Dalmacija Split županija

akcija fabrika

Vrbovački Englez skida prašinu sa zaboravljene ratne priče: Kako su partizani i mještani 'odnijeli' tvornicu fašistima - ispred nosa

akcija fabrika

Fabrika za preradu ribe u Vrboskoj na otoku Hvaru, izgrađena 1894. godine, koja je kao primjer ranoindustrijske arhitekture pod preventivnom zaštitom Ministarstva kulture, urušena je i danas izgleda kao da je u nju bačena bomba.

Domaći i furešti se zgražaju jer se nekadašnja hraniteljica najmanje dvije trećine vrbovačkih obitelji nalazi u samom središtu hvarske Male Venecije. Građevina u ruševnom stanju sigurnosni je problem i sva je sreća da pod dijelovima objekta koji povremeno padaju na tlo još nitko nije nastradao.

Vlasti u Jelsi tvrde da "pokušavaju riješiti tu situaciju", ali nekretnine su u vlasništvu jednog talijanskog državljanina koji je na toj lokaciji namjeravao izgraditi 25 stanova. Međutim, najnovije informacije govore da je od toga odustao i sada bivšu tvornicu pokušava prodati.

Jadikovke mještana, najčešće pred turističku sezonu, slušao je i Londončanin Frank McGinley, koji u Vrboskoj već 15 godina ima kuću. Kao pasionirani ljubitelj povijesti, naš je sugovornik zavirio u lokalne arhive i otkrio zanimljivu priču upravo o Fabrici i njezinoj ulozi u preživljavanju otočnog pučanstva tijekom Drugog svjetskog rata, ali i o tom pogonu koji je bio lokalna jezgra otpora fašističkim okupatorima Dalmacije.

– Kao novopridošli stanovnik Vrboske, nemam osobnih sjećanja na tvornicu, ali u lokalnim arhivima naišao sam na priču koja pokazuje da bi ona trebala biti sačuvana kao simbol života otočana u najekstremnijim ratnim uvjetima. U tom smislu, upad partizana u tvornicu 20. srpnja 1942. godine bio je prekretnica u otporu okupatorima otoka Hvara.

Prema Rimskim ugovorima, koje je s fašističkim duceom Benitom Mussolinijem potpisao Ante Pavelić, kvislinški poglavnik Nezavisne države Hrvatske (NDH), Hvar nije bio pripojen Italiji, za razliku od većeg dijela sjeverne i srednje Dalmacije, te okolnih otoka.

Na Hvaru je NDH u početku dobivala potporu dijela stanovništva, Crkve i viših članova HSS-a koji su prešli u ustaške redove. Tome se suprotstavila tek mala komunistička organizacija na škoju.

Članovi HSS-a iz drugih dijelova Dalmacije dovedeni su za načelnike Staroga Grada, Jelse i Vrboske, dok su u manjim mjestima poput Vrboske uspostavljena ustaška vijeća i uveden je policijski sat – ističe McGinley.

Talijanska vojska stigla je na Hvar krajem 1941. godine. U početnoj fazi nisu se željeli zamjerati stanovništvu, izbjegavali su kaznene progone neistomišljenika i dopuštali su ribolov i proizvodnju, pa i pomorski promet između otoka i obale. No, poput svih okupatora, bili su paraziti. Dok su grabili smještaj i hranu za sebe, otočani su bili prisiljeni okrenuti se oružanom otporu suočeni i sa sve većom gladi.

U mjestima Dol, Pitve, Svirče i Vrisnik već su postojale partizanske skupine, njihovi logori bili su u Dolu i Boroviku, a do proljeća 1942. osnovan je "pravi" pokret. Antifašističke grupe "udarale" su na skladišta u Starome Gradu i Vrboskoj radi zapljene hrane, oružja i streljiva.

Uspješno je provedeno mnogo manjih racija, ali budući da se broj boraca ubrzo popeo gotovo do 300, bio je potreban ofenzivniji pristup.

– Radnici u vrbovačkoj tvornici sredinom srpnja 1942. izvijestili su partizansko vodstvo da se velika količina hrane gomila u tvorničkom skladištu i da će biti distribuirana okupatorima, a ne lokalnom stanovništvu. Zato su partizani planirali upad uz oružanu pratnju za grupu mještana koji su provalili u tvornicu i nosili koliko su god mogli.

