Stota je godišnjica završetka Prvog svjetskog rata, velikog svjetskog klanja koje je rezultiralo s dvadesetak milijuna poginulih i otprilike toliko ranjenih, u čije posljedice spada i pojava smrtonosne influence 'španjole' koja je odnijela još pedesetak milijuna života po cijelom svijetu.
Premda je glavni uzrok rata bio sukob velikih imperijalnih sila oko kolonija, okidač je bilo ubojstvo austro-ugarskog prijestolonasljednika Franca Ferdinanda iz pištolja Gavrila Pricipa u Sarajevu 28. lipnja 1914. a u režiji srpskog nacionalističkog pokreta Mlada Bosna i terorističko-obavještajne organizacije Crna ruka, dok su diplomatsku potporu pružile sile suprotiveHabsburzima čije se Cesarstvo i srušilo krajem rata.
Vrijeme je to kad se, posebno na ovim prostorima, a još posebnije u Bosni planiranje atentata na članove bečkog dvora planiralo čak i javno. U Beogradu, Zagrebu i Sarajevu, osobito među srednjoškolcima djelovale su različite tajne organizacije poput Mladohrvata, Mlade Bosne, pokreta koji su neprekidno planirali i poticali atentate. Neki su i uspjeli, ubijeno je desetak visokih austrougarskih državnih službenika.
Atentat u Beču...
Među naoružanim omladincima bio je i jedan Dalmatinac, danas zaboravljeni momak Lujo Aljinović iz ugledne obitelji u Žrnovnici koji je 1913. krenuo u Beč – upucati Franju Ferdinanda! Učenik trećeg razreda Učiteljske škole u svojim nježnijim godinama zanosio se starčevićanskim idejama, dapače, želio se u Rimu školovati za svećenika poput svog strica don Luke, po čijoj je želji kao dijete bio poslan u sjemenište u Skadar, no epski zov srpskih uspjeha u Balkanskim ratovima opio mu je um i javlja se kao dobrovoljac za Srpsku vojsku. Preko Crne Gore dočepao se južne Srbije, ali rat je završio.
Tu nastaje razdoblje koje je teško rekonstruirati; je li Lujo dobio revolver i misiju od nekih ranije spomenutih organizacija ili ga je sam kupio i krenuo u izvjestan samoubilački pohod. Kako bilo, po putu do habsburškog Schönbrunna zastao je u jednoj zagrebačkoj kavani gdje se svojom uzvišenom nakanom pohvalio sustolnicima, dvojici glumaca i brijačkom pomoćniku, koji su ga odmah otkucali austrijskim žandarima.
Aljinović je završio u istražnom zatvoru odakle ga je spasila utjecajna obitelj koja ga je ukrcala na brod i otpremila u Latinsku Ameriku iz koje se više nije vraćao do smrti 1965. godine.
Navodno je jedan od glumaca koji ga je prijavio policiji bio poznati zagrebački feljtonist Rudolf Hageduš Katedralis, a kojeg je Alinović spomenuo u pismu prof. Ljubi Jurkoviću: 'Poslije Prvog svjetskog rata u Zagrebu sam susreo Hainstera Habeduša, koji je međutim bio postigao neko ime u kazališnim krugovima. Kad me ugledao, zaklinjao se i molio da mu oprostim njegovu slabost. Toliko da je invokirao svoju baku koja da bi umrla ako bi se njemu što dogodilo. Ja sam pristao da mu oprostim. Doznao sam da je Hainster Habeduš odavna umro, što me rješava te obaveze.'
Tu bi otprilike, dobrim dijelom zahvaljujući erudiciji kolege Miljenka Jergovića (knjiga 'Nezemaljski izraz njegovih ruku'), koji je prije nekoliko godina podsjetio na ovaj slučaj zastalo sve što se lako moglo naći o Aljinoviću. Župne knjige iz vremena njegova rođenja su izgorjele, a nema ga ni u Stanju duša žrnovničkih koje su rekonstruirane puno godina kasnije.
