u srcu - govori nam Zagrepčanka Nikolina Božičević, donedavna igračica odbojkaškog kluba 'Marina Kaštela', osvrćući se na uspješnu sezonu, koju je s Kaštelankama (nakon nadmoći u Superkupu i Kupu) okrunila osvajanjem državnog prvenstva. Prvi je to naslov prvakinja u klupskoj povijesti.
U kratkom predahu između intenzivnih treninga, kojima se u Sloveniji priprema za nadolazeću sezonu u državnoj reprezentaciji, telefonom smo razgovarale o njenim iskustvima i planovima za budućnost, te doznali kako je spretna odbojkašica svaku dosadašnju prepreku uspješno pretvorila u prednost.
Kako doznajemo, 22-godišnja je sportašica rane godine treninga i igre odradila u omiljenom joj zagrebačkom klubu 'Mladost', s kojim je, kako sama kaže, osvojila sve što se osvojiti moglo, gradeći karijeru za koju priželjkuje da je odvede u inozemstvo. Opterećena jakim bolovima u nogama, koji su godinama pratili svaki njen trening i utakmicu od odbojke nije odustala već se odlučila na operaciju kuka, koja ju je, kaže, spasila od bolova, ali i promijenila njen život.
Oglušivši se na upute lječnika koji su joj predviđalli devet mjeseci sporog oporavka, uz pomoć fizioterapeuta Ivana Brtičevića i discipliniranu rehabilitaciju tijekom koje je, priznaje, trpjela bolove i gutala suze, ali kako ističe, ne i analgetike, nakon dva je mjesece zaigrala za reprezentaciju.
- To zvuči fenomenalno i čestitam ti na tom uspjehu! Međutim, zbunjuje me što kažeš da je boljelo, a ti nisi pila analgetike... Sad već pomalo zvučiš kao mazohist - kroz šalu nastojim doznati više.
- Možda malo i jesam - smije se pa objašnjava:
- Naučila sam igrati uz bolove, ali ovo je bila nova dimenzija. Nisam smjela kihnuti koliko je boljelo i to me zaintrigiralo. Jednostavno sam htjela vidjeti koliko mogu izdržati, gdje su mi granice. Ne znam kako bih to objasnila.., kao neka utrka; tko će pobijediti - ja, ili kuk. Bila mi je to dobra životna lekcija - pobjedonosno će Nikolina, objašnjavajući kako je i ta njena snaga volje možda presudila u igri sudbine koja ju je dovela na Jug.
Kako navodi, da tog ljeta nije zaigrala za reprezentaciju, vjerojatno ju tadašnji pomoćni trener Milorad Krunić, inače trener muške ekipe 'Marine Kaštela', ne bi uočio i pred nju stavio ponudu koju nije mogla odbiti.
- Kako se u Mladosti početkom te sezone promijenila uprava, umjesto očekivanog jednogodišnjeg ugovora ponudili su mi dvogodišnji, na koji nisam mogla pristati, jer želim što prije početi igrati vani. Tada je iz Kaštela došla ponuda i ja sam je prihvatila uz žaljenje što napuštam 'Mladost', dom i obitelj, no odluka se na kraju pokazala za mene najboljom - kazuje ambiciozna sportašica s jasnim planom.
- Znači svidjelo ti se u Kaštelima?
- O, da! Osjećam se ko da sam u Dalmaciji ostavila bar pet godina, a ne jednu. Iako se isprve osjetilo ono: 'Nisi naša', s vremenom sam se povezala s curama u klubu, a dalje je sve bilo lako.
- Kao rođena Zagrepčanka koja se i sama u Split doselila na odrasle godine znam kako se nova sredina katkad može činiti negostoljubivom. Još i jezična barijera...- okrećem na šalu, pozivajući je da s nama podjeli iskustvo 'asimilacije'.
- Pa bilo je svega. Kaštela su, ipak, mala sredina. Ja ih zapravo ni ne percipiram kao grad, jer više nalikuju nekom malom mistu; da se izrazim kak spada - smije se pa dodaje - a tako i dišu. No, ruku na srce, ja se ni nisam puno trudila uklopiti. Ionako sam po cijele dana bili na treninzima, a u slobodno vrijeme moraš nešto kvalitetno pojesti i odmoriti, tako da je, osim na terenu bilo malo prilika za druženje. Tek kad sam shvatila da za koji dan odlazim, osvijestila sam emocije i nisam znala koju bi od cura prvu zagrlila - sjetno će naša sugovornica.
- A jesi li od njih naučila koju novu rič; kako ti je sjela čakavica?
