Dalmacija Split županija

'Slobodna, pomozite, očajni smo'

Bračni par se vratio na pradjedovsko ognjište u Zagori i već četiri godine pokušava dobiti priključak na struju: Uz šteriku sanjamo bolji život, a onda odemo spavati kao kokoši

'Slobodna, pomozite, očajni smo'

– Pomozite! Teško nam je. Stoji između ostalog u pismu poslanom našoj redakciji u kojem supružnici Branko i Duša Šaban iz Potpoletnice, u općini Zadvarje, detaljno opisuju svoj nomadski život bez električne energije, u "šupljoj" kamenoj kući, pokraj ceste koja vodi od Zadvarja prema Gornjim Brelima.

Pravnu bitku vode i sa svojim susjedima, ali to je u ovom slučaju manje važan dio ove priče.

Naime, supružnici Šaban nakon zaslužene mirovine u osječkoj "Saponiji", u namjeri da svoje umirovljeničke dane provedu i miru i odmoru, vraćaju se na pradjedovsko ognjište u staru kamenu kuću u Potpoletnici, gdje je zadnja živjela baka Ana, koja je preminula 1987. godine. Zub vremena ostavio je traga, tako da je u to vrijeme impozantno kameno zdanje podignuto početkom dvadesetog stoljeća sustavno propadalo, bez struje, vode i ostalih osnovnih uvjeta za normalan život.

– Kada smo došli, negdje 2015. godine uspjeli smo dovesti vodu, ali kao što vidite odvodnje nemamo jer nemamo ni septičke jame. Skupljamo vodu iz sudopera u kantu, pa onda prolijevamo, i tako u nedogled. Teško nam je. Nemamo ni struje. Televizija je za nas nedosanjani san. Nisam mogla zamisliti da ću ovo doživjeti. Slavonka sam, naučila sam na prostranost, a ovdje… ajme – govori nam suznih očiju pred prigušenim svjetlom voštanice Duša Šaban.

 

 

– Ljeti nekako, ali zimi kada dan postane kraći, jednostavno je strašno – nastavlja Duša. Sjednemo uz ovoj naš stolić, upalimo šteriku da obasja ovih skromnih dvanaest kvadrata, nešto pojedemo, razgovaramo, sanjamo jedan bolji život jer ljudima poput nas upravo je san i maštanje jedino što preostaje i što nam nitko ne može oduzeti. I onda u krevet kao kokoše. Ne tražimo puno, samo da sijalica zasja u našem domu. Zar je to previše – pita se Duša.

Njezin suprug Branko jednako teško proživljava svoju životnu kalvariju, mada to kao pravi muškarac, ne ispoljava. Oboje su invalidi. Trideset i više godina rada u "Saponiji", s raznim lužinama i otrovima od prve do četvrte skupine, ostavilo je traga. Duša je bez jednog bubrega, a Branko ima ozbiljne probleme s plućima. Povratak na ognjište svoga djeda, kaže, upisan mu je u genima. Iako se tu nije rodio, kao dijete dolazio je kod bake. Sjeća se svakog trenutka provedenog u toj, u to vrijeme, dobroj i bogatoj kući.

– To me i povuklo. Morao sam ovdje doći. Ostaviti sve u Slavoniji i doći tu. Nisam mogao vjerovati što me čeka. Al' dobro. Čim smo došli zatražili smo od HEP-a Omiš priključak na električnu mrežu. Međutim, od tada do danas ništa. Tražili su da čestica bude jedan kroz jedan. Navodno je više osoba upisano kao njezini vlasnici. Vjerojatno su susjedi mislili da se nitko neće ovdje vratiti, pa se mešetarilo na razne načine kako bi se upisali na kuću i okolnu zemlju. Uspio sam dobiti potpise njih nekolicine, ali neki su vani u Argentini, ne znam ni ja gdje sve ne, a ja i supruga sa svojim skromnim mirovinama ne možemo više plaćati. Uz sve nevolje, borimo se. Nije lako zimi se kupati u koritu pored špakera. Ljeti nekako, ulijemo vodu u bačvu koju smo stavili na terasu, pa kad se ugrije tuširamo se vani pred vratima. Hranu koju kupimo moramo odmah pojesti, jer nam hladnjak, i da ga imamo, ne bi vrijedio kada nemamo struje. Drži me pomisao na život kojim je živila moja baka. Zamislite, bez struje uz staro ognjište, sama, kao mi danas – tvrdi Branko, pokazujući stari komin nad kojim još vise komaštre, uz koje je naš sugovornik prislonio peć na drva, te tranzistor na baterije, jedini eksponat "modernijeg" življenja današnjeg čovjeka.

