Dalmacija Split županija

dobar posao kod Sinja

Vlasnik građevinske tvrtke iz Otoka dokazuje da se može voditi uspješan biznis i u Dalmatinskoj zagori: Iskustvo s njemačkih bauštela pomoglo mi je da podignem firmu s 240 zaposlenih 

dobar posao kod Sinja

Dok traje egzodus s područja Dalmatinske zagore u zapadnoeuropske zemlje, a uz Njemačku najčešće destinacije novih gastarbajtera su Irska, Švedska i Norveška, vrijedna pažnje su otkrića o ljudima koji su osjetili život u Njemačkoj i iz tamošnje perspektive odlučili se na povratak u rodni kraj kako bi pokušali ostvariti vlastiti hrvatski san.

Bez djece nema budućnosti ni razvoja: vrijedna obitelj Antunović pravi je primjer kako se može o(p)stati u dolini Neretve, pročitajte njihovu priču koja vraća optimizam

KONFERENCIJA U SPLITU Ima li spasa Zagori? Iseljavanje ju je dovelo na rub opstanka: škole se gase, pošte postaju mrtvačnice, nema liječnika...

Jedan od ne baš čestih takvih pojedinaca je Danijel Jukić iz Otoka.

Taj građevinski tehničar (47) uspio je postići doslovno gospodarsko čudo. Njegova tvrtka "Jukić-DAM" danas je vodeća u Hrvatskoj kada je riječ o radovima na energetskoj učinkovitosti stambenih i drugih zgrada. Kao golobradi povratnik iz Njemačke, ali s dostatnim iskustvom s njemačkih bauštela u postavljanju termoizolacijskih fasada zgrada, prije 19 godina u Otoku je otvorio obrt koji je nazvao "Jukić-DAM" i s još tri radnika krenuo u posao.

– Iz Njemačke sam se vratio vlastitim osobnim automobilom. Prodao sam ga i kupio kamiončić koji mi je trebao za posao. Uz još malo skromnog alata startao sam praktički od nule. Obrt se razvijao, rastao je broj zaposlenih, osnovao sam i istoimeno trgovačko društvo kojemu sam u međuvremenu pripojio poslovanje obrta, pa danas "Jukić-DAM" ima 240 zaposlenih, a prošlu 2018. godinu zaključili smo s ukupnim prihodom od 81 milijun kuna. I u godinama najvećih kriza u graditeljstvu poslovali smo s dobiti, koju nisam izvlačio iz tvrtke, nego sam je ulagao u nabavu trajne imovine ili u obrtna sredstva – kazuje nam Danijel Jukić na početku ove netipične, no toliko poželjne hrvatske priče.

Danijelov otac Stjepan je šezdesetih godina prošlog stoljeća, kao i stotine Cetinjana, otišao na rad u Njemačku. Planirano "gastarbajterovanje" se odužilo pa je Stjepan u Njemačku poveo suprugu s kojom je dobio petero djece, četiri sina i kćer. Vidjevši da mu već stasala djeca kuju planove za život u Njemačkoj, Stjepan im je stalno govorio kako u tuđini nema sreće, nego da budućnost valja tražiti na rodnoj grudi. A da bi to proveo, Stjepan je skupio ženu i djecu i vratio ih u Otok. Taman pred početak velikosrpske agresije na Hrvatsku.

Danijelov brat Ante, kao jedan od prvih otočkih dragovoljaca, dao je život za Hrvatsku u rujnu 1991. godine, kao pripadnik 4. brigade ZNG-a.

– Prije nego nas je otac sve vratio, moj pokojni brat i ja pohađali smo u školu u Njemačkoj. Osnovnu školu nastavio sam i završio u Sinju, te pošao u srednju. Poslije bratove pogibije vratio sam se ocu u Njemačku, gdje sam završio građevinsku školu, i od 1994. pa sve do konačnog povratka 1999. godine radio sam isključivo na izradi fasada od stiropora i mineralne vune. Izučio sam taj posao, ušao u njegove tajne i shvatio da će se to masovno raditi i u Hrvatskoj. Na dortmundskim bauštelama u meni je sazrijevala odluka da Njemačkoj konačno kažem zbogom, vratim se u rodni Otok i ovdje pokrenem vlastiti posao – govori naš sugovornik.

Otkrili smo da je na takvu njegovu odluku utjecala i supruga Tatjana. Njihova ljubav zametnula se još 1992. godine, da bi pet godina kasnije bila okrunjena brakom. Poslije svadbenog slavlja i vjenčanja u Otoku, mladi bračni par započeo je život na dvije adrese, Tatjana u Otoku, gdje je 1997. godine rodila najstarijeg sina Antu, a Danijel u Njemačkoj. Poslije dvije godine odvojenog života, za koje vrijeme je Tatjana dolazila u posjete Danijelu, da bi 1999. rodila i sina Marina, u studenome te godine Tatjana i Danijel donijeli su odluku: vraćamo se trajno u Otok.

