Prema neslužbenim podacima u zadnjih dvadeset godina na području Dalmacije nestalo je oko šezdesetak tisuća radnih mjesta ili ako hoćete broj radnika čija su radna mjesta nepovratno nestala jednak je broju stanovnika Solina i Kaštela.
Od ukupne brojke, 40.000 tisuća odnosi se na Splitsko-dalmatinsku županiju. Podaci su to od prije osam godina koje su prenijele i naše novine. Desetak godina kasnije brojno stanje onih koji su ostali bez posla uvećano je za dodatnih deset tisuća.
Svi ti tekstilni, metalurški, građevinski i ini divovi, nažalost danas su tek šepavi patuljci. Godine rata i poraća bile su eldorado za, nazovi poduzetnike, s kraja prošlog stoljeća. Uništilo se sve što se moglo. Raznim makinacijama političke elite uz pomoć podzemlja kupovale su tvornice i pogone tako da kupiš strojeve, a gratis dobiješ tvornicu i ostale nekretnine ili trgovačkim i današnjem vremenu prilagodljivim rječnikom kazano, tri u jedan. I što slijedi. Ljude na ulice, a sebe u fotelje. Najprije one od grubog sukna, a nešto kasnije u kožne, njima i njihovim poltronima, ugodnije. Ne sjede oni više u posrnulim tvornicama jer njih više i nema.
Njih su zamijenili neboderi i trgovački centri, a njima su njihovi nalogodavci osiguravali viđenija uz politiku povezana mjesta, od najviših do onih u raznim odborima i pododborima. Izmigoljili su dojučerašnji društveni "retaji" i brzo se adaptirali i priklonili društvu i njegovim normama, jer ko te kruhom hrani, ćaćom ga zovi. Danas takvima skidamo španćeru, njima se klanjamo i pozdravljamo na ulicama, a ništa vrjedniji nisu od Vaše Visosti Joze škovacina iz Velog mista, ni onog upravitelja sarajevskog kazališta iz Brabonjišta.
Živimo u društvu obrnutih vrijednosti u kojem uspijevaju oni koji nemaju vlastitih ideja i ne pronalaze poticaje za bilo što, što bi koristilo narodu u cjelini. Ti "suvremenici" koji su se odrekli samog sebe uživaju povlastice "idealnog društva". Svejedno im se divimo, a najviše zato što se nikada ne upitaju je li zlatna medalja oko njihova vrata doista sjajna. Na kraju se većina nađe na škripavom kauču s nesređenim mislima, sijede kose, očiju otonulih u bore na licu, iščekujući ono što mora doći. Nažalost narod se i dalje naginje na krivu stranu, okreće se naopako poput vrtuljka u lunaparku. Možda misle kako su tako sigurni, ništa im se ne može dogoditi dok god je uz njih budno oko čuvara u zabavnom parku i dokle god je šipka na njihovoj sjedalici dobro učvršćena. Promišljajući kako će se možda jednom u tom zbunjujućem kovitlacu pojaviti mesija, genijalni pojedinac koji će postići ono za što se rodio.
U iščekivanju "Mesije", ono prošlo, sadašnje, a bojim se i buduće vrijeme može se sažeti u monolog jednog poznatog glumca:
Ovaj svijet je podijeljen oštro na dva dijela, na budale i na one koji ih trpe. Puno je budala ovdje i lakovjernih ljudi koje je lako kupiti i još lakše zavesti. Ti domaćini misle da je njima dano da potroše kao svoje sve vrijeme jednog naroda. Kao da iza njih se ništa više ne može dogoditi. A ovaj prostor je škrt kada treba iznjedriti čovjeka s misijom, čovjeka darovitog koji može vidjeti bar jedan vijek unaprijed. Zato se ovdje stalno strada, živi se stihijski, primitivno i svi neprestano stradamo. Ah, Balkan!"