Nad neokrunjenim kraljem žaba, Mirkom Norcem Kevom iz Otoka nadvila se prijetnja da ostane bez kraljevstva.
- Mene su kraljem žaba proglasili najbolji žabari u vrijeme kada lovcima žaba iz Otoka nije bilo ravnih na svijetu. Titulu su dodijelili meni jer mi ni najbolji od njih nije bio do koljena. Kralj sam četrdesetak godina. Još ne pomišljam odstupiti, makar je žabarenje danas gotovo iščezlo. Ako jednoga dana ipak odlučim abdicirati, predložit ću da titulu kralja žaba ponese Jure Norac Kevo, zvani Jura, jer je on najveći živi lovac žaba, naravno poslije mene – kaže Mirko, svima znani Mićo Kevin, neoženjeni 63-godišnjak.
Naselje Otok u istoimenoj općini Dalmatinske zagore na glasu je po vrsnim žabarima i riječnim ribarima. Kada najveći gurmani u Cetinskoj krajini nabrajaju delicije, na vrhu rang-liste redovito su žabe, riječni rakovi i potočna pastrva. Te su delicije svojedobno u velikim količinama osiguravali upravo otočki žabari, ribari i rakolovci. Ni danas u otočkim naseljima uz Cetinu gotovo da nema odraslog muškarca koji se nije izviještio uloviti žabu ili pastrvu, a ne zaostaju puno ni žene.
Problem je, međutim, što se više nema što uloviti. Riječni rakovi davno su nestali iz Cetine i njezinih pritoka, još od kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća kada su izgrađeni brana i jezero Peruća te otkako je Cetina prestala biti rijekom, a postala vodoprovodnik u funkciji HEP-ovih hidroelektrana s učestalim velikim oscilacijama vodostaja.
Uz to je u Hrvatskoj i zakonom zabranjen njihov izlov. Nestalo je i žaba. Ili, točnije, broj tih vodozemaca uz vodne površine na području Cetinske krajine sveden je na tako malu mjeru da ih više nitko ne izlovljava makar je sportski izlov žaba dopušten od 1. srpnja svake godine u količini do pet kilograma uz prethodno ishodovanje dozvole. Ni s potočnom pastrvom nije bajno stanje. Ima je sve manje unatoč tomu što sportski ribiči svake godine u Cetinu i njezine pritoke unose na stotine kilograma njezine i mlađi kalifornijske pastrve. Netko neuk prije dvadesetak godina donio je u jezero Peruću i rijeku Cetinu štuku pa taj predator tamani sve do čega u vodi stigne. U takvim okolnostima pastrva još uspijeva opstati samo na riječnim brzacima u kojima se štuka nelagodno osjeća.
O svemu tomu, kao i o nekadašnjem izlovljavanju svega blaga Božjeg iz rijeke Cetine, na kojoj su Otočani živjeli i od koje su živjeli, ali i o izlovu žaba od strane Otočana izvan Cetinske krajine, razgovarali smo s Mićom Kevinim. Kada smo ga pronašli u kafiću na Roknjači u centru Otoka i predložili da s njim napravimo "žablju priču", Mićo nas je upitao koliko ćemo mu platiti. Dobro znajući da nikada nikomu za priču o svom žabljem umijeću nije naplatio ni lipe, odgovorili smo da ćemo donijeti dvolitrenjak domaćega bijeloga.
- Može, onda vas sutra čekam ovdje u 9.30 sati – kazao nam je u utorak Mićo.
U srijedu u dogovoreno vrijeme s kolegom fotoreporterom došli smo u rečeni kafić na Roknjači. Mićo je ispijao svoju prvu jutarnju kavu.
- Imamo problem. Jedan moj pajdaš mi je obećao da će uloviti i donijeti nekoliko živih žaba kako bismo ih mogli slikati, ali se sinoć napio pa od ulova ništa – dočekao nas je Mićo.
A može li se negdje uz Cetinu uloviti bar jedna za potrebe snimanja – pitamo.
- Možemo pokušati. Hajdemo kod mene kući da uzmem lovački pribor, a otići ćemo i do Cetine gdje imam lađu – kaže Mićo.
Kada smo stigli do Mićine kuće, uvjerili smo se da njegov brat i okupljeni susjedi već znaju razlog našega dolaska. Zasjeli smo u debelu hladovinu i s Mićom zapodjenuli razgovor o njemu kao kralju žaba i otočkim žabarima i žabama.
