Krajem ovoga mjeseca diljem Europe obilježava se Dan sjećanja na holokaust i sprječavanja zločina protiv čovječnosti, a njime se zapravo podsjeća sadašnje generacije na žrtve nacističkih režima tijekom Drugog svjetskog rata.
Upravo je na dan 27. siječnja 1945. godine Crvena armija iz logora smrti Auschwitz u današnjem poljskom Oswiecimu, gdje je ubijeno oko 1,5 milijuna ljudi, oslobodila zadnjih 7500 zatočenika. Nakon osnivanja države Izrael, u toj zemlji je 1953. osnovan Yad Vashem, ustanova za čuvanje sjećanja na stradale Židove i one koji su ih spašavali za vrijeme holokausta.
Podsjetimo tako da su i imena petero nositelja odlikovanja Pravednik među narodima svijeta iz Dalmacije – Andrije Jurića i njegova brata Nikole iz Oskorušnog na Pelješcu, Mate Bedrice iz Skradina te Jakova i Antice Radonić iz Jelse na otoku Hvaru – također s pravom uklesana na spomeniku, Zidu časti, na obroncima Jeruzalema.
– Sve spomenute osobe, uključujući i moje roditelje, u tim teškim ratnim vremenima spašavale su obitelj Armina Borovica (Borowitz) iz Vinkovaca, koji je imao suprugu Margit, sina Ilana i kćerku Jelku, ali isto tako članove obitelji Sternberg i Rosenberg, koje su usko povezane s njima. Jednostavno, bili su poslovni partneri i prijatelji, a radilo se o trgovini vinima. Ja sam u to vrijeme bio dječak i sjećam se tek nekih detalja, onako kao kroz maglu, znam da su se kod nas jako dobro osjećali, a pomagali su im i drugi mještani, zato i jesu Ilan Borovic i jedan od Sternberga puno kasnije izjavili da bi oni naziv Pravednika među narodima svijeta najradije dodijelili svim ljudima, ženama i djeci Jelse – govori barba Marijo Radonić (79), sin Jakova i Antice, koji se zajedno sa svojom majkom od njih 1949. godine posljednji put oprostio na jelšanskoj rivi, jer je otac bio odsutan, a Armin im je tada rekao da će točno za osam dana biti na drugom vaporu, odnosno da napuštaju Hrvatsku i odlaze u Izrael.
Roditelji su mu za njihova života pripovijedali da su vlasti NDH početkom rata izbacili Borovice iz stana u Vinkovcima, bili su raseljeni, bojali su se Nijemaca i koristili lažnim propusnicama, a kod njih su boravili više od pola godine, od proljeća do jeseni 1942., kada su ih fašisti zatočili u Hvaru, a potom i u logoru Kampor na otoku Rabu.
Rođeni Slavonac Armin još od 1912. godine bavio se veleprodajom pića, a potom je sa sestrom Reginom osnovao destileriju rakije i bačvariju, što ga je tijekom poslovanja dovelo u kontakt s Hvaranima. Nakon kapitulacije Italije, Armin Borovic priključio se partizanskom pokretiu, a sin mu je također bio angažiran u antifašističkom pokretu kao suradnik sanitetskih službi na Kordunu i Baniji.
Poslije su se te židovske obitelji ipak uspjele okupiti, a neki su im povremeno dolazili i u posjete. Fotografije, stvari i dokumente, koji bi podsjećali na to doba, ustupio je jednom muzeju – ostala mu je tek jedna jedina fotografija pok. oca, da bi 1989. godine dobio akt kojim ga dr. Mordehaj Padiel, direktor Odjeljenja za pravednike, obavještava da im je dodijeljen taj počasni naslov.
Naravno, barba Marijo je ponosan na dobročinstvo svih Jelšana, uvijek je, veli, lijepo drugima pomagati, osobito kada im je život ugrožen. Valjda zato na medalji koja se pravednicima uručuje i stoji poznata talmudska rečenica: ''Onaj koji je spasio jednu osobu, kao da je spasio čitav svijet.''
No, u knjizi "Hrvatski pravednici", autorice Miriam Steiner-Aviezer, spominju se i oni koji su pod prijetnjom odmazde vlastima prokazivali plemenite ljude. Mladi Ilan se baš zbog toga 1942. našao u nevolji i s poluotoka Pelješca morao skloniti na sigurno u Metković. Eto, rat i postupanje u vrlo složenim ratnim okolnostima jednima služi na čast, a drugima na sramotu!