Na lokalitetu Ošjak na Dinari, iznad surove okomite stijene istočno od Kijeva, u nedjelju će se otkriti Spomenik domovini, rad Antona Vuke iz Trilja.
Spomenik će otkriti četvero djece poginulih hrvatskih branitelja Domovinskog rata iz svih krajeva RH. Istoga dana označit će se otvaranje "ferate", staze za planinare penjače uz stijenu Ošjaka, osigurane čeličnom sajlom i drugim sadržajima koji im jamče sigurnost, velikog čeličnog klina u čast planinara koji su unatrag stotinjak godina do danas gradili infrastrukturu za osvajanje Ošjaka, a službeno će se označiti otvorenim i planinarsko sklonište na Ošjaku koje nosi ime Drage Grubača, prerano preminulog člana Planinarske udruge "Dinaridi" iz Splita.
Nositelj projekta Ošjak je spomenuta PU "Dinaridi", a partneri na projektu su HGSS, Općina Kijevo i Udruga veterana 7. gardijske brigade "Puma" iz Varaždina.
Uoči nedjeljnog slavlja na Ošjaku, kojemu bi po najavama trebali nazočiti najviši hrvatski državni dužnosnici, razgovarali smo s Darkom Gavrićem zvanim Čerčo, istaknutim članom "Dinarida", dugogodišnjim članom HGSS-a i odnedavno pročelnikom HGSS-ove Stanice Split.
- U nedjelju će na Dinari domaćica biti Lidija Slavić, načelnica općine Kijevo. To je nevjerojatna žena. U njoj sve ovo vrijeme dok gradimo projekt Ošjak nismo imali samo ogromnu podršku već je zajedno s nama na terenu ravnopravno kopala mašklinima. Dužan sam spomenuti i planinare iz PD-a "Promina". Kada smo se mi iz "Dinarida" gotovo potrošili, stigli su oni s ogromnom voljom i energijom i dali neopisivi doprinos - govori Gavrić.
Što je projekt Ošjak?
- To je kompleksan projekt koji se sastoji od više međusobno povezanih segmenata, a oni međusobno umreženi predstavljaju sve ono što mi podrazumijevamo kada kažemo Dinara. Ošjak se, dakle, sastoji od nekoliko novih planinarsko-pješačkih staza koje vode od Glavaša preko Ošjaka i Gorice na Sinjal (1831 metar nadmorske visine), najviši vrh RH, od planinarskog skloništa Drago Grubač na 1645 metara, po čemu spada među najviše planinarske objekte u državi, od velikog čeličnog klina koji smo postavili u neposrednoj blizini skloništa kao zahvalu naše generacije planinara starim alpinistima i penjačima, čijim se podvizima i naporima danas s razlogom divimo.
Objasnite simboliku postavljenog velikog klina?
- Već davnih 50-ih godina prošlog stoljeća pa do kraja 60-ih krenulo je intenzivno penjanje po stijeni Ošjaka. Ti penjači do Knina su stizali vlakom, od Knina do Kijeva nekakvim kamionom ili zapregom do Kijeva i onda pješice pola dana od Kijeva do podnožja same stijene, gdje su počinjali s penjanjem. Pritom svakako treba znati da je tadašnja penjačka oprema izgledala posve drukčije nego danas, bila je puno skromnija i slabija. Postavili smo klin kao simbol njihove volje, želje, upornosti i ustrajnosti. Zahvalni smo jer su iza sebe ostavili nekoliko prvenstvenih smjerova penjanja koji su izuzetno teški. Baš ta težina stijene do koje nije stigla moderna alpinistička infrastruktura vjerojatno je razlog što stijena Ošjaka do sada nije zaživjela na alpinističkoj karti Europe i svijeta.
Kakvo je danas stanje?
- Probijeni su putovi kojima se do samog podnožja Ošjaka može stići vozilima. Ono čime se mi iz PU "Dinaridi" naročito ponosimo je projekt "ferate" koji smo realizirali u njegovu najvećem dijelu.
Što je u stvarnosti "ferata"?
- To je osiguran planinarski put čeličnom sajlom promjera 12 milimetara. Na najstrmijim dijelovima osim sajle postavljene su stepenice i prihvatni klinovi. Taj planinarski put, ta "ferata", nije za početnike. Na našoj "ferati" uvježbani penjač s odgovarajućom opremom u svakom trenutku, na svakom dijelu toga puta, ima zajamčenu sigurnost.
Kolika je dužina "ferate"?
