Iako nas posljednjih godina pogađa stihija u vidu bujajuće i nekontrolirane stanogradnje i apartmanizacije, činjenica je da je na području Makarske rivijere ostalo još dosta turističkih dragulja koji k tome nose i izniman ekonomski potencijal. Spomenimo samo Biloševac, Baško Polje, Dječje selo...
Ne ulazeći u prostornoplansku dokumentaciju koja, primjerice, na Biloševcu gotovo na polovici površine planira turistička naselja (čitajte: apartmane), koja nam po mišljenju naših sugovornika ništa dobroga neće donijeti, za,mislimo da će se u nekim idealnim okolnostima na svim spomenutim lokacijama zbilja raditi hoteli. Samo hoteli, na stotinama tisuća hektara.
Pitanje koje se nameće - uz pitanje održivog razvoja i granice do koje uz postojeću infrastrukturu i ograničene prirodne resurse možemo rasti - jest: tko će tamo raditi?
Je li obećani nam bolji život zapravo samo politička floskula?
Što o tome misle turistički stručnjaci? Svoj sud za “Kroniku” su donijeli Marko Luketina, direktor hotela Slavija, Tonči Andrijašević, direktor hotela Quercus i dugogodišnji direktor marketinga Hotela Makarska te Marin Brbić, nekadašnji šef grupacije Bluesun hotela, javnosti poznatiji kao bivši predsjednik Hajduka.
Većina ih je nekoliko desetljeća u turizmu, a imaju čak i stanovito političko iskustvo. Sa svakim smo napravili intervju, zamolivši ih da odu korak dalje od detektiranja problema i daju nam viziju naše budućnosti.
Opcija A je Makarska rivijera čiji razvoj određuje stihija, opcija B je optimistična futuristička verzija koja, dakako, traži i rješenja. •
Intervju 1.
MARKO LUKETINA:
Makarska kao grad već ima dovoljno hotela, a temelj turizma je čovjek, a ne zgrada
Luketina odmah u startu veli kako ugostiteljstvo i hotelijerstvo samo po sebi ne mogu biit svrha. - Ako ćemo graditi hotele od novca koji ćemo uzimati od stranih banaka, njima plaćati kamate, tim novcem uzimati robu koja je 90% uvoznog karaktera, kako bismo sagradili hotel i doveli radnu snagu iz drugih zemalja, onda sam siguran da to nije pravi put - kaže Luketina.
Ako nam ne trebaju takvi hoteli, izgrađeni stranim kapitalom i u kojima radi strana radna snaga, što onda?
- Ja sam za otvaranje malih, obiteljskih hotela, te poticanje privatnog smještaja da se organiziraju u integralne i difuzne objekte, kao i podizanje kvalitete smještaja kod postojećih. Time bi se povisila i cijena. Interes bi, naime, trebao biti upravo u zapošljavanju domaćeg stanovništva, a to možemo samo kroz zaštitu radnika. Država ima i sukno i škare, oni mogu protežirati nekoga, ili ga kažnjavati.
Tako bi trebala dati sljedeći uvjet investitorima u hotele s 4 ili 5 zvjezdica - ne bi smjeli dobiti te zvjezdice ako ne rade cijelu godinu, a to podrazumijeva i jednu stabilnost za radnike. Sličan bi se princip mogao prenijeti i na ugostiteljstvo. Mogu biti manja porezna davanja za one koji rade cijele godine, odnosno lokalna bi zajednica mogla odlučiti da ne naplaćuje štekate onima koji rade i van sezone.
Ako protežiramo domicilno stanovništvo i potičemo cjelogodišnji rad konkretnim mjerama, onda nemamo potrebe za izgradnjom novih kapaciteta, nego samo za podizanjem kvalitete na postojećima.
S druge strane, forsira se u javnosti priča o izgradnji novih hotela kao nasušnoj potrebi. Kako to komentirate, kad i ovako nedostaje radne snage?
- Turizam prodaje uslugu, uslugu pružaju ljudi, ne prodajemo mi ništa. Temelj turizma je čovjek, a zgrada služi samo kao sredstvo za pružanje usluge.