Naime, oni su raspolagali informacijama da u samom mjestu nisu smještene talijanske postrojbe, ali da su česte njihove patrole duž obalne ceste. Partizani su se s mrakom spuštali niz brda iznad Vrboske i podijelili u dvije skupine, osiguravši prilaze mjestu iz pravca Jelse, gdje su Talijani imali ispostavu, i Staroga Grada, gdje im je bio jak garnizon – prepričava naš sugovornik.

– Upravo 20. srpnja, oko 23 sata, kolona ljudi i magaraca prišuljala se cestom iz Vrbanja, Vrisnika i Svirača te ušla u Vrbosku. Iako je zveket kola i kopita životinja napravio dovoljno buke da probudi i mrtve, nisu se podizali alarmi dok su se približavali tvornici.

Više od stotinu mještana ušlo je u tvornicu i ispraznilo skladište. Spakirali su kutije konzervirane ribe, vreće soli, bačve ulja i bale kozje kože na leđa svojih životinja i skrenuli s puta kojim su došli. Brod koji je bio vezan uz tvornicu i pun bačvi slane ribe i vreća soli otplovio je u obližnju Jelsu.

Do sljedećeg jutra velike količine plijena bile su skrivene na sigurnom, uključujući 24 hektolitra fino rafiniranog ulja, 3600 kilograma srdela, 25 bala kozje kože te nešto oružja i streljiva. Većina kutija sardina pohranjena je u podzemnoj špilji u Planiku kod Pitava, a ostale količine bile su u bunkerima u Vrbanju i Dolu. Nekoliko desetaka bačvi soli, sardina i nekoliko hektolitara ulja otpremljeno je partizanima na Biokovo – navodi McGinley.

Talijanske i ustaške vlasti bile su iznenađene kako je toliko ulja, soli i ribe moglo nestati za samo nekoliko sati, a mještani Vrboske im nisu željeli pomoći u njihovoj istrazi. Počeli su shvaćati s kim se bore; oružani otpor na Hvaru postao je sila s kojom se zaista trebalo računati.

– I tu nije bio kraj. Od rane zime 1943. do prve polovine veljače 1944. Nijemci su zamijenili Talijane kao okupatori. S druge strane, uspostavljena je morska veza između savezničkog i partizanskog stožera na Visu i Hvaru. Linija za opskrbu koju su održavali otočani svakodnevno je funkcionirala, donosila je poštu, streljivo, hranu i druge potrepštine sa Šćedra na plažu u Gromin Dolac, a potom partizanima po škoju.

Poslije su partizanska pojačanja pristizala istom rutom. U drugoj polovini veljače ekipa šestorice britanskih komandosa došla je na obalu u Gromin Dolac i pridružila se hrvatskom partizanskom odredu da bi obavila raciju na jednoj od njemačkih noćnih ophodnji oko tvornice u Vrboskoj – zaključuje ovaj ljubitelj ratne povijesti.

Barba Antunova štorija: 'Hranili smo Europu, a danas imamo ruglo'

– Živo se sjećam da je u Fabrici nekoć radilo čak od 140 do 150 ljudi, a osim naše, prerađivali smo ribu iz Turske, Italije, pa čak i Japana. Proizvodi su bili vrhunske kvalitete, pa smo bez problema izvozili u zemlje kao što su Rusija, Austrija, Francuska i Portugal, no to što danas vidimo veliko je ruglo i sramota čitave zajednice. Moramo imati snage da promijenimo ovu ružnu sliku mjesta – poručio je barba Antun Stipišić (83), umirovljenik koji je na preradi ribe u rodnoj Vrboskoj radio od 1956. do 1966. godine.

 

Teta Silvija: 'Zašto smo se utopili u sve što ne valja?'

– Znamo li mi uopće koliko je nas Fabrika othranila na središnjem dijelu škoja, tko bi nas sve prebrojio – Vrbovljane, Jelšane, Pitovljane, Svirčane, Vrbanjane, Doljane... Ponekad su ribu solile i žene starije od 80 godina, dalo se dobro zaraditi, plaće su nam uvijek redovito stizale, primali smo čak i dodatke za godišnji odmor.

Onda se sve moglo, a danas ništa. Čudo živo, pretvoriše nam Fabriku u ruševinu i nije mi baš jasno zašto smo se mi "utopili" u sve to što ne valja, zar nas jedan pojedinac može držati u šaci, pa makar on bio iz Italije – pita se Silvija Franičević, koja je u Fabrici radila od svoje petnaeste godine života pa sve do 1967. godine.

 

Naslovnica Split županija