Oboje imaju jednu zajedničku crtu – Marco Regini i Marina Car vole Hvar. Reklo bi se nije to ništa novo jer bezbroj je ljudi koji vole Hvar i dolaze provesti svoj odmor na jednom od najljepših otoka na svijetu i uvijek mu se rado vraćaju. Ali za Marca i Marinu, koji se u Hvaru međusobno ne druže niti su poslovno povezani, poznaju se tek u prolazu, zajedničko je i što su ove godine otvorili svoje poslovne prostore i krenuli u biznis. U Hvaru vide svoju poslovnu priliku, ali to je i mjesto koje ih magično vuče. Marco je došao iz Rima, Marina iz Ribnika.
Marco Regini je Talijan, rođen u Rimu 1991. godine, ali ima i hrvatsko državljanstvo, majka mu je iz Hvara, iz poznate ribarske obitelji Bibić.
– Dolazim u Hvar otkad sam se rodio, prije samo ljeti, tu i tamo za Božić, rijetko kada za Uskrs i onda kad je završila škola, uvijek je bila ta želja da budem više na otoku. Uvijek mi je pasao ovaj mentalitet i način života na otoku, uvijek mi je bila ta želja i san se ostvario – kazuje Marco, koji je u Rimu završio srednju školu, Tehničko-industrijsku, koja u Italiji traje pet godina: nakon prve dvije godine općeg znanja, na trećoj se bira smjer, on se odlučio za programera.
Ali umjesto zaposlenja i ostanka u Rimu i u informatičkim vodama, ostvario je svoj san o povratku na otok i radu u turizmu, što ga je uvijek više privlačilo. Uz hrvatski i talijanski, govori engleski, razumije francuski i još neke jezike. Uvijek mu je bilo zanimljivo biti s ljudima iz drugih kultura. Radio je kao konobar u dva restorana, a ove sezone, njegove šeste radne u Hvaru, i dalje navečer radi taj posao u jednom trećem restoranu, no ujutro je u svojem dućanu u kojem od svibnja prodaje suvenire koje izrađuju mladi hrvatski umjetnici. Nije želio raditi samo u dućanu jer nije znao kako će posao krenuti.
Na pitanje kad se naspava, odgovara kroz osmijeh:
– Zimi, sad treba raditi.
Odmori se popodne, malo zapliva, a tada je u dućanu djelatnica koju je zaposlio.
– Uvijek su mi se sviđali brodovi, ribe, more; gledao sam kao dijete neke ručne proizvode, suvenire "Hvar u minijaturi". Maštao sam da imam svoj mali dućan s ručnim proizvodima, lijepim stvarima. U ovom prostoru nekad je bila kuhinja s kominom, u kojoj je pradide spavao, uvijek su bila otvorena vrata. Moji su ribari; kad bi došla riba, uvik bi se bacilo na gradele i tko je došao bio je tu dobrodošao. Prostor je stajao prazan nekoliko godina i ove zime smo moja nona i ja odlučili to preurediti. Krajem petoga smo otvorili "SeaMore" i zasad ide sve dobro – govori Marco o svojim počecima.
Kaže kako su mu nona Lena i dide Marko velika potpora.
Odlučio se za prodaju suvenira koje izrađuju mladi umjetnici, stalo mu je do ljudi koji imaju svoju ideju, koji se trude, koji imaju zanimljive, prepoznatljive radove. Među njima su Luka Mimica, Ivo Grande, Ivan Goli.
– Turisti su zadovoljni, a ja želim prodavati unikatne suvenire. Danas se sve mijenja, prate se trendovi, ali treba biti svoj i držati se svoga. Što se meni sviđa, to ću držati. Neću u dućan staviti nešto što se meni ne sviđa – kazuje Marco i primjećuje kako neki kupuju jeftino, a prodaju znatno skuplje.
Međutim, ljudi danas putuju po svijetu i kraće se zadržavaju u pojedinim mjestima. Nije više kao nekad kad bi, na primjer, gost iz Njemačke dolazio dvadeset godina uvijek i samo u Hvar.