Hoće li nam u dogledno vrijeme pasti kvaliteta usluge jer ne postoji razumijevanje srži turizma?
- Ako ovako nastavimo, hoće, a već sada pada i to vidimo. Tu više i nema usluge, jer onaj tko jami, jami u ta dva mjeseca. Da ne bude zabune, ja jesam za greenfield investicije, ali samo ako će dati novi proizvod koji će stvarati nove vrijednosti na koje će se drugi ugledati. Kad bih znao što bi to bilo, odmah bih radio. Ali svakako se zalažem za raznovrsnost ponude.
Primjerice, ove promjene u kategorizaciji smatram idiotskima. U trenutku kada smo počeli graditi apartmane i ukidati sobe s doručkom, počeli smo gubiti goste iz Bavarske i Austrije, a sada ih se još eliminira pravilnikom koji sada propisuje otvaranje obrta ako se želi nuditi doručak. A to znači da automatski iznajmljivač podliježe birokraciji i strogom nadzoru. Ako gost želi doručak i spreman je to platiti, onda zašto to braniti?! Želimo sve staviti u žicu i u jedan pravac, a bogatstvo i leži u raznolikoj ponudi.
Ali obično se govori kako izgradnja hotela ne znači samo nova radna mjesta nego i podizanje kvalitete cijele destinacije, je li to dobar argument?
- Rekao sam, ako će biti drugačiji i podignuti kvalitetu, onda može. Ali Makarska kao grad već sada ima dovoljno hotela. Ima vrhunski Meteor, za koji samo treba kvalitetno ulaganje, primjerice izgradnja kongresnog centra na parkiralištu, ima Dalmaciju koja je jedan od najboljih hotela na Rivijeri, imamo Rivijeru koja je potencijalno možda najjača lokacija, a s 2 zvjezdice zjapi neiskorištena.
Ma vizije ima, problem je samo u tome što se ne provode. Nikoga nije briga, a kako su bili u državnom vlasništvu, cilj je bio samo da se vrši nadzor i ubiru sitni politički poeni. Njihova stvarna vrijednost će se vidjeti tek sad kroz Valamarov način rada.
Na Biloševcu je veći dio označen kao T2 zona, što o tome mislite?
- Kad smo počeli raditi apartmane, izgubili smo jedan tip gostiju, a dobili druge, mahom s istočnih tržišta. Nisam za to, u protivnom ćemo postati grad duhova, grad spavača u kojem nitko ne živi. Ne smijemo napraviti grešku koju je napravila Španjolska, a kad su vidjeli što su napravili, počeli su stopirati. Donijeli su zakon koji propisuje da se za drugo boravište plaća paušal, neka vrsta komunalne naknade, pa ako netko iz Barcelone ima apartman od 25 m2 u Lloret de Maru, mora platiti 1000 eura. I onda se taj novac ulaže u infrastrukturu, u parkirališta, u parkove...
Kod nas bi se, primjerice, mogao izdvajati jedan euro boravišne pristojbe za otkup zemljišta na Biloševcu i umjesto apartmana, uložiti ga u zgradnju arboretuma. Ili parkinga. U protivnom ćemo postati favele, na što već pomalo sličimo. Iako, unatoč tome, tvrdim da smo i dalje podizgrađeni.
Podizgrađeni smo obzirom na potencijal ili potrebe tržišta?
- I jedno i drugo. Potencijal je ogroman, unatoč svemu vrlo smo ga malo devastirali i može se zaustaviti. Treba biti minimalno invazivan prema prirodi i samo iz tog razloga nikako nisam za projekt Platna kako su ga predložili. Osejava će kao park destinaciji dati puno više. Ima drugih lokacija, ima u Tučepima između Sride sela i Kraja, imamo i golf igralište. Ali nisu ucrtani smještajni kapaciteti, pa nema interesa ni za nekretninski biznis. T2 zone nam ne trebaju, ne treba nam ono što je napravila Romana, trebaju nam samo T1 zone pametno osmišljene, koje stvaraju nove vrijednosti.
