Učiniti dobro bližnjemu svome najveća je ljudska vrlina. A učiniti i ne tražiti da ti se nešto vrati, to je i potvrda čvrstog karaktera, kažu stari ljudi. U današnjem vremenu, punom nevolja, licemjerja, golemih razlika između bogatih i siromašnih, svaki plemeniti ljudski iskorak zlata je vrijedan. On budi nadu u ljudsko dostojanstvo, približava čovjeka čovjeku, zatire tamu. I malo je takvih danas, nažalost, a blago sredini koja takve ljude ima. Upravo ova priča govori o jednom primjeru davanja sebe za druge, pomoći onima kojima je potrebna, a da te osobe nikada i upoznao nisi.
Priča je ovo o Imoćanki Vesni Ujević iz Krivodola kod Imotskog, potomku plemenitog roda Ujevića i daljnjem rodu velikoga Tina. A kada je ta spona, onda i naraštaji iz Tina imaju žicu za lijepo, dušu koja pjeva i ruke koje stvaraju. Upravo to ima i Vesna. Nekadašnja studentica arhitekture u Zagrebu htjela je nastaviti niz stručnosti oca Augustina Tina, no onda se predomislila, pa upisala pedagogiju i psihologiju u Sarajevu, i nakon očeve smrti skrasila se u svom rodnom kraju te počela raditi najvrjedniju stvar na svijetu – pomagati onima kojima je potrebna pomoć.
– Sve je počelo od moga oca, čovjeka koji je imao ogromno srce. Vidite, za razliku od mnogih današnjih direktora raznih tvrtki, koji sebi osiguraju sve potrebito, moj otac je kao ondašnji ugledni gospodarstvenik u Imotskom pomagao drugima. Tako ga je jedna žena molila da joj zaposli sina u ondašnjoj građevinskoj tvrtki. Znao je potrebe te obitelji, zaposlio je momka i ona mu se za to htjela revanširati. Sirotinja bijaše.
Kada njega nije bilo u kući, donijela je pršut i kruh ispod sača. Kada je on došao, bio je strašno ljut zbog toga, uzeo je pršut, ali je ostavio kruh, vjerujem da ne bi povrijedio ženu, te sjeo u auto i pravac kod te žene. Vratio joj je pršut, a ona počela plakati misleći da joj sina neće primiti. No, sin je primljen na posao, a pršut vraćen. Ili jednom čovjeku koji je hitno trebao u bolnicu, a nije imao socijalno osiguranje, otac ga je, kršeći ondašnje zakone, prijavio, on dobio zdravstvenu iskaznicu i krenuo se liječiti. To i još niz sličnih ljudskih iskoraka moga oca ostavilo je traga i na meni.
Jednostavno, pomoći drugima to je moj moto, moj poziv, ja jednostavno to moram.
Prvi moj kontakt s tim humanom poslu bio je još s kraja devedesetih godina, kada sam se priključila udruzi za odgoj pasa vodiča u Zagrebu. Njima sam donirala svoje slike koje sam sama naslikala. I upravo moje slike na aukciji u "Sheratonu" postigle su iznimnu cijenu. Ta suradnja je trajala nekoliko godina. I jednom sam psu uspjela tako platiti obuku. A u mom Imotskom evo već punih osamnaest godina vodim grupu djece, takozvanih Božićnih čestitara. Te godine ondašnji župnik u Imotskom fra Ante Babić, iz iskustva u Njemačkoj, potaknuo je akciju da mala djeca u biblijskim kostimima idu čestitati Božić i Novu godinu i prikupljati priloge za siromašne. Meni je to bilo predivno. I tako prva djeca su se stidjela, no ja s njima, i tako evo 18 godina. Oni se mijenjaju, ja ostala.
Upravo jedan od prvih čestitara Jerko Kolovrat ovih dana je "rekao" i mladu misu. A i kod svih tih mladih taj posao ostavio je dubok trag.
Svi su druželjubivi, žele pomoći drugima. I tako sam je s čestitarima učinila divan posao. Prvih nekoliko godina prikupljeni novac donirali smo za kupnju mamografa za pregled žena, a poslije smo kupili za bolnicu u Donjoj Bistri. Poslije toga kupili smo za Vukovar, pa za jednog našeg dječaka s posebnim potrebama. Nakon toga, evo već godinama idem s djecom od kuće do kuće, od ulice do ulice i prikupljamo novac za školovanje djece u Kongu. To je projekt koji ima svoj smisao, da pomognete nekome koga ne znate, a samo znadete da su siromašni.