- Otočani love žabe, rakove i riječne ribe otkako su naselili ovaj prostor, a intenzivno više od dva stoljeća. Mi smo selo uz rijeku koje je živjelo (i) na rijeci. Svaka kuća imala je lađu i po osamdesetak ovaca. Napasale su se s druge strane rijeke, u tada od poplava nebranjenom Sinjskom polju. Naši stari na ispašu su ih vozili lađama. U svaku lađu stalo bi dvanaest ovaca. Navečer bi se vraćale i muzle. Manjak prihoda zbog smanjenja broja ovaca, koje su bile glavni izvor egzistencije, nadomještalo se sve intenzivnijim izlovom žaba, rakova i ribe.
S izlovom koji je donosio sredstva za život u mojoj obitelji počelo se još prije dvisto godina. Stari su pričali da je ribe, žaba i rakova bilo u izobilju. I ja se sjećam da se dok sam još bio dijete, u sezoni moglo uloviti riječnih rakova i po desetak kilograma u sat vremena, a za jednu večer uz pomoć petrolejke, svjetiljke koju smo nabavljali od rudara, i po deset kilograma žaba, vagano kad bi se očistile.
Kako je voda bila duboka, nije se moglo gaziti, nego se koristila naša otočka lađa, čija je izrada prije desetak godina zaštićena kao hrvatsko kulturno dobro. Upaljena svjetiljka postavila bi se na vrh pramca, odmah do nje stavila bi se posebno ispletena korpa od vrbova šiblja s malim otvorom i poklopcem. Žaba se lovila rukom i spremala u korpu koja bi se onda praznila u vreću od jute. Taj način lovljenja žaba davno je prestao i neće se, bojim se, više nikada vratiti – sa sjetom će Mićo.
Kada je prestao takav način žabolova na Cetini?
- Otkako je napravljeno jezero Peruća pa vodostaj rijeke i po nekoliko puta dnevno ide gore-dolje. To je u rijeci uništilo žabe i rakove kojih je u sezoni bilo na tone, puna Cetina. A onda ih je najednom nestalo.
Koliko se Otočana u najboljim vremenima bavilo izlovom?
- Cijelo mjesto. Svi koji su bili sposobni. Ulovljene žabe, ribe i rakove prodavalo se na splitskoj i sinjskoj peškariji, a pojedinim obiteljima redovito bi se dostavljale naručene količine jednom ili dva puta tjedno. Najsposobniji lovci ostvarivali su solidne prihode.
Kolika se od ulova žaba moglo zaraditi?
- Cijena žaba je uvijek bila solidna. Za kilogram očišćenih žaba ili riječnih rakova mogla su se kupiti dva kilograma janjećeg mesa.
Kada ste vi osobno prvi put krenuli u lov žaba?
- S djedom i ocem počeo sam odlaziti u lov na Cetinu kad sam imao desetak godina. U nas Noraca bilo je uobičajeno da djeca odmalena uče od starijih.
I kada je vaša generacija naučila sve što je jednom žabolovcu ili ribolovcu trebalo znati, u Cetini je nestalo žaba?
- Je, u Cetini ih je nestalo, a kako je rastao standard i ljudi su imali sve više novca, potražnja za žabama, naročito od vlasnika restorana u Sinju, Trilju, Gali, Grabu i drugim našim naseljima, bila je sve veća. Zato smo mi iz Otoka krenuli u lov na žabe tamo gdje ih je bilo.
A gdje ih je bilo, gdje ste sve lovili?
- Najviše sam žabe lovio u Slavoniji, kod Županje, Slavonskog Broda, Vukovara, Vinkovaca i Našica.
Koliko biste donosili žaba iz tih pohoda?
- Sjećam se da sam 1980. godine kod Slavonskog Broda samo za jednu noć ulovio deset vreća živih žaba i kada sam ih očistio, izvagao sam 92 kilograma. Tada je bilo žaba na svakom koraku, puno, moralo ih se izlovljavati da se među njima ne bi pojavio kanibalizam. S druge strane moralo ih se loviti da ne bi radile štetu na poljoprivrednim kulturama.
Gdje ste sve lovili žabe osim u Slavoniji?
