Pavišićeva "Uspomena povistna o kugi" nije samo suho svjedočenje o fatalnom događaju koji je zadesio grad. Autor potresno i plastično dočarava atmosferu užasa, redajući apokaliptične slike s gradskih prostora.
Ne bojeći se strašne zaraze, 'Nikolićka' je otela dijete iz ruku krvnika: prisjećamo se crne 1815. godine i zaboravljenih dalmatinskih heroina
Kao uvijek, katastrofične situacije aktiviraju najniže pobude i surovost. Sudbine zaraženih su tragične: vjerne sluge umiru zatvoreni u konobama, po kalama leže zaraženi koje od straha zaobilaze, ostarjeli otac napušten od sinova izlaz iz pakla nalazi skokom u more. Na putu do bolnice u dvorištu Ivanišićeve palače, oboljeli padaju mrtvi i ostaju kao prijetnja za daljnju zarazu jer ih nema tko pokopati. Zaražene majke ostavljaju djecu, svjesne kako su im smrtna prijetnja, a kužni se povlače na Osejavu ili Veliko polje spremni na dugo umiranje. Lopovi dolaze na svoje i kradu po kućama, no u pohlepi i sami postaju žrtvama zaraze.
U nedostatku grobara vlast dovodi zarobljenike iz Splita, garantirajući im slobodu ako se prihvate pogibeljnog posla "pizzigamorta". Rijetko da je itko od njih preživio, te se u dugom popisu umrlih pojavljuje i bezimeni "capo di pizzigamorti".
U prošlom broju konačno detektirana Antica Nikolić nije jedina koju krasi herojstvo u paklenim prilikama. Opisujući teško stanje u gradu, autor piše: "...Kazaću o Kati Dimovici, što nastojaše pomoći majci bolesnoj i zapuštenoj od ostalih sedam čerah…".
Arhaičnim izričajem svog vremena Pavišić pripovijeda o nečasnoj ulozi kćeri prema majci. Ni jedna joj se, u sebičnom strahu, ne želi ni približiti. Na molbe Kate za pomoć oko skrbi posve se oglušuju ne želeći im ispred kući ostaviti niti vrč s vodom i košaru s hranom. Kate roditeljicu prti na leđa i nosi u improviziranu bolnicu. Sama joj čisti gnojne čireve i drži u krilu do neumitna kraja. Tijelo bez ičije pomoći odnosi do groblja i sahranjuje bez ičije pomoći. Premda su izgledi da se i sama zarazi sigurni, za živo čudo ostaje zdrava.
"...Otprati je do jame u pakao okuženih i ostade od kuge netaknuta…", svjedoči Pavišić.
Riječ je, dakle, o ženi izuzetne hrabrosti koja nije htjela do posljednjeg trenutka napustiti zaraženu majku. Tko je druga makarska heroina, koju autor imenuje Katom Domovicom?
Istraživanje njezina identiteta bilo je dodatno otežano radi izostanka prezimena. Kako nema navoda obiteljskog imena ostajemo bez osnovne uporišne točke, koja bi pomogla u potrazi za zaboravljenom junakinjom. Za naziv Dimovica odmah je isključeno da je riječ o prezimenu. Stoga se krenulo od pretpostavke kako je u pitanju nadimak.
Takvog nadimka u popisima nije bilo, premda su brojne obitelji u matičnim knjigama iza osnovnog prezimena, nakon naznake –vulgo ili –detto, njime zabilježene. U ovom slučaju jasno je kako pridjevak ima korijen u rodbinskoj povezanosti Kate s nekim Dimom.
Slučaj nije izuzetak jer je čest oblik ženskih nadimaka u obliku posvojnih pridjeva izvedenih od vlastitih muških imena s nastavkom -ica, npr.: Dome Titovica (junakinja makarske komedije Buzdo), Ane Androvica (trećeretkinja sv. Frane, picokara iz Kotišine) ili Mande Špirovica. Sve se te žene prigodice spominju bez prezimena, ali je lako utvrditi kako je riječ o Domini Rossi kćeri Tita, Ani Glavinić kćeri Andrije ili Mandi Srzić kćeri Špira.
U svim slučajevima je riječ o neudanim ženama ili onima koje su u brak ušle kasno, pa im i nakon udaje u oslovljavanju ostaje ime oca radi preciznijeg označavanja. Trebalo je, dakle, pronaći Dimu, oca neke Kate. No, to se muško ime i nakon višekratnog pregleda matičnih knjiga nije pojavilo. Ostaje za zaključiti da se radi o skraćenom obliku imena nekoga makarskoga građanina.