Poslije nekoliko mjeseci, početkom 2000. godine, Danijel je otvorio obrt.

– Bio sam među prvima koji su imali potrebna znanja i iskustvo u izradama termofasada. Posrećilo mi se da sam već poslije nekoliko mjeseci rada dobio tada za mene veliki posao izrade fasade jedne zgrade na splitskom Pazdigradu sa stotinjak stanova. Iskoristio sam priliku. Moji radnici i ja dali smo sve od sebe, odradili kvalitetno posao, došli na glas da "Jukić-DAM" radi kvalitetno i korektno. Bila je to referencija koja nas je među graditeljima učinila poželjnim partnerima – kaže Danijel. Poslovnu 2007. godinu obrt "Jukić-DAM" zaključuje sa 75 zaposlenih, uglavnom mještana Otoka i okolnih naselja, te dolazi na dobar glas po vrhunskoj kvaliteti i pristojnim plaćama. Zadovoljni su i u Općini Otok jer im je "Jukić-DAM" najizdašniji porezni obveznik u punjenju proračuna. Iduće godine, uz obrt, koji uz sve veće poslove i zakonske propise postaje kočnica, poduzetnik Jukić osniva i trgovačko društvo "Jukić-DAM".

Sve do kraja 2015. godine uz "Jukić-DAM" d.o.o. posluje i istoimeni obrt, koji se tada gasi zbog potpunog pripajanja trgovačkom društvu.

– Moja tvrtka ima sve potrebne licencije za izvođenje graditeljskih poslova, uključujući i one na objektima kulturnih dobara. Iz početnog malog uredskog prostora, gdje je dobar dio administrativnog posla obavljala moja supruga, a skladišta opreme i repromaterijala imali smo gdje bismo se snašli, u radnoj zoni Dicmo izgradili smo vlastiti poslovni objekt i veliko skladište. Startni temeljni kapital tvrtke od 100.000 kuna narastao je na 6.850.800 kuna, a od zadržane dobiti financirali smo kupnju građevinskih skela, kamiona, dizalica, kombija i osobnih vozila. Samo u zadnje tri godine u nabavu dugotrajne imovine uložili smo 14 milijuna kuna.

- Prvu godinu poslovanja trgovačkog društva "Jukić-DAM", na koje smo usmjerili posao iz obrta, zaključili smo s 12,7 milijuna kuna ukupnog prihoda. Prošlu godinu naš ukupni prihod bio je 80.881.391 kunu. S ponosom ističem da sam hrvatski domoljub, a to dokazujem tako što uredno isplaćujem plaće svojim radnicima te poreze i doprinose iz plaće i na plaće, kao i sve druge porezne i ostale obveze. Unatoč činjenici da obveze prema radnicima i javnim proračunima, od državnog do općinskog, često stižu na naplatu puno prije nego naplate naših potraživanja za obavljene poslove.

Kada ste počeli s obrtom, imali ste trojicu radnika; iz obrta je 2008. godine u "Jukić-DAM" d.o.o. prešlo 50-ak zaposlenih, a danas imate 240 zaposlenika. Odakle su zaposlenici?

– U samom početku gotovo svi radnici koje sam zapošljavao bili su iz Otoka ili drugih naselja Cetinske krajine. Kako su se zbog rata i pretvorbeno-privatizacijske tranzicije ugasile gotovo sve dotadašnje tvrtke te je došlo do velikog pada zaposlenosti, moj obrt, a kasnije trgovačko društvo, prometnuo se u tvrtku s najvećim brojem zaposlenih u cetinskom kraju. Uspjeli smo zadržati većinu radnika koji su u "Jukić-DAM-u" od prvih dana. Oni i njihove obitelji vezali su svoju budućnost uz ovu tvrtku i na to sam kao poslodavac posebno ponosan. Vrijeme i kriza u građevinskom sektoru doveli su do velike fluktuacije zaposlenih. U godinama najveće krize izlaz smo tražili na tržištu Njemačke, gdje smo angažirali dio naših radnika, ali smo se zbog porasta potražnje za našim poslovima ubrzo vratili na hrvatsko tržište.

