U proljeće 567. godine preko Karpatske kotline navalili su osvajači s Dalekog istoka koji će razbucati ondašnji svijet srednje Europe, značajno utjecati na povijest naših krajeva sve do Jadranskog mora i do danas ostaviti trag u političkim odnosima i nacionalnim državama ovog dijela kontinenta.
Bijahu to Avari, azijski nomadski narod, čija se vlast u jednom trenutku protezala od današnje Slovačke sve do Crnog mora, a nezaustavljivi val kojim su nahrupili na ruševine Rimskog Carstva povukao je sa sobom prema jugoistoku čitave narode, među njima i Slavene, koji su upravo zahvaljujući avarskoj agresiji i kasnijem savezu s njima stigli na naše obale.
Dalmatinska povijest najčešće ih je krivila kao osvajače prijestolnice Salone, no arheologinja Pia Šmalcelj Novaković sa zagrebačkog Instituta za arheologiju, čiji je znanstveni rad velikim dijelom posvećen upravo Avarima i avarsko-slavenskoj kulturi, održala je o ovoj temi predavanje u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, te ističe kako baš i nije sve onako kako smo čitali u kronikama Konstantina Porfirogeneta i Tome Arhiđakona.
Po svemu sudeći, opaki Avari nikad nisu ni vidjeli Dalmacije! No, najprije o velikom srazu sa Slavenima.
– Zasigurno je da su Avari odgovorni za to što je južna slavenska ekspanzija tako dobro prošla. Pretpostavljamo da su se sa Slavenima prvi put susreli kod Crnog mora, te su ih "povukli" sa sobom, očito ih pokorivši, te stupaju u neku vrstu vojnog saveza u kojem su Slaveni imali podanički odnos.
U šestom stoljeću javljaju se prvi podaci o pokušajima Slavena da upadnu na Donji Dunav, u Bizant, a za njima slijede informacije da Avari naseljavaju Panoniju. Tražeći ulaz u Karpatsku kotlinu, konjanici kakvi su bili Avari naišli su na neprohodan šumski teren, no zaobilaze ga pa u Zakarpatju nailaze na Slavene i uvode ih u Panonsku nizinu. Zapravo, Slaveni pod avarskom vlašću i zaštitom naseljavaju sve prazne prostore i šire se Balkanom, najprije u pljačkaškim pohodima, a potom se stalno naseljavajući i preživljavajući, što nije bila sreća svih Slavena – zapadne, koji su živjeli na području današnje istočne Njemačke, okrutno su do zadnjeg istrijebili Franci.
Koga Avari i Slaveni ovdje zatječu?
– U bizantskim provincijama zatječu kasnoantičko stanovništvo, a pod tim se u šestom i sedmom stoljeću podrazumijeva vrlo kompleksan sloj stanovnika koji sebe smatraju nositeljima baštine Rimskog Carstva. Dijelom su starosjedioci, dijelom romanizirani barbari, ali ne smijemo zaboraviti da u kasnoantičko i ranosrednjovjekovno doba identitetske granice još ne postoje.
Netko može biti potpuno asimilirani član avarskog društva i pripadnik najvišeg socijalnog ranga i imati slavensko podrijetlo. Ujedno, Avari su pružajući svojim slavenskim podanicima snažnu oružanu zaštitu spriječili intenzivnu germanizaciju koja je provođena u nekoliko navrata na prostoru srednje Europe.
Slaveni su, dakle, pod avarskim barjakom mogli prilično slobodno haračiti?
– Točno, Slaveni stižu sve do grčke Olimpije i Thessalonike, odnosno Soluna. Avare kao nomadski narod ne zanima kako Slaveni žive i odgovara im da se šire na sve strane dok god traje savezništvo.
A kako se sve to odrazilo na Dalmaciju?
– Osim povijesnih izvora ispisanih nekoliko stoljeća kasnije, mi za značajniju prisutnost Avara u Dalmaciji nemamo apsolutno nikakve arheološke dokaze. Za razliku od Slavonije, gdje su groblja sa značajnim nalazima pronađena na više lokacija. Avarska država je tipične stepske organizacije, imaju jezgru u kojoj žive, ali se područje moći širi nadaleko, jednako kao i kod Huna i kod Mongola.
Povijesnim izvorima s vremenske distance od nekoliko stoljeća nebitna je razlika je li netko sam osvojio prostor ili je poslao svoje podanike. Puno je vjerojatnije da su Avari propustili svoja slavenska plemena da krenu na Dalmaciju. Papa Grgur Veliki u ljeto 600. godine u pismu salonitanskom nadbiskupu Maksimu spominje Slavene koji preplavljuju Istru i napominje da predstavljaju opasnost i za Dalmaciju, ali ne spominje Avare. I opat Martin dolazi iz Rima 641. otkupljivati kršćanske robove i spašavati relikvije mučenika, također u kontaktu sa Slavenima.
A gdje su Avari u tom trenutku?
– Doživljavaju veliki poraz prilikom opsade Konstantinopola 626. godine od Bizanta i njihova ratnička zajednica, koja funkcionira po principu podjele plijena, dolazi u krizu jer plijena je sve manje. Kagan, kojega podanici nazivaju ocem i darom s neba, više nema što dijeliti svojoj "djeci" i sustav je potresen. U tom trenutku Slaveni se okreću onome što mogu dohvatiti, a to je, među ostalim, i Salona, na koju konstantno nahrupljuju, okupiraju polja, i grad se polako prazni bez pomoći Bizanta, čije istočne krajeve već od 634. napadaju i osvajaju Arapi.
