U cjelokupnom inventaru svjetske baštine, Trogir pripada osobito vrijednim spomeničkim cjelinama. Njegova povijesna jezgra na otočiću okružena morem, 1997. zaštićena je kao spomenik nulte kategorije svjetske vrijednosti, a upisana je i na listu stotinu naselja od prioritetnog značenja na Mediteranu pri Centru UN-UNEP u Marseilleu.
Poput mnogih povijesnih gradova, posebice onih srednje i jugoistočne Europe koji su se priključili UNESCO-ovoj listi, i Trogir je nezaobilazna turistička destinacija. To je isprva donijelo mnoge pozitivne rezultate, podiglo svijest njegovih građana i turista o vrijednosti grada i mogućnosti za zaradu, zapošljavanje i obnovu sakralnih spomenika.
No, ubrzo su se osjetile i negativne posljedice: porasle su cijene nekretnina, robe i usluga, a eskalirali su i ekološki problemi - od prometa do čistoće i buke. Najviše zabrinjava odlazak stanovnika iz povijesne jezgre. Ljeti ona postaje odbojna, nedostupna, preskupa i zagušena, dok je stari dio Trogira u zimskim mjesecima sablasno prazan.
Ključno je pitanje koliko se pritisak turista na povijesnu jezgru približio kritičnoj granici zbog koje bi u bliskoj budućnosti turizam kao izolirana vrijednost mogao postati velika prijetnja Trogiru i njegovim žiteljima, ako to već i nije.
Domoroci, selite
Bivši rektor Splitskog sveučilišta prof. dr. Ivo Babić stanovnik je trogirske povijesne jezgre koji godinama upozorava na "overtourisam" u svim primorskim gradovima.
- Trogir je premalen za tako velik broj turista, uostalom, kao i Hrvatska koja se reklamira kao mala zemlja za veliki odmor. U samom gradu preživjelo je nekoliko stotina ljudi, tako da građana u užem smislu te riječi ima sve manje. Masovni turizam uzrokuje pražnjenje grada, a gradovi općenito nisu samo zbrojevi kuća; to su prije svega njegovi stanovnici koji su naučili jedni na druge, koji znaju živjeti zajedno. Tako okupljeni oni su nositelji urbane kulture i socijalne kreativnosti. Preoteti su im trgovi i ulice pokrivene štekatima. Tu nema više mjesta ni za dječje igre, ni za društvena okupljanja, pučke veselice i procesije. Čak su i tratine i parkovi prekriveni stolovima kafića i restorana - kaže Babić i dodaje da prigradskom svijetu povijesna jezgra često služi kao objekt intenzivne eksploatacije.
- Tamo mogu u svakoj ulici, svakom "bužaku", iznajmiti prostor i uspješno poslovati, preprodavati alkoholna i bezalkoholna pića, iznajmiti apartman. Povijesna jezgra je atrakcija za njihove goste koji navečer iz bliže i dalje okolice dolaze u grad da se razonode i nahrane. Takvi poduzetnici osim poslovnih interesa nemaju uglavnom nikakve emocionalne veze s gradom. Do njih, izgubljenih u prostoru u novogradnjama, ne dopiru buka i metež. Domorocima, pak, takvim ponašanjem poručuju: "Ako vam smeta buka, iselite se!" - bez dlake na jeziku će dr. Babić.
Ni turisti, po Babiću, ne iskazuju poseban obzir prema gradu i njegovim žiteljima. Ljeto je doba zabave, veselja, opuštenosti, razonode koja se lako promeće u razularenost i raskalašenost. Moguće je s prozora i bez voajerskih namjera gledati "napaljene" i drogirane turiste, zanesene u spolnom odnošaju.
- Uostalom, s ekonomskog aspekta važna su i „općenja“ i noćenja, jer i ona - da se stručno izrazim - donose benefit. S masovnim turizmom kao da nam se ukazuju nove barbarske najezde mladih razgolićenih, tetoviranih turista i onih starijih s pivskim trbusima. No ima, valja priznati, vrlo kulturnih turista koji se oduševljeno fotografiraju pred “surogat spomenikom“ od plastičnih masa, postavljenim na stupu pred katedralom. Iz zvučnika grmi tako snažna glazba koja potresa i samu katedralu.
U sitnije sate noćnu tišinu paraju povremeno urlici pijanih turista koji se znaju u portunima olakšati od urina i fekalija, i to ne samo od fizičke nužde, nego i zbog superiornog prezira prema domorocima. Valjda su i to turistički proizvodi - cinično će Babić koji se osvrnuo i na komunalne probleme, kazavši kako stara jezgra doslovno više ne može izdržati rast turizma, jer su infrastrukturni kapaciteti - vodovod, kanalizacija, struja - limitirani.