 

 

Tu je i kameni portret djeda Stipana, koji je Branko pronašao uklesanog u pročelje kuće. Planira ga malo doraditi i ponovno vratiti na staro mjesto. Zaslužio je.

Uz malenu kuhinju, Šabani su uredili i jednu sobicu. Nažalost, soba je malo sa strane, pa je potrebno izići vani, nekih desetak metara, da bi došli do nje. Kada je hladno i pada kiša, vele, tada je najgore. Trebaš se dobro odjenuti, navući kabanicu ili ponijeti kišobran kako bi došao do sobe. Hladni kameni zidovi teško se ugriju, pa je Duša iz Osijeka ponijela toplu posteljinu. Treba se dobro omotati, i to je to – recept je Šabanovih.

Ne daj Bože, da trebate do WC-a. Maleni poljski zahod "slijepljen" od dasaka smješten je iza kuće i doći do njega iziskuje pravu malu vratolomiju. Preostali dio kuće, osim krova i četiri zida, potpuno je urušen. Stari tavan sunovratio se u donji dio gdje je nekada bila staja. O jednoj gredi ostao je tek visjeti stari luster predviđen za neka bolja vremena. U nekadašnjoj konobi sada je skladište boca.

 

 

– Imam jedan hobi, a to je skupljanje PET ambalaže. Ovdje je manja konkurencija nego u Osijeku. Sjednem na bicikl, pa skoknem do Zadvarja, skupim koju bocu, a usput napunim mobitel kod vatrogasaca. Njih moram pohvaliti. Oni su nam jedina pomoć. Najprije su nam dali agregat da se koliko-toliko pomognemo, i služilo nam je do prošle godine kada se pokvario. Usijeku nam drva za ogrjev, ma tu su kad god ih trebate. Obraćali smo se načelniku općine Zadvarje, upoznali ga s našim problemom i zahtjevima upućenim HEP-u. Kažu da se zalagao za naš slučaj. Ali, nažalost, rezultata još nema – ojađeno će Branko.

Obraćali su se Šabani Helsinškom odboru za ljudska prava, Ministarstvu pravosuđa, a u zadnje vrijeme pisali su skoro svim medijima. Međutim, nitko ništa. Zadnje su pismo poslali našoj redakciji i vele, da smo prvi došli.

Teško čovjek može opisati viđeno, od stare čađave kuhinje, kamenih polica, do malene sobe, nedohvatljiva WC-a, tranzistora na baterije, urušene kuće, a ipak veselih domaćina i iskrenih i skromnih ljudi, koji u odnosu na nas ostale smrtnike, koji imamo sve, a ipak uvijek težimo još nečem većem, boljem, jačem, modernijem…, oni imaju tek jednu želju, električnu energiju. Mislite da je to mnogo.

HEP Omiš: Nemaju potrebnu dokumentaciju

U HEP-u Omiš, pak, kažu kako moraju poštovati zakonsku proceduru, a to znači da posjednici moraju pribaviti svu potrebnu dokumentaciju, kako bi se objekt mogao priključiti u sustav. Međutim, tvrdi Pjer Brkanović iz omiške HEP-ove ispostave, do sada nismo dobili sve što je potrebno.

– Treba ishoditi potvrdu o legalnosti objekta, vlasnički list i izvadak iz katastarskog plana. Nažalost, dotični to nisu još dostavili. Znamo da vezano uz to pitanje imaju nekakvih problema, ali mi tu ne možemo ništa.

Barem da dostave uporabnu dozvolu, ispis iz katastra svih posjedovnih čestica i kopiju katastarske mape, mi možemo to proslijediti našoj pravnoj službi u Split, a oni će donijeti svoj sud – kaže Brkanović.

Općina Zadvarje: Pomažemo koliko možemo

Načelnik općine Zadvarje Ivan Krželj također je upoznat s problemom. U nekoliko navrata, na sastanku s hepovcima, urgirao je za obitelj Šaban, međutim zakon je neumoljiv. Također je tražio od vatrogasaca da obitelji dostave agregat, što je i učinjeno, a isplaćena im je i jednokratna naknada.

Kaže, učinili su maksimum. S ljudske strane gledano, svatko bi trebao imati pravo na električnu energiju, ali zakon je odredio nešto drugo.

 

Naslovnica Split županija