Stanovnici drevnog Farosa, kada je riječ o Andriji Petriću Musetu, pitaju se od kojeg li je materijala skovan, svako jutro se ustaje, krpa mriže, čita novine i predvečer igra na karte u starogrojskoj "Ploči", a zamislite početkom svibnja ulazi u 104. godinu života.
Najviše voli briškulu i trešetu, rezonira ko mladić i dobiva, uvjerili smo se u to i sami dok smo promatrali svu tu njegovu lucidnost koju prezentira u sebi najomiljenijem društvu, prijateljima koji ga bodre: Perotu, sinu Jeroslavu, Toniju, Tadetu, Stjepkotu i Androtu.
– A za dobit triba imat karte, ali isto tako je neophodno znanje i iskustvo, što hoće reći dobra suradnja sa svojim suigračima. Presretan sam što su uvijek oko mene ovi moji prijatelji, eto malo prije je k nama došao i naš Cigo s Brača, poznajemo se mi još iz lova. Znam da ćete me pitati za recetu dugog života, a ona je da morate živit u jubavi sa svima, izbjegavati prišu i stres, puno lavurat i živit u skladu s prirodom. I još bi ništo dožunto, ja i danas mogu dobro izist, ali kad govorimo o spizi onda je nojvažnije znat kad fermat, ne smite se prežderavat, morate bit umireni, baš ka i u piću, pa eto ako ovo sve poslušate možda se i vami posrići da i doživite stotu – baš onako trezveno veli najstariji čovjek s otoka Hvara.
Ipak, obitelj mu je na prvome mjestu. Više od sedam desetljeća skladuje sa svojom bračnom družicom Marijom Petrić rođ. Stipičić s Brača, koja je također zakoračila u devedesete. Bilo je i lijepih, i grubih, ali su uvijek zajedno, izrodili su tri sina i kćer, a sada su tu još brojna unučad i praunučad. Tijekom života uglavnom se bavio ribarstvom, više od 60 godina, dok je izvan posla najviše uživao u pčelarstvu, lovstvu, dobro se osjećao kad je u prirodi i s prijateljima.
– E, moj sinko, ritki su oni koji dožive ove godine, eto ja sam taman proša godišća našeg sugrađanina Danijela Bajića, on je preminuo u 103. godini života. Poslužilo me zdrovlje, a pušim već više od 80 godišć, popijem i koju bevondu posli obida i večere. Napovidit ću i to da sam prvi put kod likora iša kad sam bio u 96. godini života, mora sam napraviti pretragu krvi zbog malo jače prehlade.
Posrićilo mi se, jer sam u mlajim danima kada nisam bio na moru živi uz pčele, 30 godišć sam ih seli van škoja, u Hercegovinu i okolo. A čo reći o mojoj pasiji za lovom, o temu bih mogao libar napisat, dozvolu za kačadura sam dobi još 1938. godine, izdupero sam dosta oružja, uspješno lovi i krupnu, i sitnu divljač, ali već se ne može, mada sam u 100. odstrijelio jednoga zeca i fazana – govori ovaj vitalni starac.
Ljudi iz njegova društva nam napominju da je bio najbolji lovac na kune, nije ih štedio jer spadaju u štetočine. Ulovio je barem 600 komada, tada je bila velika potražnja za krznom, pa je od zarade obnovio i dogradio obiteljsku kuću na dva kata. Odlazio je loviti i na druga područja, tako je u Gnojnicama kod Mostara s Nikolom Krtalićem i družinom jednom prilikom odstrijelio 65 jarebica kamenjarki, pa gdje toga već ima.
Na Savi kod Slavonskog Broda je 50-ih godina prošlog stoljeća s prijateljima ulovio 45 pataka, dvije srne i jednu lisicu, a guštao je i u lovu s kumom iz Metkovića u Hutovu blatu. Za sveukupan doprinos razvoju lovstva kao počasni član Lovačke udruge otoka Hvara dobitnik je posebnog priznanja sa zahvalnicom, što su svojom nazočnošću uveličali i izaslanici Lovačkog saveza Splitsko-dalmatinske županije.
No, teret velikih godina ipak je na plećima našeg barba Andrije, znamo da puno toga više neće biti, ali neka život čine i lijepe uspomene. Poželimo stoga ovom simpatičnom i nadasve duhovitom Starograđaninu svaku sreću, da i nadalje širi ljubav oko sebe kao i do sada, neka ako je moguće nadživi i najstarijega bodula ikada, šjor Antu Tonija Beretića iz Vrboske, koji je preminuo u 108. godini života, kada je prema svemu sudeći bio i najstariji državljanin Lijepe naše.