Upoznala sam časnu sestru Brankicu Barun iz Kaštela, koja je radila u misijama po Africi. Na Katoličkom radiju također sam čula za ta kumstva, gdje svatko od nas svojim prilozima može školovati neko dijete u Kongu. Samo jedne godine na popisu je bilo 150 djece u gradu Bukavu koje smo mi školovali. Ja imam i svoju kumu kojoj sam slala novac. Zove se Ivona Evarist i sada je obrazovana žena, ima obitelj i najdraže mi je primiti njezino pismo i fotografije.
Moji čestitari znadu u nekoliko dana prikupiti i do 30 tisuća kuna. Do sada smo u tim akcijama prikupili oko 50 tisuća eura. Za nekoga je to malo, ali za onoga kome je potrebno to je cijelo bogatstvo – kazuje nam Vesna, kojoj navru i suze kada se sjeti svih tih generacija mladih Imoćana koji su svojim vrijednim ručicama pod njezinim vodstvom prikupljali novac za druge, a sebe oplemenjivali dobrotom.
Vesna Ujević se ne bavi samo taj humanitarnim radom. Svake nedjelje sa svojom molitvenom zajednicom odlazi u dom za stare i nemoćne u Runovićima, gdje se stavlja na raspolaganje starim i nemoćnim.
– Ma oni imaju sve, i hranu i čistoću, ali njima je najdraže kada dođem i s njima porazgovaram. Nevjerojatno je koliko im to nedostaje. Strpljivo moji prijatelji i ja tako razgovaramo satima. Ne treba njima novac, treba im topla riječ, a to je ljudska dimenzija vrjednija od zlata. To radimo već punih 14 godina i ako samo jednu nedjelju propustimo, nastane panika među njima. Darivanje i tople riječi mogu biti itekako vrijedni. Sve što sam do sada kazala je s namjerom da i druge animiram da krenu u ovakav posao. Vjerujte, pomoći drugima je veće nego pomoći sebi. Imam ja još mnogo toga što svaki dan radim za potrebite, ali o tome neću, to je za mene i moju dušu – veli nam imotska dobrotvorka.
Vesna je za svoj rad dobila i veliko priznanje svojih sugrađana. Izabrana je za osobu godine po izboru slušatelja Radiopostaje Imotski. Dvadeset godina je jedna od glavnih karika veličanstvenih Slika Muke Isusove po ulicama grada Imotskog. U ulozi je kostimografkinje i scenografkinje.
I ona druga stvaralačka Ujevića dimenzija itekako je prisutna u Vesni. U sedmom razredu osnovne škole izišla joj je prva pjesma u lokalnim novinama. Napisala je dvije knjige proze: "Bezruka žena" i "Šarena kuća s natpisima". Recenzije su bile vrlo pozitivne.
Vesna je i slikarica. Kaže da je sanjala da je umjetnički mecena koji pomaže mladim slikarima da iziđu iz anonimnosti. Voli Van Goga, Modiglianija, koji su imali tragične živote. Do sada je imala brojne izložbe diljem Hrvatske, od Zagreba do Makarske, a u Imotskom gotovo svake godine. I novac od svih slika darivala je siromašnima.
– Ma i ja nekada zakažem – veli Vesna. Prije neki dan moli me jedan čovjek da molim Boga za njega. Rekla sam mu da jednostavno ne mogu, jer ih prije njega imam toliko da i sama ne znam kako ću. Eto, odbila sam ga, ali ga nisam zaboravila. Molit ću, neka bude bez brige. Ne volim moralizirati ljudima jer se ljudi teško mijenjaju. Moja poruka je da ljudi pogledaju oko sebe. Bogatašima možete bilo što poručiti, ali oni nikada neće pogledati oko sebe, već samo sebe. Nego, moja poruka je onima koji nemaju da budu darežljivi i da dadu malo što imaju onima koji i to nemaju. Meni je dovoljan moj Isus i ono što od njega dobivam. I ja sam imala krize i padove, ali imam Isusa i kada imam njega, imam sve – veli nam najpoznatija imotska dobrotvorka.