- Pločnike su izrovala vozila koja u svako doba dopremaju piće u kafiće nasrćući na prolaznike. Kroz tako uske ulice jure i motocikli. Grad je doslovno fizički i duhovno pregažen - zaključio je profesor Babić, prema kojemu Trogir preživljava između ljetne gužve i zimske pustoši, između hipertenzije i hipotenzije.
Akademski kipar Matko Mijić također je stanovnik stare jezgre i tvrdi kako je kucnuo posljednji čas za strategiju razvoja grada.
- Ako se ovakvo stanje nastavi, za godinu dana u povijesnoj jezgri Trogira neće više biti stanovnika. Trogir više ne pripada ljudima koji u njemu žive, već onima koji od njega žive, a oni ne shvaćaju da bez ljudi nema ni grada. Ulicama se više ne može prolaziti jer su ih stolovima zaposjeli vlasnici restorana i dućana s istom robom sumnjiva porijekla, čiji vlasnici po cijele dane sjede ispred butiga i povlače turiste za rukav da nešto kupe. Fortinom se ne može proći jer se automobili parkiraju na pločnicima, a nekadašnje travnate površine postale su "predvorja" ugostiteljskih objekata. Od buke iz pojedinih kafića ne može se spavati, dok oko trga više i nema domaćeg stanovništva. Zimi je grad zastrašujuće prazan, ali zato po glavi stanovnika ostaje barem jedan bankomat. Propustili smo napraviti strategiju upravljanja gradom, pa se u bjesomučnoj utrci za zaradom nemilice uništava ekskluzivna ljepota koja bi se trebala naći kao prioritetna u turističkoj ponudi - kazao nam je Mijić.
Svoje mišljenje o suživotu domaćih i turista iznio nam je i profesor Stjepan Omero koji živi u Pasikama. Tvrdi kako je jedan od petstotinjak građana koji je ostao u povijesnoj jezgri u kojoj je u srednjem vijeku živjelo i do 2500 stanovnika. Znači li to da je srednji vijek bio pogodniji za stanovanje ovdje i da je tada standard građana bio bolji, pita odgovorne.
- U gradu je ostala samo starčad kojoj baš i nije do turizma jer im je u tim godinama života samo mir potreban. Ovaj grad nije građen za ovoliku masu turista, koji svakodnevno blokiraju normalan život Trogirana. Ljeti ne možeš poć ni u spizu, ni na peškariju - od te silne gužve. U gradu vlada "divljaštvo". Nedaleko od moje zgrade postoji oznaka pješačke zone, a ispred kule Kamerlengo na desetke parkiranih vozila. Tko je za to kriv? Mi građani stare jezgre apeliramo na gradske čelnike koji bi trebali donijeti strategiju upravljanja gradom da nam vrate dostojanstvo življenja. Došli smo do paradoksa. Ovaj turizam hoće "high life", "Ultru" i "Moondance", zbog kojeg sam tri dana koliko je trajao u kuli Kamerlengo spavao samo tri sata. Sve je to divlja akumulacija kapitala. Građani koji su ostali živjeti u staroj jezgri nemaju dovoljne samoinicijative da nešto promijene. S druge strane ne postoji službena politika da im se pomogne. Je li to normalno da na rivi živi tek 12 ljudi? Sve je pretvoreno u hotele, restorane i kafiće? Neke stanove kupili su stranci. Grad gubi svoje funkcije. Ne može se šest mjeseci živjeti i raditi, a ostalih šest dopustiti da grad propada. Zimi škure padaju po ulicama, ruše se stepeništa, historijske palače poput Ćipikove i Andreisove se uništavaju, a unutar njih rastu alge jer se tu urinira i sve užasno smrdi. Da se dignuti Duknoviću i Firentincu koji su ih prije 500 godina gradili, vratili bi se odmah "nazad", jer mi do dandanas nismo uspjeli završiti njihovu restauraciju - ogorčeno će profesor Omero.
Blasfemija
Kao i ostali naši sugovornici, i Omero je upozorio na komunalni nered, prometne gužve te blasfemiju po ulicama koja vlada ljeti.
Zanimalo nas je mišljenje o ovoj temi i onih koji žive u povijesnoj jezgri, a bave se turizmom. Jedna od njih je Marija Hell, vlasnica hotela "Pašike".
