Svima je dobro poznato kakav su show priredili hrvatski navijači u slavljima na ruskim stadionima, ali i na paradama oko igrališta, na trgovima i ulicama gradova u kojima se održavalo Svjetsko prvenstvo u nogometu.
Ali priča jednog Dalmatinca, Lovrećanina, vjerojatno će nadmašiti neobične priče iz Rusije; čovjek je nekoliko dana prije dalekog puta slomio skočnu kost, ali se užitka za koji se pripremao mjesecima nije želio odreći. I krenuo je u avanturu života koja će se dugo prepričavati. Ivan Jelić (53) s prijateljima je tri dana prije planiranog puta, s kartama i planom u džepu i mislima na reprezentaciju, zaigrao nogomet na Svilaji...
– Ma karte smo trojica prijatelja i ja kupili još u prvi misec i odlučili krenuti na susret s Nigerijom u Kalinjingrad koji je padao 16. lipnja, a onda kako bude i di završimo dalje. E, tako smo se mi, ka i svake godine, uspeli na Svilaju di slavimo Svetoga Antu, koji dan prije blagdana, di prijatelj nas sedamdesetoricu počasti janjetinom i izletom. Bacili mi iza ručka na balun, moran se pofalit da san da prekrasna tri gola, sve je bilo ko u snu, a onda...
- Grbav teren i noga mi upane u rupu! Obisilo se stopalo od gležnja nadoli ka da nije moje. Ja ga vratin nazad, a ono opet pade doli! Odma mi je prošlo kroz glavu: ajme meni, neću moć u Rusiju! Ništa, trkon u splitsku bolnicu i uvečer odma operacija. Na Traumi na Firulama dr. Josip Bekavac sve je sredija, al' gledan ja onu snimku, vidin vide i lamu u nozi, odma me znoj oblio. Bilo mi je jasno, a i doktor je reka, da ću ležat. Ma di ležat, a ja se spremija gledat "vatrene", najveća radost u životu! Pita san svakoga ko bi u bilome uša u sobu da mi kaže ima li nade. A šta će, ljudi se krste, ne viruju šta je meni na pameti...
- I tako, kuvan ja, kuvan, doša dan za krenit i ja tri dana posli operacije potpišen papir da me puštaju vanka. Odo ja. Rodbina i prijatelji su mi govorili da san lud, da je opasno, da bi moga napravit škerac, pa govorili neki da šta ću svojin odlaskon podržavat kriminal u HNS-u, ali ne slušan ja nikoga, mene zanima samo reprezantacija. Skupimo se mi, moji prijatelji Mate Milinović, Stipe Nosić, Ivan Batinić i ja, u gepek uvalimo kolica i štake, upalimo Opel Astru i pravo za Kalinjingrad – sretan je Jelić, s kojim razgovaramo u sobi Zavoda za rehabilitacijsku medicinu splitskoga KBC-a, gdje je nastavio oporavak nakon što je na drž – ne daj ostvario dugogodišnji san.
U kolicima
Kad su već krenuli na dvije tisuće kilometara dug put, kazuje nam, nisu ni za milimetar željeli odustati od prvobitnog plana i programa. Tako su po putu posjetili poljsko Gospino svetište Częstochowa i ostali cijeli dan, odmarali se u Ostravi i Elborgu, udaljenom 40 kilometara od Kalinjingrada, a granicu su zatekli preplavljenu našim navijačima. Kad su stigli u Rusiju, ostali su iznenađeni gostoljubivošću domaćina.
– Ruski narod i svi iz organizacije toliko su ljubazni i vole Hrvate da mi nemamo prijateljskijeg naroda. Tako je bilo od prvog do zadnjeg dana. Ako šta pitaš, niko ti neće reć "ajde tamo", nego će te dovest do vrata i otvorit ih. Nakon ovog iskustva Rusima bi dao da organiziraju sva svjetska i europska prvenstva – oduševljen je Jelić, a na svom primjeru ispričao nam je i zbog čega:
– Jesam ja došao slomljen i u kolicima, ali nisam mislija da ću imat ikakav poseban tretman niti sam ga tražio. Ovako je to bilo: na trgu smo se veselili s našim navijačima di me ovakvoga zapazio naš ministar Zdravko Marić i došao me pitat kako sam. Onda smo išli na punkt dokle se zadnje moglo doć autom i kad su me zapazili policajci i zaštitari, okrenuli su par telefona i pod rotacijama policijsko auto nas je dopratilo do ulaza u stadion. Zatim su nas ukrcali u vozilo za invalidne osobe i dovezli do lifta. Kako dalje nismo mogli s našim kartama koje nisu bile za taj sektor, meni i rođaku prominili su karte, što je trajalo jedno po sata, i kazali da nas vode na sjedala za invalidne osobe.
- Mislio sam da će to bit ka i u nas, pripa san se da neću dobro vidit, ali, na moje iznenađenje, smistili su nas točno kod VIP lože! Mene parkirali s kolicima, a rođu na sidalicu za pratnju do mene. Ka kralja, eto, ka kralja su me dočekali, brinuli se za me i smistili! Poslin su nas istin puten vratili nazad, a mi išli slavit na trg pobjedu Hrvatske. I znaš da se tamo svane u tri po ponoći, svitlo ka u nas u podne – nije bilo kraja Jelićevu čuđenju Rusiji.
Par iz Zrenjanina
No, dalje nije išlo. Na sljedeću utakmicu do Nižnjeg Novgoroda trebalo je letjeti i voziti se vlakom što je, s obzirom na sve, bilo nemoguće.
– Odlučili smo ponovo istim putem natrag, a svratili smo u Brno, di smo na trgu vidili slavlje švicarskih navijača koji su se veselili svome bodu osvojenom u susretu s Brazilcima. Kad su nas vidili u crveno-bilin kvadratićima, počeli su vikat: Rakitić! Rakitić! Neću zaboravit ni kako nan je na odličnoj igri čestita jedan par iz Zrenjanina, bili su iskreno sritni – sjeća se Jelić.
Kad se vratio kući u Split, pun dojmova i doživljaja, nije mu bio problem s društvom gledati ostale uspjehe "vatrenih" u njihovu "Blue Skyu" na Visokoj. Pobjedu za pobjedom uz priče iz Rusije.
– Jedino san molija Boga da me ne zovu u bolnicu na rehabilitaciju dok su utakmice, zna san da me to čeka. I točno je tako i bilo, zvali su iza finala, a ja san reka: "Sad me vodite di oćete!" Bolila je noga u Rusiji, nego šta je, ali srića koju su nam "vatreni" donili sve je olakšala, ko je više mislija na nogu – zadovoljan je Jelić.