Opijali se Bakunjinom
No pronašli smo zapis u knjizi povjesničaraVojislava Bogićevića iz 1965. koja se bavi sarajevskim atentatom, a riječ je o pismu Lukinog (Lujinog) brata inženjera Josipa Aljinovića kojim se iz Jastrebarskog javlja autoru knjige 21. lipnja 1956., kako spominje, u nastavku na pismo od 11. lipnja koje Bogićević nažalost ne donosi:
- Za vrijeme moje i brata Luke mladosti bilo je u Splitu profesora i drugih školovanih ljudi koji su u njihovoj mladosti pohađali visoke škole u Italiji. Za vrijeme školovanja upoznali su se s agitacijom Mazzinija, Garibaldija i Rusa Bakunjina koji su propagirali evropejsku federativnu republiku. Zadojeni ovakvim propagandama, ti naši ljudi bili su protivnici njemačkog imperijalizma i Habsburgovaca. Govorilo se da je Franjo Josip jedanput rekao da je on najprije 'njemački knez a onda austrijski car' – navodi Josip Aljinović te donosi još komadić biografije svog brata:
- Naši školovani republikanci nas su odgajali protiv Habsburgovaca. S tim nadahnućem Luka je napustio Dalmaciju i preko Crne Gore pošao na Balkan i sa istim nadahnućem vratio se sa Balkana u Zagreb gdje je bio uhapšen jer je namjeravao poći u Beč i napraviti atentat na Franju Ferdinanda.
Na preslušanju u zagrebačkom redarstvu bilo mu je teško. Naročito iz Dalmacije energično se nastojalo da ga se oslobodi iz zagrebačkog redarstva. U tome su radile pod 1. navedene osobe i advokati. Konačno im je uspjelo da ga se pusti i šef detektiva Martinjak sproveo ga je i predao žandarmeriji blizu sela Žrnovnice. Žandarmerija ga je predala njegovu ocu Josipu koji je bio glavar sela s nalogom da se Luka ne smije odalečiti iz sela bez dozvole Žandarmerije – i na tom mjestu ponovno staje priča o Lujinu slučaju, ali potvrđuje je na istoj stranici književnik Krešimir Kovačić pišući Bogićeviću kako je 1913. i on čuo za Aljinovićev nesuđeni atentat, o čemu mu je pričao književnik Ljubo Wiesner spominjući glumca Hebeduša. Kovačić napominje kakoTina Ujevića nije mogao pitati jer je nedavno operiran od raka na jednjaku...
Niz ubojstava
Povjesničar dr. Tihomir Rajčić komentira 'trend' atentata na austrijske visoke državne službenike i carsku obitelj, pa je tako 1898. talijanski anarhist Luigi Lucheni u Ženevi rašpom u srce ubio caricu Elizabetu Austrijsku, poznatu pod nadimkom Sissi, suprugu cara Frane Josipa I. koja nikakve veze nije imala s politikom, a zbog muževljeve nevjere nekoliko godina prije smrti nije ni živjela na bečkom dvoru.
- Opasnost od atentata bio je u to vrijeme rizik vladarskog posla širom Europe. Od početka dvadesetog stoljeća u Austro-Ugarskoj su zaredali atentati na visoke državne dužnosnike. Bosanski mladićBogdan Žerajić je primjerice 1910. ispalio pet metaka na austrougarskog namjesnika Marijana Varešanina, a kad je promašio, šestim metkom je sebi prosvirao glavu – navodi dr. Rajčić, dodajući kako su za atentate vrbovani vrlo mladi ljudi, često i srednjoškolci.
- Polutajna organizacija Crna ruka i njen stvarni vođa Dragutin Dimitrijević Apis bili su u najmanju pokrovitelji mnogih atentata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Pripadnici tzv. hrvatske naprednjačke mladeži pucali su u austrugarske dužnosnike nezadovoljni položajem Hrvatske.
Mladu Bosnu činili su bosanski Srbi pravoslavci i nekoliko Srba muslimana. Bili su nezadovoljni austrougarskom upravom, ali je u pozadini njihova stava bilo uvjerenje da treba srušiti Austro-Ugarsku i BIH priključiti Srbiji. Neki od mladobosanaca bili su na četničkoj gerilskoj obuci u Srbiji koju je financirala beogradska Vlada – kaže Rajčić, ističući kako je uz Crnu ruku u vrbovanju mladića sudjelovala i organizacija Narodna odbrana organizirajući financijsku potporu i tajne obavještajne kanale.
