Severina je vidjela snijeg u maju. U pjesmi. Za nju je to, ide dalje pjesma, kao da je vidjela đavola u raju. Ukratko: nemoguće. Snijeg u maju, veli dalje Severina, dođe vam kao da upoznate vjernoga muškarca. Nevjerne žene ne spominje.
E, pa, tko joj je kriv. Jer snijeg u maju tema je upravo naše današnje priče. Pune muškaraca. Zapravo, u njoj su sve sami muškarci, čvrsti i kršni poput Biokova. Planine koja je zadnji snijeg u maju primila prije deset godina. I koja baš ovih dana slavi jednu okruglu obljetnicu.
No, pomalo, doći ćemo do toga, idemo prvo odozdo uzbrdo. Okuku po okuku, po ledu, na minus četiri Celzijeva stupnja, a bez zimske opreme jer, k vragu, eno se u Makarskoj prve Poljakinje već kupaju, Ivo Ravlić je isukao objektiv, a mi smo jutro proveli tražeći šal i rukavice.
Na Svetoga Duju, dok su Splićani klepetali Rivom i kusali janjetinu s bižima, na Svetom Juri smo cvokotali. Na svibanjskome snijegu debljine desetak centimetara. Točnije, mi smo cvokotali, dok su nam se "ekstremni piketaši" iz Vodica rugali.
- Iz Zagvozda smo krenuli, laganini, ništa je ovo - kaže nam Krste Kursar i samo što ne umre od smijeha.
On se smije, a zapravo bismo se mi njemu trebali smijati. Čovjek je, naime, polugol utorak na Biokovu proveo. Skinuo se baš kao da je svibanj u Vodicama. Dakle, ahahaha, mi se njemu smijemo. A njega boli briga. Gušta ka prasac sa svojom ekipom. Prvi put je pješice na Biokovu.
- Ovako mi je ugodnije, ja sam pravi ekstrem - ne prestaje se smijati.
Josip Samac, naš sljedeći sugovornik, najbolje zna da na Biokovu ima svakakva svijeta. O turistima u japankama već su romani napisani, i sami smo do Vošca u japankama za potrebe reportaže đir učinili, no oni su samo dio iznenadna društva koje Samcu nepozvano dođe.
- A šta'š s njima nego ih najist i napojit - govori Samac, Miljevčanin iz Kaštela na već dugogodišnjem visinskom radu.
Josip Samac (52) tehničar "Odašiljača i veza" je koji se sa svojim kolegama, a u drugome svibanjskome tjednu to je bio Livio Kotlar iz Zadra, brine o slavnom biokovskom odašiljaču. Koliko su puta samo naši stari penjući se na terace i balkone vikali: "Okreni na Biokovo!" Jer, "Brač" bi nerijetko "iskočio", a u "Biokovu" bi uvijek bio spas.
- I u najgore vrime rata, kad su ga ciljano granatirali, ne znan je li bilo tri, četri ure da odašiljač nije radija - objašnjava.
I hvali se, kao da mu je odašiljač familija, kako baš ove godine, i to baš ovih dana, odašiljač na Biokovu slavi 50. rođendan.
- Prva dozvola za emitiranje izdana je 25. travnja 1969. godine i od tada pokrivamo područje od Krke do Neretve, otoke i Hercegovinu, sve u krugu od 200 kilometara - ponosno će.
On je na Biokovu od 1997. godine. Čim se skinuo iz garde, popeo se na Juru. Gore je četiri dana, pa osam kući. I tako ukrug.
- Ima deset godina da snig u ovo vrime na Biokovu nije pa, a sićan se da je jedanput pa i za Svetoga Antu - čudi se, ne toliko snigu koliko tim pustim godinama što su prošle.
Na minus 4,3 ne treba mu jaketa, što da se džaba znoji.
- Kad je minus deset, onda kažemo da je popustila žega, a ova zima je bila posebno blaga, nikako se temperatura nije spustila ispod minus petnest – napominje.
Najgore je bilo prije dvije godine, jedva je termometar -26 bio izmjerio, a osjet hladnoće bio je -48 celzijevaca. I Rusi bi se ukočenili.
- Je, bilo je baš ladno, ali nije to najgore, ni blizu.
- Nego?!
- Kad grmi, e to ti je da se smrzneš. Sve oko tebe pucketa, munje lampaju ka u paklu, a ti ne smiš ništa taknit jer je sve pod naponom. Navika san, ali je isto svaki put strašno, ka da granate oko tebe padaju - opisuje.
Jugo je, da ne biste krivo pomislili, na Biokovu gore od bure.
- Ovde se bura rađa pa nije tako strašna, najjača je puvala 180 na sat, ali zato jugo nemilice dere. Kad zapuše, sve vibrira, niko ne smi ni noson povirit vanka. Najveća izmirena brzina mu je bila 282 kilometra na uru, ne ponovilo se – zaključuje.
Sunce se dobro diglo, vedro je kao za pravoga svibnja. A tada se s ponistre biokovskog odašiljača vide Monte Gargano, Gran Sasso, Vlašić, Durmitor... Ukratko: pjesma.