Analizom osobnih muških imena tog razdoblja u gradu postoji jedan Dimitrije i domaćom govornom praksom samo se njegovo ime moglo skratiti u oblik –Dime. Obitelj tog Dime broji više kćeri od kojih je jedna i Kate, tražena heroina iz doba kuge. Obitelj Dimitrija Đorđevića popisana je u Stanju duša iz 1802. godine. Uz popis domaćinstva tri su okomite crtice, kao oznaka za "ritus graeci", što znači da se radi o vjerniku istočnog obreda; pravoslavcu.
U istom popisu ovaj znak još je prisutan kod dviju obitelji; Pasco i Grimani, grčko-mletačkog podrijetla. Dimitrijeva pripadnost istočnom obredu ne ističe se kontinuirano nego samo povremeno. Pri bilježenju rođenja nekih od kćeri pojavljuje se u rubrici "religione" naizmjenično oznaka "ritus gracei" i "catolico".
Dimitrije Đorđević, pravoslavac je doseljen iz Bosne. Bavi se trgovinom i obrtom. Oženjen je Katicom Drviš Čelebić, kotiških korijena. Po doseljenju u grad dobivaju nadimak Rojnica što ih razlikuje od Drviša Grka kojima je podrijetlo drugačije. Obitelj je dobro situirana, pa Dimitrije uz nevjestu na dar prima i izdašan miraz. To mu je odskočna daska za pristojan ekonomski napredak.
Prisutnost mu u Makarskoj potvrđuje i Petar Kolendić. Istražujući prilike za vrijeme zbivanja radnje iz komedije "Buzdo", nailazi podatak o ekscesu na jednoj od kala u silvestrovskoj noći 1755. godine. Jedan od junaka komedije; Pjero Rossi, drvodjelac doseljen iz Splita zbog radova u novoj katedrali, ulazi u sukob s Đorđevićem. Rossi, prijeke naravi, fizički ga napada radi nekih nerazjašnjenih računa. Dimitrije izvlači deblji kraj.
U braku Đorđević-Čelebić nije se rodio ni jedan sin, pa je prezime izumrlo već u prvoj generaciji. Sve su kćeri, osim požrtvovne Kate, udane za muškarce prezimena Luetić, Čepo, Barišić, Kovačević, Terzić, Bauk i Jacquier. Premda su sve za vrijeme epidemije bile u gradu, nitko se nije usudio pomoći majci koja vapije pomoć umirući u mukama. Za to je hrabrosti imala samo Kate.
Do kraja života ostaje sama i poslovno vrlo uspješna. Tome svjedoče brojna kumstva na krštenjima. Za kumu je biraju i roditelji djece višeg statusa. Takvi slučajevi nisu česti. Ugledniji i bogati, naime, kumuju svima, no za svoje kumove uzimaju uvijek sebi statusno slične. Kate je, dakle, bila ugledna, dobro situirana i posebno obljubljena. Bavi se obrtništvom, naznačena kao "artigiana", a iz jednog kumstva doznajemo da je tkalja.
Teško je ustvrditi gdje je stanovala, no iščitavanjem knjižice "Smrt i zavičaj, pobožna uspomena", daju se izvući neki zaključci. Čini se da je Kate Dimovica živjela u kući kasnije poznatoj kao Luetićeva, srušenoj u savezničkom bombardiranju 1944. godine. Istu su zgradu naslijedili, a kasnije nadogradili nasljednici, nećaci Luetići. Tu je živio i mali Tin Ujević za vrijeme očeve učiteljske službe.
Kate Đorđević umire 16. veljače 1877., u dobi od 78 godina i 3 mjeseca. Za uzrok smrti navedena je "bronchita cronica", kronični bronhitis. Naznačeno joj je i zanimanje "artigiane" obrtnice, a za mjesto smrti navodi se vlastita kuća. Pokopana je 18. veljače na "cimiterio locale", gradskom groblju.
Konačno utvrđivanje pravog identiteta makarskih heroina iz doba epidemije kuge bio je neispunjen dug spram dviju hrabrih žena. Napisi u "Kronici" pokušali su razriješiti nedoumice oko njihova stvarnog podrijetla. Konačno možemo reći da je "neka Nikolićinka" bila Antica Nikolić rođena Koludrović, a "Kate Dimovica" Kate Đorđević.
U eri postavljanja spomenika Chucku Norrisu i Bruceu Leeju, ove dvije junakinje zaslužuju barem skromnu spomen-ploču. Valja se nadati kako ćemo doživjeti i to.