- U Srbiji, najviše kod Valjeva i u cijeloj Bosni i Hercegovini. Nisam bio u Crnoj Gori, a kažu da je tamo i danas puno žaba i rakova jer ih nitko ne lovi. Znate, muslimani i pravoslavci žabe i rakove u pravilu ne jedu pa tamo gdje oni žive još uvijek ima žaba.
U vrijeme bivše države izlov žaba svuda je bio uglavnom slobodan. Za rakove su i tada postojala ograničenja. A danas, kako je današnje stanje?
- Nikakvo. Rakovi su potpuno zabranjeni, a kod nas ih i nema. U sezoni svatko može izloviti do pet kilograma žaba, s time da prethodno treba dobiti odobrenje nadležnog ministarstva u kojemu je navedeno i gdje se može loviti.
Iako je broj žaba u Sinjskom polju posve smanjen, ipak se u večernjim satima može čuti žablje kreketanje?
- Žabe u nas ima. Neće ona nikada potpuno nestati, ali nema je za izlov.
Neki ih ipak love?
- Ja sanjam kako ću dočekati da žaba ponovno bude kao nekada. Znam da pojedinci kriomice ulove poneku žabu. Bilo bi dobro kad to ne bi radili, da se što prije namnože.
Iako žaba iz domaćeg izlova nema u restoranima, i danas poslužuju tu deliciju?
- Je, rekli su mi da u restoranima govore kako imaju domaće žabe, a ustvari se radi o uvoznim žabljim batacima bog te pita otkud. Bataci su im debeli ka butine u plesačica na brazilskom karnevalu. Ima ljudi koji su željni žaba pa im je dobro i to. Ja razumijem da ugostitelji poslužuju takve žabe kad već nema naših, ali onda neka ne govore da su domaće, jer nisu.
Jeste li vi konzumirali uvozne žablje batake?
- Ne, meni to ne treba, u moja usta neće. Ja sam se izguštao svega, a kad bih se njih poželio, znam gdje bih žabe ulovio.
Iako svi tvrde da domaćih žaba nema, dobri poznavatelji kažu da ih se ipak može naći?
- Pa, uvijek se nađe. Pravi lovac će se potruditi i uloviti.
Osim što ste ih lovili, jeste li pripremali žabe za jelo?
- Dakako da jesam. Na više načina. Meni su najdraže frigane na tavi pa ih onda prelijem jajima. To je naše starinsko spremanje. Znam ih pohati, skuhati na brudet ili ispeći na gradele, a neki ih vole i lešo kuhane. Takve se samo malo posole, poulje maslinovim uljem i doda se malo peršina. To je za prste lizati.
Jeste li za svoga žabolovačkog staža imali posla s policijom?
- Svatko je od nas radio svoj posao. Ja sam lovio žabe, a oni mene. Dođem ja na granicu sa žabama. Oni kažu zabranjeno je i oduzmu mi. Više puta bi prošlo, a ponekad bi zapelo. Sve dok nije došlo da se više ne smije. A opet se zna uloviti.
Sjećate li se neke posebne dogodovštine?
- Zapamtio sam jedan događaj iz lova u Glamoču. Ja sam lovio žabe, a pokojna mater je nosila vreću. Dok sam noseći lampu bio zanesen lovom, nisam gledao dalje ispred sebe. U jednom trenutku čujem mater kako kaže: Mićo, eto vuka! Ja dignem pogled i vidim ga gdje sjedi desetak metara od mene. Uzeo sam lampu i počeo njome mahati, ali on ne mrda. U jednom trenutku mi se učinilo da mi je namignuo jednim okom. Ja sam to shvatio kao njegovo upozorenje da ne prilazim. Nisam se baš bojao, ali nije mi ni bilo svejedno. Vratio sam se natrag, prestao sam loviti.
Niste, znači, ustuknuli ni pred policijom ni pred carinicima, ali jeste pred vukom?
- Mi smo obojica ljudi iz prirode. Kakav bih ja bio čovjek kad ga ne bih poštovao. Ja sam ipak došao na njegov teritorij. Kad ovo ispričam, neki mi ne vjeruju. Ali to je istina. Živa istina. Je, očiju mi mojih - kune se Mićo.