- Posebno sam ponosan što je "Jukić-DAM" sve ove godine bio svojevrsni poduzetnički inkubator. Zapošljavali smo mlade ljude bez alata i znanja u izvedbi termofasada. Ambiciozniji među njima, a bilo ih je do sada na desetke, vrijedno su radili, učili, svladavali tajne zanata te su se poslije višegodišnjeg rada u "Jukić-DAM-u" odlučili na otvaranje vlastitih obrta ili trgovačkih društava. Najveći dio takvih pojedinaca opstao je na tržištu. Nemam točnu evidenciju, ali vjerujem da oni zajedno zapošljavaju bar koliko i moja tvrtka.

I vaša tvrtka, doznali smo, u zadnje vrijeme sve više zapošljava strance?

– Istina je. Najveći broj trenutačno zaposlenih u tvrtki su radnici pristigli iz trećih zemalja, iz Albanije, Sjeverne Makedonije, Kosova, Srbije, Moldavije, Ukrajine, Bosne i Hercegovine. Morali smo posegnuti za njima, u okviru kvota koje utvrđuje država, jer smo se, kao i cijelo hrvatsko građevinarstvo, suočili s nedostatkom kvalificirane radne snage. Ti naši zaposlenici preuzimaju izvršne poslove na gradilištima, a domaći, posebno oni s najdužim stažem u "Jukić-DAM-u" i visokostručni fakultetski obrazovani, kojih je u tvrtki 20, obavljaju poslove koje su na njemačkim bauštelama radili Nijemci, dok smo mi stranci bili izvršitelji na skelama.

Kakve su plaće?

– Ako pitate radnike, kazat će da su plaće male. Ja smatram da nisu male, ali držim da nisu ni prevelike. Plaća kvalificiranog radnika koji je sposoban samostalno obavljati posao je 7500 kuna. Ako radi na terenu, a naš rad je redovito terenski, uz plaću dobije 3500 kuna terenskog dodatka; na terenu mu je osiguran smještaj i svaki vikend provodi s obitelji uz osiguran prijevoz.

Na kakvim objektima ste radili ili radite?

– Prihvaćamo poslove od fasada obiteljskih kuća do najviših nebodera. Za vrijeme intenzivne graditeljske aktivnosti u zemlji izvodili smo radove na stambenim novogradnjama, ali i na novim školama, bolnicama, hotelima, tvornicama i drugim objektima. U zadnjih šest godina izvodimo uglavnom radove na energetskoj učinkovitosti stambenih i nestambenih objekata različite namjene. Tako smo u zadnjih šest godina samo na području Rijeke energetski obnovili 93 stambene zgrade, od kojih je najveći bio neboder od 24 kata. Grad Rijeka najuspješniji je u Hrvatskoj kada je riječ o energetskoj obnovi i općenito obnovi stambenog fonda, pri čemu preko Fonda za energetsku učinkovitost osiguravaju oko 60 posto potrebnih sredstava.

- U Splitu smo do sada energetski obnovili 35 višestambenih zgrada, a od ostalih objekata istaknuo bih pročelje zgrada KBC-a Split na Križinama i Firulama. Radili smo i u Zagrebu, gdje je među najzahtjevnijim zahvatima bila poslovna zgrada HEP-a. Zapravo bih lakše nabrojio gdje u Hrvatskoj nismo radili, ili trenutačno ne radimo, nego gdje smo sve radili. A čini mi se kao da smo tek počeli jer je još toliko posla.

Tvrtka "Jukić-DAM" je vodeći termofasader u Hrvatskoj. Što to, zapravo, znači?

– Kvalitetna izvedba energetske obnove pojedinog objekta podrazumijeva postizanje uštede energije od najmanje 50 pa sve do 85 posto. Možete samo zamisliti koliko se na taj način uštedi na troškovima grijanja i hlađenja te koliki je to doprinos smanjenju onečišćenja našega životnog okoliša.

Jeste li pokušavali izračunati koliko je tvrtka "Jukić-DAM", dosadašnjom izvedbom energetske obnove na objektima na kojima je radila, uštedjela energije izraženo u kilovatsatima?

– Za svaku zgradu koju smo do sada energetski obnovili može se izračunati ušteda u kilovatsatima. Često mi padne na pamet da je moja tvrtka pridonijela velikim uštedama, ali nikada nisam računao o kolikim se količinama energije radi. U svakom slučaju, riječ je o milijunima kilovatsati. Možda ne bih puno pogriješio ako bih rekao da smo uštedjeli energije više nego što prozvede jedna od manjih hidroelektrana, kao što su Peruća ili Đale.

Obiteljska sreća na selu

Smatrate li da ste svojim poduzetničkim pothvatom bar minimalno pridonijeli pozitivnom demografskom kretanju smanjenjem broja osoba koje su napustile Cetinsku krajinu?