- Jesam par - radosno će pa krene nabrajati:
- 'Ono ka' mi se prvo uhvatilo, i 'baza'; ta mi je draga, a primilo se i 'Di je priša' i 'Šta žugaš'... ima toga - govori nam prilagodljiva purgerica, pa priznaje da je u fazi učenja bilo i mnogih promašaja i nespretnih pokušaja, pa dodaje i kako je proces bio dvosmjeran, jer su, kaže, curu u klubu naučile i po koju purgersku. Koju; ne želi otkriti, jer, kako kaže, ne priliči prigodi, a izletjela joj je, dodaje, u zezanciji.
- Što te se još dojmilo, od ovih našim 'obalnih' detalja?
- Bura! Smrzla sam se totalno ove zime. Unajmila sam stan u Kaštel Kambelovcu, u kojem je grijanje bilo riješeno klimom, no kada je ono bura stisnula, ni dodatna grijalica koju sam kupila nije pomagala. Fakat me iznenadila - govori otkrivajući strahopoštovanje prema snazi prirode.
- Vjerujem ti. I moji su dojmovi bili jednaki. A vjerujem i da te iznenadio uspjeh koji ste postigle kao momčad. Znam da si ti s 'Mladosti' navikla osvajati prvenstva, ali Kaštelankama to nije običaj pa pretpostavljam da to nisi očekivala?
- Nisam imala nikakva očekivanja. Bila sam sretna što mi se pružila prilika i odlučna da dam sve od sebe, a to su učinile i ostale cure, tako da je uspjeh itekako zaslužen.
- Moglo bi se reći da si im ti donijela sreću... Je li ti to palo na pamet - naglašavam očitu nategnutu vezu.
- Ma čula sam već takve ideje, ali ne bih išla tako daleko - oprezno će.
- Naravno da mi je drago što sam tome doprinijela, ali da sam ja baš za to zaslužna ne mogu reči. Iako, tko zna... kad je sreća u pitanju, nemamo kontrolu - zadovoljno ističe, pa dodaje kako ju ni ne valja negirati jer joj, kaže, o njoj mnogo ovisi, a mnogo joj i duguje.
Bude li ju sreća i dalje pratila, kaže, i ne iznevjeri li je tijelo, odbojkom se namjerava baviti barem do tridesete, a kasnije će birati između mnogih interesa koje od malena njeguje. Od arhitekture, koju je svojevremeno upisala svjesna je da neće biti ništa, jer sportske su obaveze nadigrale studijske, a kad se izgubi nit, teško je, dobro zna, uhvatiti zamah. No, kako ističe, nakon završene grafičke škole želja joj je nastaviti obrazovanje u tom smjeru pa na zalasku sportske karijere planira upisati studij grafičkog dizajna, kako bi crtanje i umjetnost, koji su, uz loptu i pisanje oduvijek bili dio njene svakodnevice, ostali u njenom životu.
U cijeloj je priči, kako doznajemo otvorviši temu, novost tek manekenstvo, s kojime lijepa odbojkašica, kako sam kaže, koketira tek iz zabave.
- Bile su tu neke ponude, jer su sport i marketing bliski, ali ništa ozbiljno. Ove fotke koje se mogu vidjeti na netu napravio je moj frend Iven Mastin i to smo više napravili, onako, iz zezancije. Zabavili smo se i to je sve. Meni je uvijek neugodno o tome govoriti i općenito mi je neugodno kada mi netko da kompliment. Glupo se osjećam i počnem pričati gluposti samo da promijenim temu pa ajmo to i sada učinit - skromno će naša sugovornica.
- Ok. Dakle, kažeš da pišeš, crtaš, modeliraš iz zabave... kako je onda lopta presudila?
- Odmalena mi je jedina prava zabava bila s loptom. Moja je mama Dragana svojevremeno trenirala odbojku, a tata Mladen nogomet, tako da nam je to valjda u krvi. I ja sam kao klinka obožavala nogomet. Moja dvije godine starija sestra Valentina i ja smo još bile ona generacija koja je dane provodila na ulici, a bez lopte ni jedan nije prošao. Uvijek mi je bilo zanimljivo igrati se s dečkima i uvijek sam ih prašila - kroz smijeh će Nikolina prisjećajući se djetinjstva.
- Meni je sve bilo natjecanje i radila sam samo ono što sam htjela. Roditelji su sa mnom imali pune ruke posla, bila sam pravi mali vrag. Da su baš htjeli, onda su još možda mogli nekako me usmjeriti po svome, ali danas to više nitko ne može. Sreća da su me odlučili pustiti da budem svoja – zadovoljno će, ističući kako u roditeljima vidi životne uzore, koji ju, pogotovo svojom neiscrpnom energijom, elanom i aktivnošću motiviraju da ne posustaje u ostvarivanju svojih snova.