I koga ćemo takvi, s apartmanskim naseljima, privlačiti?
- Uvijek će nas tržište pronaći, mi smo premali i bogomdano nam je to da smo jako traženi u 7. i 8.mjesecu pa možemo u tom kratkom periodu dizati cijene. Ni za jedan oblik turizma ne treba apriori reći da ne valja, ne treba nam ni 10 hotela s 5 zvjezdica, ali potrebno nam je 10 hotela s 3,4, 5 zvjezica.
I opet pitanje, tko će nam tu raditi?
- Ljudi s istoka. Ali u jednom trenutku neće ni oni. Slavonija je posljednjih 20 godina stvorila veliku količinu kvalitetnih radnika u turizmu, i oni su mahom radili u Istri ili Dubrovniku. Ali kako su poslodavci imali monopol, diktirali su uvjete i ponašali se u najmanju ruku ružno. Kad je krenulo otvranje prema EU, ljudi su počeli odlaziti. Možda je vani zaradio taj čovjek tek nešto više novca, ali je barem poštovan.
I kod nas su plaće počele rasti?
- Rastu, ali to nije ključno. Bitno je da imaš kontinuitet i stalni radni odnos. Uvijek je zlatno pravilo bilo da trećina od prihoda ide na plaće. Ako ste vi meni donijeli zaradu, zašto vam ne bih dao trećinu? Ali poslodavci kalkuliraju, pa kažu da su platili PDV...Nije on platio, nego ga je platio radnik.
Intervju 2
MARIN BRBIĆ:
Treba omogućiti lakše zapošljavanje, ali i lakše otpuštanje radnika
Po Brbiću, ključna su dva problema: strateški, na razini države, i drugi na razini tvrtki. Država bi trebala napokon poraditi na reformi školstva i upisnim politikama koje bi definirale koliko nam kojeg kadra treba, a tvrtke bi trebale stvoriti bolje uvjete za radnike što ne znači uljuljkanost u sigurnost, nego motivaciju za kvalitetni kadar koji želi raditi.
- Istina je da ni tvrtke ne valoriziraju radnike i ne daju im značaj, pri čemu ne mislim samo financijski nego ljudski;
osjećaj da su potrebni i da imaju svoju perpektivu na tržištu. Mladima je danas probitačnije uzeti 10 ležaljki i iznajmljivati ih, nego raditi kao konobar. Prije 30 godina to je zanimanje bilo izuzetno cijenjeno, kao i zvanje kuhara. S kuharima, doduše samo vrhunskim, danas se nešto vraća taj respekt, ali srednji su i dalje podcijenjeni kao radna snaga. Ti mladi koji se odluče za ležaljke, jer im donose veću korist, kad dođu u neku srednju životnu dob, za što su osposobljeni?!
Bi li stalni radni odnos pomogao?
- Dosta ih to govori, ali ja mislim da je to promašena lopta. Što danas uopće znači stalni posao? Mi stariji iz vremena socijalizma volimo vjerovati da čovjek treba raditi 40 godina u istoj firmi, ali to danas nije normalno. Ekonomske migracije su stvarnost i treba ih olakšati. Treba omogućiti lakše zapošljavanje i mijenjanje radnih mjesta, a u konačnici, i lakše otpuštanje radnika.
Otpuštanje je rješenje?!
- Možda grubo zvuči, ali ima dosta situacija da ne možete otpustiti radnika koji nije dobar. Po mom sudu radnici u Hrvatskoj su generalno prezaštićeni.
Govorite li i o privatnom sektoru?
- Da, i privatnom sektoru, većim firmama. Prevelika je uloga sindikata i radnog prava koje poslodavcu daje malo manevarski prostor da bi se riješio radnika koji ne želi raditi. Morate dokazati da ne radi, i opet na sudu u pravilu se za pravo daje radniku, kojeg se vraća na posao, a poslodavac mu mora platiti zaostale plaće, sudske troškove...A on dolazi na posao i smije se.