– Ljudi putuju i svašta vide. Ako vidi neki proizvod negdje na istoku za nekoliko eura, zašto bi ga kod nas kupio po znatno višoj cijeni? Ja želim prodavati samo unikatne proizvode koji će se moći kupiti samo u mom dućanu. I koji će se ljudima sviđati jer proizvod se kupuje kad ti se sviđa. Možeš pričati da je ručni rad, unikat, ali mora ti se sviđati. Ja sam sad na početku, učim što sve treba. Zato želim biti u dućanu da vidim što ljudi traže, što misle kako bih vidio na čemu sam – objašnjava Marco svoju poslovnu logiku.
Dosad je nakon svake turističke sezone, u studenome, bio u Rimu, gdje su mu prijatelji i obitelj – otac, majka i sestra, zimi je u Zagrebu radio na izdavanju klizaljki na klizalištu i nakon toga opet boravio kraće u Rimu, da bi krajem ožujka zacrtao pravac Hvar.
Marina Car je diplomirana modna dizajnerica i magistra inženjerka dizajna tekstila. Studije je završila u Zagrebu, srednju školu modnog dizajna u Dugoj Resi, a živi u Ribniku, u Karlovačkoj županiji. Rođena je u Novom Mestu u Sloveniji, majka joj je Slovenka, a Marinina obitelj živi na hrvatskoj strani uz Kupu, koja im je granica. U Hvaru je petu godinu, prethodnih je svoj nakit prodavala kao ulični prodavač, što je, kako kaže, za nju bilo dragocjeno iskustvo kontakta s brojnim ljudima. Ove sezone unajmila je poslovni prostor i otvorila svoj Atelijer "Marina Car", u kojem prodaje, ali i stvara, nakit i torbe radeći na staroj singerici, i to bosa jer najdraže joj je tako.
– Otkad znam za sebe, šivam. Uvijek sam bila okružena krpicama i perlicama. Baka me naučila šivati, a s mamom sam uvijek nešto kroz igru stvarala, to mi je bila najdraža igra i s osam godina sam sašila svoju prvu suknjicu. Baka s tatine strane i djed s mamine strane bili su krojači, tako da mi je to bilo nekako prirodno – prisjeća se Marina svog djetinjstva i ljubavi prema šivanju koja je prerasla u posao.
Prije Hvara imala je atelijer u Sloveniji, u mjestu Metlika, ali, kaže, srce ju je vuklo u Hvar.
– U Hvar sam došla spontano. Oduvijek me vuklo more, željela sam svoj butik na moru. Hvar doživljavam kao magičan otok i tako je bilo. Snažna energija je tu. Kad sam došla, nisam nikoga ovdje znala. Na ulici sam prodavala svoj nakit, svako ljeto bilo je svoja priča, pozitivna, predivna vibra. Ali uvijek sam priželjkivala svoj prostor i ove godine se taj san ostvario. Najljepše se osjećam za mašinom, uz nju se osjećam najsigurnije, bez obzira koja bila, ali glavno da je šivaća mašina. Nakit i torbice radim sama i u tome uživam, a predivan je osjećaj kad ono što sam kreirala dođe u ruke osobe za koju je zapravo napravljeno. Važno mi je tko je kupio moj nakit, kao da dašak mene ode s njima. Dok radim nakit, napredujem unutar sebe, uživam u tome i to se vidi u onome što napravim – govori Marina i dodaje kako često ostaje u kontaktu s kupcima, neke od njih ponovno sretne.
Ponekad joj zna biti teško jer sve radi sama, sezonski rad nosi svoje, kao i poduzetničke obveze. Ali ističe da se sve isplati zbog osjećaja koje ima.
Marinu jedna prijateljica u Hvaru zove vilom, možda zbog izgleda i nastupa, a možda i zbog njezine kolekcije vilinskog nakita. Marina kazuje kako voli bajke i mitska bića, poput vila i vilenjaka, pa je tako i kreirala tu kolekciju.
– Napisala sam bajku o dvije vile koje s puno ljubavi i kroz igru stvaraju nakit koji širi pozitivne misli i pomažu svijetu da bude ljepši. Jedna je živjela u svjetlucavim valovima mora, a druga u poljima lavande – kazuje Marina Car, koja je sudjelovala dosad i na Fashion Weeku, i izlagala svoj nakit od tekstila na izložbama.
Poslije sezone posvetit će se više proizvodnji za iduću godinu, kao i internetskoj prodaji. U kratkim predasima od posla uživa u moru i druženju s prijateljima, ali nedostaje joj i plivanje u rijeci.