- U konačnici će biti duža od dva kilometra i po tome će biti jedna od najvećih "ferata" u Europi. Mi iz "Dinarida" smo sigurni da će upravo "ferata" Dinaru uvrstiti na planinarsku kartu svijeta. Na trasi "ferate" ima nekoliko atraktivnih mikrolokaliteta. Penjući se, prolazimo impozantnim mostovima i tornjevima, s kojih pogled oduzima dah. Najatraktivniji je bivak, koji smo postavili na polovici dužine "ferate". Zahvaljujući sposobnosti pilota helikoptera HRZ taj bivak, u stvarnosti metalnu kućicu koju smo adaptirali od pokretne radionice na kamionu, postavili smo na jednu istaknutu policu u stijeni. Iz bivaka se pruža predivan pogled na Prominu, kijevski Bat, Svilaju, jezero Peruća pa sve tamo do Ravnih kotara. Od bivaka "ferata" nastavlja dalje i završava na pogled Spomenika domovini u neposrednoj blizini planinarskog skloništa "Drago Grubač".
Otkud na Dinari Spomenik domovini?
- Svima nam je poznato da je hrvatski narod imao vrlo turbulentnu prošlost. U Domovinskom ratu Hrvatska se obranila od velikosrpske agresije, u čemu je upravo planina Dinara sa svojim širim okruženjem imala, usudio bih se reći, presudnu ulogu. Upravo to nas je potaklo da na Dinari napravimo spomen koji bi sve to simbolizirao. Naš Anton Vuko, i sam dragovoljac Domovinskog rata i autor svih spomenika koje smo do sada postavili na Dinari, uključujući i spomenik za 31 poginulog i jednog nestalog pripadnika "Puma" na Velikoj Duvjakuši (1709 metara), predložio je vrlo jednostavno, a opet tako simbolično rješenje.
Spomenik se sastoji od postolja napravljenog od kamenja koja smo pronašli na licu mjesta. Na postolju su dvije velike autohtone kamene gromade. Jedna od tih gromada predstavlja ne baš najpravilnije šahovsko polje hrvatskog grba. Ta razbacanost govori o toj našoj povijesnoj turbulenciji. Na drugoj gromadi uklesani su stihovi pjesme "Moj dom" Silvija Strahimira Kranjčevića. Spomenik je, ponavljam, vrlo jednostavan, ugodan oku, ali s najdubljom mogućom porukom cijelom hrvatskom narodu i svim građanima RH. Još bih dodao da nas je taj Spomenik domovini koštao nula kuna.
"Dinaridi" su i najveći zagovaratelji da se Dinara proglasi parkom prirode?
- "Dinaridi" su na ovoj prelijepoj i jedinstvenoj planini napravili pregršt objekata, ali ne samo mi, već i drugi. U prvom redu HGSS, sva planinarska društva iz okruženja, iz cetinskog prstena, ali i livanjskog kraja. Kada se to sve skupa sinergijski povezalo, ispala je lijepa priča. Proglašenjem Parka prirode Dinara može prerasti u fantastičnu priču jer se u tim novim okolnostima ova planina može valorizirati u svojoj punini.
Još nedavno Dinara je bila neotkriveno područje, osim na svojim rubovima dok je bilo stada domaćih životinja koja su se tu napasala. Danas se može čuti da je na Dinari svakodnevno na stotine posjetitelja. Koliko je to točno?
- Dakako da je točno. Danas je Dinara vrlo posjećena od strane turista, planinara, ljubitelja prirode, i to u puno većem broju stranaca, uglavnom iz europskih zemalja, nego domaćih ljudi. Oni imaju na stotine kilometara odlično obilježenih pješačkih staza, s putokazima, zimskim markacijama, s izgrađenom infrastrukturom kao što su planinarska skloništa na svakih 4-5 sati hoda, koja su vrlo čista i uredno se održavaju. Prije dolaska na Dinaru oni pribavljaju zemljovide koje smo izradili i tiskali. Podsjetit ću da preko Dinare prolaze dvije megaplaninarske staze. To su Via Adriatica i Via Dinarica.
Dok se vodi bitka za proglašenje Dinare parkom prirode, stižu vijesti da bi se cijeli Dinaridi mogli naći pod zaštitom UNESCO-a.
- Na tu izvanredno vrijednu inicijativu iz UNESCO-a odazvali su se samo iz Republike Slovenije, na koju otpada najmanji dio Dinarida. Nadam se da će inicijativa biti obnovljena i da za zaštitu UNESCO-a neće biti kasno. Tim više što je Hrvatska među rijetkim zemljama u svijetu koja ni na koji način nije zaštitila svoj najviši planinski vrh.