Nakon što smo se ispričali, krenuli smo uloviti barem jednu žabu. S teleskopskim ribarskim štapom, macalom, Mićo je najprije tražio u starom koritu Cetine, potom u odvodnom kanalu, onda u jednoj ograđenoj lokvi gdje mu susjed drži manju količinu ribe. Ništa, žabe ni za lijek. Nastavili smo pregledavati kanalsku mrežu. Sunce upeklo, zvizdan sve topi, a Mićo sve nervozniji. Odjednom je zastao kao lovački pas u fermi. Iz daljine vidimo kako macalo nadnosi nad vodu, a onda trzaj i u zraku se na udici pojavila žaba.
- Evo je, jesam li rekao da ću je uloviti. Dosta je jedna. Kad se slikamo, vratit ću je u vodu – kaže Mićo, a onda je svoj posao odradio fotoreporter Ante.
Stigli smo na rijeku Cetinu, gdje je Mićo sjeo u lađu i otisnuo se od obale pokazujući kako se nekada lovilo. Još je na kraju, kako je prije obećao, trebao poljubiti ulovljenu žabu prije nego je vrati u vodu. Čim je skinuo poklopac s košare, žaba je iskočila Mići na rame, a s ramena se snažnim skokom odbacila u Cetinu. Nije, čini se, željela da je Mićo poljubi. Jer, tko zna, da ju je poljubio, bi li je pustio...
Otočki kralj žaba još nam je otkrio da je baš zahvaljujući izlovu žaba ljubio mnoge žene. Najviše na vodi i uz vodu. Nekih se jedva riješio. Ostao je neženja jer nije susreo srodnu dušu koja bi bila njegova kraljica.
Za čišćenje žaba u nas je ustaljen izraz deranje. To je posebna vještina. Ja sam nekada za sat vremena znao oderati žaba za deset kilograma čistog mesa. Dok smo brat i ja lovili u Glamoču, stavili bismo ispred sebe četiri vreće živih žaba i za dva sata imali bismo četrdeset kilograma čistih. S očišćenim žabama čekali smo autobus koji je išao iz Banje Luke u Split. Tako smo na splitsku ribarnicu žabe slali po dva-tri puta tjedno. To je bilo dozvoljeno, legalno, nije bilo zabranjeno kao danas.
Dok su se čistile velike količine ulovljenih žaba, moja pokojna mater je 'hvatala' žablju krv. To su je molili neki teško bolesni ljudi kojima su liječnici žablju krv preporučili kao lijek. Za jednu malu bočicu od, na primjer, jednog decilitra trebalo je hvatati krv od stotina žaba.
'Žabarijadu' je pokrenuo Frano Erceg, kojega mi zovemo Vjeko. Kad je osnovao sportsku ribolovnu udrugu 'Didovina', došao je na ideju o popularizaciji žaba među najmlađim iz Otoka i drugih naselja cetinskog kraja i organiziranju natjecanja čiji će žabac najdalje skočiti. Sudjelovala su djeca iz dječjih vrtića i nižih razreda osnovnih škola. Bili su to za njih nezaboravni događaji. Ja bih ulovio žabe u Cetini, s tim da je Frane prije toga dobio dozvolu Ministarstva kulture. Poslije natjecanja sve ulovljene žabe ponovno smo vraćali u rijeku. Priredba se, nažalost, prestala održavati jer je Frane bio prisiljen otići na rad u Njemačku.
Nedavno me je nazvao i najavio da ćemo obnoviti 'Žabarijadu', ali i utrku otočkih lađa na Cetini.
Kada se žaba mrijesti, ona izbaci na tisuće jajašaca. Čovjek nije uništio žabu izlovljavanjem, nego neodgovornim odnosom prema prirodi. Žabu su uništili herbicidi i pesticidi. Polijevaju se otrovi, žabe izlaze iz vode po hranu i tako se truju. Ili uzmite kanalsku mrežu u Sinjskom polju do prije nekoliko godina. U svakom kanalu mogla se vidjeti odbačena ambalaža od raznih otrova protiv trave ili nametnika.
I danas, kad su postroženi propisi, u kanalima se može vidjeti takva ambalaža ili vreće od mineralnoga gnojiva. To je, uz ostalo, uništilo žabe kod nas i u drugim krajevima. Osim toga, u Sinjskome polju zimi se čiste kanali pa se žabe u zimskom snu iskopavaju i izbacuju na niske temperature, gdje ugibaju i nema se onda tko mrijestiti.