A meni se čini da smo mi, zbog deficita radne snage, u situaciji "bolje išta, nego ništa", pa se na kvaliteti toliko i ne inzistira.
- Jer smo se doveli do toga. Plaća ne smije biti fiksna, a za onoga tko dobro radi mora se povisiti. Nužno ju je vezati uz rezultate rada, dakako uz razvijen sustav bodovanja, a ne da se temelji na diskrecijskom pravu nekoga tko će reći "imaš ružne oči, pa ti neću dati bolju plaću". Bitno je radnika koji ne radi moći otpustiti, da ne bude uteg, a onoga koji je dobar, motivirati. Tako ćemo potaknuti ljude da ostanu.
Kako ćemo uopće popuniti praznine koje su nastale odlaskom velikog dijela Hrvatske vani?
- Prije uspostave Republike Hrvatske imali smo uvijek zaleđe u vidu BiH i dijela Srbije. Danas je to pitanje uvoznih kvota i radnih dozvola, premda su tu ponešto miče. Nužna je liberalizacija. No opet, ako stimuliramo naše ljude da ostanu, neće nam trebati toliko uvozne radne snage.
A političari najavljuju nove investicije, nove hotele?
- To je ozbiljan problem, nedostatak radne snage. Za sada se samo gasi vatra, ali nužno je da se svi uhvate za isti štap, inače ništa...Sudjelovao sam i u projektu Baškog Polja, gdje se planiralo 500 novih radnih mjesta. No nameće se ozbiljno pitanje: tko će tu raditi?
Hoće li deficit radne snage utjecati i na smanjenu selekciju kadrova, pa će razina cijele destinacije pasti?
- Ne nužno, velike hotelske kuće već rade na tome da se takav scenarij spriječi. To je dobar znak, treba biti optimist.
Imamo li još puno prostora za širenje?
- Da, mi smo još uvijek podizgrađeni. Nije problem u hotelima, nego nekontroliranoj izgradnji privatnog smještaja. Privatni smještaj u načelu definira duljinu, odnosno kratkoću sezone. A hoteli se otvaraju za Uskrs i otvoreni su sve do studenog. Treba stvoriti preduvjete da hoteli rade cijele godine, a predispozicije postoje, samo je šteta da ih nismo iskoristili. Prije rata Makarska je živjela od sportaša, trebamo tome težiti i dalje.
Intervju 3.
TONČI ANDRIJAŠEVIĆ, DIREKTOR HOTELA QUERCUS:
Treba nam studija zaštite plaža, u protivnom će naš turizam umjesto desetljećima trajati još samo koju godinu
Tonči Andrijašević u osvrtu na održivi turizam kaže kako ne znamo ni što želimo ni koji turistički proizvod želimo. - Da bi sve ovo znali moramo slušati stručnjake, nekoga tko ima znanja, iskustva i sposobnosti za implementaciju ideja koje postoje samo ih treba odabrati i prilagoditi našim okolnostima, ali kvaka je u tome da nam takvi ne trebaju sve dok su nam živi gradski oci, i ovi i oni prije njih.
Evo o čemu govorim: prije 7-8 godina većina gostiju su bili iz Češke, BiH, Slovačke, a Poljaka je bilo cca 40.000 noćenja, dok je lani Poljaka bilo 265.000. Čeha i Slovaka ni za lijeka. Drugi su Nijemci, pa Šveđani i Norvežani. No, ni za što od toga nismo zaslužni mi, sve se dogodilo mimo nas. Onda je savršeno opravdano da se u sve ove godine nije uspio naručiti Master plan turizma Makarske, pa što će nam…. Dolaze nam neki gosti, bilo ovi ili oni, koja razlika, samo neka plaćaju - valjda će to potrajati - kaže Andrijašević.
Rezultat stihije je masovni turizam?
- Mi smo kao nacrtana slika masovnog turizma, ali nitko to ne želi priznati; mislimo da smo ljepši, pametniji, bolji od toga.