- Grad bi trebao imati jasnu viziju kakav turizam želimo. Je li to onaj koji traje isključivo samo za vrijeme sezone, ili ćemo biti grad koji će svoje turističke aktivnosti provoditi i u predsezoni i posezoni, dakle, tijekom cijele godine. Pitanje je to i zbog infrastrukture koja može prihvatiti samo desetak tisuća ljudi. Leti taj broj višestruko naraste, pa često dolazi do prometnih zakrčenja, nedostatka parkinga i tome slično. Zimi je situacija drugačija. Grad napuštaju turisti i ostaju domaći. Moje mišljenje je da grad kao što je Trogir koji je pod okriljem UNESCO-a mora zadržati svoju autentičnost. Kao turistička djelatnica i osoba čija obitelj više od 800 godina živi u povijesnoj jezgri, držim kako je optimalnu turističku aktivnost u Trogiru moguće zadržati tijekom cijele godine. Zato u našem hotelu koji radi cijelu godinu poslovanje temeljimo na tradiciji i autentičnosti. Hotel smo uredili u povijesnom stilu, s antiknim namještajem, a u restoranu turistima nudimo "jela na žlicu", oživljavamo stare recepte i stavljamo ih u novo - moderno ruho. Gostima želimo dočarati taj dalmatinski i izvorni duh zbog kojega turisti i dolaze u Trogir, pokazati im tko smo i ostati ono što jesmo. Rad bilo kojeg poslovnog subjekta koji se svodi na dva do tri mjeseca jednostavno nije dugoročno održiv, moje je mišljenje - kazala je Hell.
- Nije slučajno da se stanovništvo iseljava iz povijesne jezgre jer u njoj razvojem turizma više nije ugodno živjeti. Javni prostori su uzurpirani, prodani, teško se kretati kroz stalno napučene ulice, buka je i danju i noću, gužva je iritantna, nered, smrad iz svih tih silnih i prekobrojnih ugostiteljskih objekata ljetna je razglednica Trogira - kaže Marijana Stipčić i zaključuje kako se razvoj turizma treba temeljiti na kvaliteti, a ne kvantiteti.
- Megalomanstvo i neplanski razvoj turizma ne samo da ugrožavaju domicilno stanovništvo, nego i one koji se turizmom bave i od njega žive. Konačno tome netko mora kazati: "Ne!" Ne može više ovako, treba drugačije, planski kreirati ovu priču na zadovoljstvo i turista, ali i stanovnika koji žive u jezgri, kao i onih koji se bave turizmom ili nekom srodnom djelatnošću - dodala je Stipčić.
Nema plana upravljanja
O svemu se izjasnio i prvi čovjek Trogira, gradonačelnik Ante Bilić.
- Jedan od glavnih ciljeva našeg rada je brinuti se o kvaliteti života stanovnika stare gradske jezgre koji su zbog turizma u ljetnim mjesecima posebno izloženi manjem komoditetu. Iako turizam u Trogiru još uvijek nije poprimio nehumane razmjere kakve možemo vidjeti u starim jezgrama europskih i nekih drugih hrvatskih gradova, zadaća nam je provoditi sve mjere za održavanje ravnoteže između kvalitete življenja domicilnog stanovništva i turističke ponude. Trogir je živio i živjet će od turizma, a naših 900 stanovnika koji još uvijek žive u centru, održavaju gradsku jezgru živom cijelu godinu i pravilnim upravljanjem život u njoj postat će komparativna prednost čak i na tržištu turističkih gradova od kojih su, nažalost, mnogi izgubili tu bitku - kazao je gradonačelnik Bilić i nabrojio što je njegova vlast napravila kako bi stanovnicima stare jezgre učinila život ugodnijim.
Zaštitila je namjenu zgrade na rivi u obrazovne svrhe kako bi isključili mogućnost njezine prodaje u komercijalne svrhe, uređuje se igralište na Batariji i postavlja umjetna trava, tako se zaštitilo ukidanje sudske službe.
- Svim stanarima omogućena su parking mjesta za simboličnih trideset kuna mjesečno. U planu je rekonstrukcija vodoopskrbe i kanalizacije, a poduzimamo mjere kojima bismo u Foši zaštitili vezove za domaće ljude. Plan upravljanja starom jezgrom naša je zakonska obveza koja do sada nije bila ispunjena, što je bilo potrebno nakon prijema Trogira u UNESCO, i donijet ćemo ga u najskorije vrijeme. Cilj je sačuvati kulturnu baštinu, uvesti reda u upravljanje javnim prostorima, ali i jasno odrediti prava i obveze onih koji ih koriste, konkretno, to su ugostitelji i turistički djelatnici. Dok se ne izradi spomenuti strateški dokument, pokrenuli smo izradu "Branding strategije grada" kojoj je jedan od temeljnih ciljeva kvalitetnije monetizirati turistički potencijal grada, potencirajući njegove autentične povijesne, kulturne i životne vrijednosti, čuvajući ga pri tom od hiperturizma kao kratkoročnog i pogubnog trenda - kazao nam je Bilić, koji je na čelu grada koji, prema podacima lokalne turističke zajednice, bilježi rast od šest posto i u dolascima i u broju noćenja gostiju.