Stali su pred Dioklecijanovom palačom, odnosno Splitom?
– To je doba mraka po pitanju povijesnih i arheoloških izvora. Tradicionalno se smatralo kako se propašću Salone odmah rađa Split, ali nevjerojatno je da bi Salonitanci bezbrižno išetali iz svoga grada i bez posljedica naselili Dioklecijanovu palaču. Jesu li dali neki danak, jesu li uživali neku posebnu zaštitu Bizanta zbog kojih je Split izbjegao sudbinu Salone, ne znamo.
Relativno je nova teorija o Hrvatima kao karolinškoj vojničkoj kasti po kojoj je čitav narod dobio ime, no postoji i avarska teorija o postanku Hrvata?
– Ugledni austrijski povjesničar Walter Pohl,koji se bavi srednjovjekovnim identitetima, primijetio je kako je legenda o dolasku Hrvata jedna od najdetaljnijih južnoslavenskih legendi koja je služila kao primjer za sve ostale Slavene. On je mišljenja kako ime Hrvat nije etnonim, nego oznaka socijalnog staleža u avarskoj državi, moguće elitnih ratnika raznovrsnog podrijetla koji su bili zaduženi za kontroliranje Slavena na periferiji države, a za svoje jačanje koriste poraz Avara u Bizantu te preuzimaju vlast na području koje su trebali samo kontrolirati.
S vremenom, kako se zajednica gradi, Hrvat postaje etnonim oko kojega se formira identitet svih Slavena koji se ovdje zatječu. Riječ je o zanimljivoj teoriji.
Kad je Avarima smrklo, Slavenima je svanulo?
– Počele su se nakon sloma kod Konstantinopola na sve strane ove zajednice događati promjene u korist drugih naroda; formira se već spomenuta bugarska država, odvajaju se Hrvati koji iz Bijele Hrvatske dopiru do Dalmacije i učvršćuju se u Panoniji, ali nastaje i prva slavenska državna organizacija, koja se stvara oko 630. na prostoru Slovačke. To razdoblje intenzivnog previranja traje do 635. i avarski kaganat je jedino tada dovoljno slab da propusti cijeli jedan narod do Jadranskog mora.
Sve su pretpostavke da se to dogodilo upravo tada, a ne kasnije. Nakon previranja, dolazi do konsolidacije krajem sedmog stoljeća, Avari se utvrđuju u Panoniji i više ne napadaju Bizant, nego se okreću borbi i pljačkama na franačkom i langobardskom području. U to vrijeme prestaju biti u fokusu pozornosti i povijesni izvori u osmom stoljeću o njima šute, a arheološki nalazi pokazuju izmjene u kulturi i načinu života, posebno prema grobljima, koja postaju masovnija jer prelaze na sjedilački način života.
A Franci preuzimaju "skrb" o Hrvatima?
– Iskorištavaju činjenicu da su Avari ostali nepokršteni i pod tom ih izlikom napadaju od 790. na dvije fronte: duž Dunava prema središnjoj Mađarskoj, gdje je bilo sjedište kaganata, dok sin Karla Velikog, Pipin, u suradnji s primorskim knezom Slavena – čije ime nemamo – razbija avarsko kagansko sjedište, što svjedoči kako je između Karolinga i južnih Slavena u Dalmaciji već stvoren savez koji bi mogao biti vazalni.
Uz ove događaje još je nešto zanimljivo, izvori navode kako je riznica kagana koju su oteli Franci u toj kampanji, čak stoljeće i pol nakon što su počeli slabjeti, bila tako bogata da je na godinu dana došlo do inflacije na europskom i mediteranskom tlu jer je cijena zlata pala zbog golemih količina koje su Franci dovukli! Potpuni kraj Avara označava 822. godina, kad se posljednji put spominju kao već kristijanizirani, a mnogi se kao članovi franačkih vojnih posada "utapaju" u slavensku većinu.
S konjem u grob
Značajna arheološka nalazišta avarske kulture u istočnoj Hrvatskoj su oko Vinkovaca, na lokalitetu Privlaka – Gole njive, Otoku, u Starim Jankovcima, Nuštru te na podunavskim lokalitetima Šarengradu i Bapskoj.
– Avari s konjem odrastaju, s njim žive i on je njihov najvjerniji pratitelj pa se velikaši ukapaju u svečanoj odori s okićenim konjem. Ukapaju se sa zlatnim, srebrnim i brončanim predmetima, keramičkim posudama, pticama i janjećim ili prasećim butom i, naravno, oružjem. Pripadnici avarske teške konjice bili su pravi ratni strojevi: nosili su pancire, lančane ili lamelarne, čak i konji, kacigu, koplje dugo tri metra, kraće koplje, uski konjanički mač te luk i strijelu.
Pojas je bio avarski statusni simbol kao i kod drugih stepskih naroda, a prekriven je ukrasima koji simboliziraju socijalni status, ratni uspjeh i pripadnost klanu. Žene i djeca dolazili su za ratnicima na okupirano područje. DNA analize pokazuju kako je u avarskoj vojsci bilo vrlo malo mongoloidnih, azijatskih elemenata, što znači da se ta velika vojska tijekom dva i pol stoljeća sigurno europeizirala po sastavu.