Od cca 15.000 gostiju u vrhu sezone 12.000 je u privatnom smještaju, a svega cca 3.000 u hotelskim krevetima. Od prije nekoliko godina većina hotelskih gostiju dolazi avionima tako da su nam svi ovi iz privata uz Makarane, 'rodbinu' i one koji preteknu iz kategoriziranih kreveta upućeni na gradske prometnice i parking. To bi bilo cca 5.000 automobila koji rade pakao od prometa običnim, lijepim ljetnim danom, a za kišnog dana čine nezamislivi kaos.
A plaže?
Kada bismo pitali naše goste zbog čega su došli baš u Makarsku ili Makarsku rivijeru jedan od najčešćih odgovora bile – vaše divne, šljunčane plaže nadsvođene stoljetnim borovima koje je bura pozicionirala u položaj koji daje savršeni hlad. Ma jesu li to ove plaže koje bjesomučno nasipamo građevinskim otpadom i pretvaramo u 'pera'?! Cvitačka, Ramova nestaju, predivne male šljunčane plaže za dvoje siluju bageri naših tajkuna, uništavaju prirodu, ali i budućnost naše djece.
Znači i vi smatrate da su plaže baš ovakve najvrijedniji resurs?
- Biokovo je 'odgovorno' za nastanak naših plaža koje su potoci formirali tisućama godina. Treba nam sam jedna noć i nekoliko kamiona građevinskog otpada da to nepovratno uništimo. Sam se nudi odgovor što napraviti da Makarska rivijera bude turistički raj još 50-tak godina, a ne još samo koju godinu.
A što će nas to spasiti?
Obavezno treba naručiti sveobuhvatnu studiju zaštite makarskih plaža i to od nekoga tko se time bavi – marikultura, geologija....U Makarskoj i šire se ne poštuje ni struka ni pamet, a jasno je i zašto. Mislite da bi neki stručni tim sastavljen od 5 doktora nauka iz raznih grana zaključio da je najbolje za plažu nasuti je zemljom iz građevinskog iskopa u svibnju?!
Što nam prijeti?
- Ovakav turistički 'model' će potrajati još 3-5 godina i onda će se urušiti. Norvežani i Šveđani koji su prije 10-ak godina prodavali stanove u Španjolskoj zbog preizgrađenosti i apartmanizacije, te došli na netaknutu Makarsku rivijeru, polako će tražiti druge netaknute destinacije i prodavati svoje stanove. Touroperatori koji imaju ugovore sa hotelijerima zbog prenapučenosti plaža, nemogućnosti transfera i zbog pada kvalitete tražiti će nove hotele. U Međugorju, pa čak i u Splitu znaju što je to kada ponuda daleko premaši potražnju – cijene drastično padaju.
Unatoč svemu, planira se izgradnja hotelskih kapaciteta u kojima već sada nema tko raditi. Što o tome mislite?
- Jedan od cijenjenih komentatora je napisao da je jednostavno rješenje za nedostatak radnika u turizmu – podignite plaće! Posebno mi je iritantno spominjanje izrabljivanja radnika te neplaćanje plaća kao model ponašanja u turizmu. Pa to je posao za inspekcije, a ne za medijsko zgražanje. Vakuum koji je nastao iseljavanjem iz Hrvatske se najviše osjeti kod radno intenzivnih i sezonskih djelatnosti, tako da je turizam nesporno ugrožen. No, gdje god sam putovao, nisam naišao na lokalne radnike.
Nama turistički srodne zemlje imaju značajno manji PDV na smještaj i ugostiteljstvo, pa opet uzimaju radnu snagu izvan matične zemlje, tj. onu koja pristaje na plaću koju poduzetnik može isplatiti.
U čemu je onda rješenje, ako ne podizanju plaća?
- U rasterećivanju poduzetnika od mnogobrojnih nameta, dakle generalno smanjenje troškova čime bi se oslobodila sredstva za povećanje plaća. A do tada, redovna plaća, poštovanje radnog vremena, preraspodjela radnih sati u zimske mjesece, te korektan odnos prema radnicima je jedini put uz nadu da će to slijedeće godine biti dovoljno.