– Kao prvo, sretan sam što s obitelji živim u rodnom Otoku i u Republici Hrvatskoj. Sa suprugom Tatjanom, bez čije potpore sigurno ne bih ostvario ovakve poslovne rezultate, imam četvoricu sinova: Dominika, Antu, Marina i Ivana. Sve zasluge za njihov odgoj, brigu o obrazovanju i izvannastavnim aktivnostima pripadaju njoj.

Ja idem na posao bez briga o djeci i kući i često izbivam danima. Ante i Marin uspješno su završili srednjoškolska obrazovanja i danas su studenti, jedan u Rijeci, a drugi u Zagrebu. Dominik je uspješni srednjoškolac, a najmlađi Ivan još je pučkoškolac. Sretan sam što mi se djeca ni po čemu ne izdvajaju od svojih školskih prijatelja. Ivan od kuće u školu i iz škole kući ide pješice, osim ako je nevrijeme. Tada ga vozi Tatjana. Dominik u školu u Split putuje autobusom kao i drugi otočki srednjoškolci koji se školuju u Splitu.

Želja mi je da moja djeca ostanu živjeti u Otoku. Supruga i ja mogli smo imati stan drugdje, ali upravo zbog djece i onoga što mi je u Njemačkoj usadio moj pokojni otac Stjepan ostali smo na ognjištu pradjedova i to je naše najsnažnije sidro. Drago mi je ako je to naš doprinos pozitivnim demografskim kretanjima – zaključuje Danijel Jukić.

Cetinska krajina ostala bez trećine stanovništva

Pitoma dolina Cetine oduvijek se smatrala srcem Dalmatinske zagore, a Sinj kao najveće naselje njezinom neformalnom prijestolnicom.

Prostor omeđen Dinarom, Kamešnicom, Biokovom, Mosorom, Visokom i Svilajom minulih je stoljeća bujao životom. Njegov stalni demografski rast nisu uspijevali zaustaviti ljudski gubici kroz učestale ratne sukobe ni pomori zbog epidemija, poput "španjolice" prije sto godina.

ijekom četiri godine Drugog svjetskog rata na tom i s toga prostora život je izgubilo 10 posto stanovništva. Unatoč tomu, u poraću je došlo do demografske obnove, gotovo ekspanzije. Ali i novog načina života, novih potreba i mogućnosti.

Kako stalni prirast stanovništva u dovoljnoj mjeri nisu pratili gospodarski razvoj i otvaranje novih radnih mjesta, početkom 60-ih godina eksplozija socijalnog nezadovoljstva vlast je riješila davanjem putovnica i otvaranjem granica. Formirana je nova skupina stanovništva nazvana gastarbajteri, čiji se broj samo na području bivše općine Sinj izražavao u tisućama, a koji su otišli na "privremeni" rad u Njemačku, Austriju, Francusku i druge zapadnoeuropske zemlje.

Bio je to, zapravo, početak egzodusa koji i danas traje. Kojemu su, valja to svakako naglasiti, vjetar u leđa davale i sve dosadašnje vlasti nove hrvatske države. Posebno "domoljubi" koji su za sve teškoće hrvatskog naroda optuživali majorizirane nehrvate, a u isto vrijeme dok je hrvatska mladost gineći na bojišnici branila i obranila teritorijalnu cjelovitost Republike Hrvatske takvi su prisvajali i(li) uništavali tvornice i gasili njihova radna mjesta.

Ne shvaćajući da tvornice bez ljudi nemaju vrijednost ni budućnost. Posljedice su poznate. Dalmatinska zagora danas je gotovo ispražnjena. Egzodus mladosti, najvrjednijeg biološkog i intelektualnog kapitala, dugoročno je tom prostoru nanio puno veću štetu od "spaljene zemlje" u velikosrpskoj agresiji.

Tijekom četiri godine rata cetinski kraj dao je oko 150 braniteljskih i civilnih žrtava. Od formiranja samostalne i međunarodno priznate RH taj isti prostor ostao je bez gotovo svakog trećeg stanovnika. Od preko 60 tisuća stanovnika 1991. godine cetinski kraj spao je na današnjih 40-ak tisuća.

Njihov odlazak nije nikakav hir ili pomodarstvo. Napustili su rodni kraj, najčešće i državu, jer nisu mogli do posla niti su vidjeli mogućnost stambenog zbrinjavanja i zasnivanja obitelji. To su im hrvatski političari obećavali, ali nečinjenjem i uskraćivali od utemeljenja države do danas. Sve drugo, osim pristojno plaćenog posla i krova nad glavom, isprazne su demografske priče, vatrogasne mjere, koje će dugoročno nastaviti prazniti Dalmatinsku zagoru. I pretvoriti je u pustopoljinu. Komu takva Hrvatska treba?

 

Naslovnica Split županija