U sjećanjima zavjerenika tih vremena često se spominju imena tadašnjih mladića, a kasnijih hrvatskih intelektualaca poput Tina Ujevića,Vladimira Čerine, Krešimira Kovačića...
Tinova lutanja
- Tin je bio siromašni splitski učenik pravaškog usmjerenja koji je jugoslavenstvo i srbofiliju prihvatio zbog solidne beogradske stipendije. Kovačić i Čerina se često spominju u vezi sa mladobosancima – dodaje Rajčić kojega pitamo i tko je Luji Aljinoviću mogao dati revolver s kojim se zaputio u Beč.- U nedos
tatku preciznijih podataka možemo samo nagađati. Pištolj se tada mogao kupiti za male novce i to je bilo prilično uobičajeno. S obzirom da je naš Lujo krenuo u Balkanske ratove, moguće je da je prije odlaska u rat prošao kroz obuku u tadašnjim četničkim logorima u gradićima Ćupriji ili Vranju te je pištolj mogao dobiti od četnika ili od Crne ruke, kao što je to bilo sa Gavrilom Principom koji je jedno vrijeme bio na četničkoj obuci u Vranju.
No najprije smatram kako je riječ o operaciji Narodne odbrane, tvoraca terorističko-obavještajne strukture, čiji su agenti i Pricipa odveli u Sarajevo – zaključuje naš sugovornik.
U Beogradu mi rekli - zbližavaj Hrvate i Srbe'
U pismu koje je Luka – Lujo Aljinović iz Buenos Airesa poslao 4. svibnja 1965. profesoru Ljubi Jurkoviću, nakon puno godina, doslovno pred smrt, rekonstruirao je svoju nakanu da ubije Ferdinanda.
U uvodu piše kako je kao mladi đak pomoću splitskog načelnika Vicka Katalinića i dr. Ive Tartaglie otpremljen u Srbiju. Parobrodom za Kotor, pješice i diliđencom do Skoplja pa željeznicom stigao je u Beograd gdje se se htio regrutirati u Bugarsko-srpski rat koji je u međuvremenu završio.
Ondje se susreo s Ljubom Jovanovićem Dalmatincem koji mu je preporučio da se vrati u Dalmaciju, završi škole i radi na zbližavanju Hrvata i Srba.
Nije se zadovoljio njegovim prijedlogom nego se javio Narodnoj obrani koji su mu preporučili isto te mu isplatili stotinu dinara za put kući.
Lujo je bio prilično razočaran, a na povratku u Zagreb upoznao je trojicu vršnjaka, spominje Horvatića i Habeduša, koji su njegove planove prenijeli policiji. Lujo bježi u Rijeku, gdje se javlja kapucinskom provincijalu fra Bernardinu Škrivaniću (Omišaninu koji je umro 1932. u Splitu kao čuvar svetišta Gospe od Pojišana na glasu svetosti), prijatelju njegova strica svećenika. Ispričao mu je kako bi želio postati fratar, a ovaj ga je uputio u kapucinski novicijat u Varaždinu.
Tamo je i uhićen nakon mjesec dana, strpan u samicu u Zagrebu i ispitivan puna tri mjeseca ne želeći potpisati priznanje kako je nutkan od Srba da počini atentat na Ferdinanda. Lujo je uporno tvrdio kako je sve bilo obrnuto.
Na saslušanju je priznao da se kao nacionalista nosio mišlju da ubije nadvojvodu Ferdinanda 'jer nije dobar Slavenima', te je inzistirao na izjavi da ga nitko na to nije nagovarao. Vraćen je u Split, izbačen iz škola, sa zabranom povratka u Zagreb na pet godina, te ubrzo otputovao u Južnu Ameriku.
- Kao đak pripadao sam mladoj hrvatskoj stranci u Zadru i Splitu. Moji drugovi i ja bili smo zaneseni i željni da se oslobodimo austrougarskog jarma, pravili smo demonstracije, zamišljali atentate, bili zatvarani i progonjeni – piše Aljinović