Sedam kilometara dugi cestovni pravac iz Ogorja prema Svilaji već je duži niz godina nepremostiv problem za domicilno stanovništvo čije se kuće nalaze na toj kraškoj ljepotici.
Po širini i ostalim nekakvim karakteristikama, reklo bi se na prvi pogled, pristojna makadamska cesta građena osamdesetih godina prošlog stoljeća radnim akcijama mještana Donjeg Ogorja i uz pomoć sredstava iz Fonda za razvoj Zagore. To hoće reći - svaki zaposlenik odvajao je pet godina dva posto od neto dohotka za uređenje putova. Međutim, godine prolaze, cesta podlokana bujicama vode koje se za vrijeme velikih kiša slijevaju niz Svilaju, u potpunosti je devastirana, puna rupa i kratera. Bez adekvatnog terenca ili dobra konja nije preporučljivo ići na planinu. Tražili su mještani, kumili i molili, ali slaba im od toga vajda, iz "Hrvatskih šuma" stigla depeša "no pasaran"!
- Prije šesnaest godina u suradnji općine Muć i Hrvatskih šuma izvršena je sanacija ceste. Međutim, radovi nisu stručno izvedeni, odnosno nije na adekvatan način riješena odvodnja oborinskih voda koja je na koncu opet urušila cestu, pa je teško prohodna. Unazad tri godine ponovno je, ali vrlo provizorno izvršena sanacija po principu drži vodu dok majstori odu. Prva kiša i eto ti problema - jada se Ante Kapetanović, pitajući se kako sada doći do svojih kuća.
On je jedan od nekolicine Ogorjana koji su odlučili baviti se turizmom. Njegovi gosti su uglavnom Nijemci, ali kako ih dopeljat na planinu? U zadnje vrijeme ide se na konjima. Gosti su vele, oduševljeni, istina, i oni grintaju, ali šta'š.
- Kako neće, izdrmasaju se na konjima, al' ajde opet nekako. Ići kakvim terencem ili tamićem, to je pustolovina da joj nema para kada vam od pustog drmasanja bubrezi promine stranu, a želudac se uspne do grla. Ko to može platit. Moraš stat bar na dva mista da bi doša sebi.
Nemojte misliti - nastavlja Ante, da nisam tražio od općine da se sve to uredi, al' ništa. Ne mogu ni oni bez dozvole šumarije. Kažu, pošalji službeni dopis, ipak je to u njihovom vlasništvu, a nekad se to zvalo opće društvena imovina. Šaljem ja, ali druga strana ne odgovara. Mislio sam kad neće oni da se sam uvatim posla, u vlastitoj režiji nekako je najsigurnije. Jednog jutra eto lugara, kaže ništa ne diraj, jer ćemo u protivnom morat pisat prijavu. I sad ti meni reci kako ću ja do svoje kuće - pita se Kapetanović.
Manje-više većina Ogorjana ima kuće i staje na Svilaji. Veći broj njih bavio bi se turizmom. Koja kuna u kućni proračun dobro bi im došla, al' ovako ne ide. Cijeli podsvilajski kraj imao je svoje kuće i staje u planini, gdje se u jednom životnom periodu i živjelo. Dobra zemlja i kvalitetna ispaša vezali su mještane tog kraja uz Svilaju.
- Tu se živilo od svibnja do konca listopada. Sadilo se krumpire, sijalo ozimene kulture, a stoka je imala trave u izobilju. Prvim snigom spuštali smo se doli u nove kuće, jer u snigom i ledom okovanoj planini više nije bilo potrebe stati. I u proljeće ponovo po ustaljenom programu "Jovo nanovo". Sada nam se eto, ko, brani doći na svoje. Krava, ovaca i koza sve je manje, ali u perspektivi imamo šanse baviti se turizmom. Ne treba našem narodu ni Slovenija, ni Bosna ni skupa austrijska skijališta, dođite na Svilaju nauživati se ove lipote. Sniga kol'ko oćeš, samo fali ideje. Mi je seljaci imamo, samo oni školovani u foteljama ne vide ili ne žele vidjeti mogućnosti koje daje ova planina - inovativan je Zdravko Kapitanović, razvojačeni hrvatski branitelj, bez posla i s riješenim statusom na birou.
O Ogorju ko Pohorju misli i Josip Šundov. I on je za turizam, ali ovako s nakaradnim putom i bez kune ulaganja u planinu, teško da se išta može ostvariti.
Nešto energičniji je Branko Kapitanović, koji poziva svu hrvatsku političku elitu da dođe na Svilaju, da se nauživa snijega i ostalih zimskih radosti ne bi li im se bar mozak "razbistrio" i ugledao što to propuštaju, što li to fali tim ljudima pod gordom Svilajom. Kaže, ne treba im puno, tek malo uređena puta i kapljica vode, jer i za njom već godinama vape.
- Pozivam i našeg župana da se dođe napiti vode, one iste za koju je obećao po cijenu mandata da će još prošlog lita poteći Ogorjem. Prijatelju moj, ja mislim da je izbacila sklopka od prevelika rada pumpe, pa ponovo moramo sičem krave pojit. Al' kad on dođe tamo prid izbore, opet će neko podići sklopku, pa će na radost nas seljaka voda šikljat na sve strane. Sada nam ostaje veseliti se kiši i njenom prirodnom slivu sa Svilaje. Je da je puna žala, zemlje i kamenja, ma nije svako zlo za zlo. Nastat će još veće rupe na put, ali zato neće falit vode, a ona je život. Korica kruva i čaša zamućene vode, šta ti više triba - ironično će Branko Kapitanović.
Šutnja u Hrvatskim šumama
Što je s makadamskom cestom na Svilaji i koji su planovi za njezinu 'revitalizaciju', pismenim putem upitali smo odgovorne u "Hrvatskim šumama". Ni šest dana kasnije nismo dobili odgovor
Općina Muć: Ruke su nam vezane
I u općini Muć imaju sličnih problema. U nekoliko navrata i sami su financirali sanaciju ceste, ali zbog strmog terena i za vrijeme većih kiša, sve se vrati u prvobitno stanje. Budući da se sporno područje nalazi pod jurisdikcijom HŠ-a, teško što mogu učiniti. Načelnik općine Muć Filip Stupalo tvrdi da su do sada izgradili 30 do 40 kilometara šumskih putova koje, koliko mogu, i održavaju.
- Pokušali smo asfaltirati dio putova do nekih zaselaka gdje i sada ima stanovnika. Pošto se nalaze na šumskom području, ruke su nam vezane - kaže Stupalo.
Što se tiče vode, načelnik se nada da će do ljeta biti u funkciji hidrantska mreža, a ona mjesna najkasnije 2023. godine.