Imotska krajina ima deset prirodnih i jedno umjetno jezero. I sva ta jezera imaju svoju bogatu floru i faunu. Istina, neka veću i kvalitetniju, manja slabije izraženu. U tim jezerima obitava i kvalitetna slatkovodna riba. Neka je poput autohtone gaovice koje pak najviše ima u najdubljem jezeru, onom Crvenom kod samog grada Imotskog, i zaštićena. Uz također autohtonu mekousnu pastrvu koja živi u rijeci Vrljici, gaovica se ističe vrhunskom kvalitetom.
No, car imotske slatkovodne ribe svakako je šaran. Jedan i jedini ako pitate brojne imotske ribiče. A njih ima na stotine i stotine. I bilo ih je od pamtivijeka po cijeloj Imotskoj krajini na tisuće. Ako bi se, pak, napravila neka selekcija gdje imotskih ribiča ima najviše, ali i koji su najbolji majstori, onda odmah prstom upiremo u Proložac. S razlogom, jer Proložani uz Lokvičićane i baštine čak osam od ovih jedanaest jezera. Svojevrsnu vjekovnu koncesiju imaju nad onim šaranima najizdašnijim - Prološkim blatom.
I među brojnim Proložanima koji su kroz stoljeća odlazili na svoje Blato, a također i Zeleno jezero u Ričicama koje također spada pod tu općinu, kako bi lovili šarane, izdvojili smo ovih dana dvojicu, a koji su samo nastavak toga stoljetnog lanca ribičke tradicije Prološca. Njih dvoje ovih dana su obilježili zajedno punih 130 godina druženja sa štapovima, špruljama, blinkerima, raznim mamcima, purom, zrnima kukuruza i, dakako, svojim šaranima.
Osamdesetogodišnji Miro Mikulić Đika iz zaseoka Mikulići, umirovljeni poznati prosvjetni djelatnik obilježio je 75, a šezdesetogodišnji Ivica Matić Đelo njegov susjed, iz obližnjeg istoimenog zaseoka, punih 55 godina aktivnog bavljenja ribolovom. Njih dvoje, znači ukupno 130 godina provedenih u ribolovu. Respektabilna brojka, slažete se.
Kada smo doznali za te godine potražili smo ih, malo s njima popričali, uvjerili se kako žive ribolov i svoje šarane.
Nije ih trebalo puno tražiti. Informacija je točna od njihovih prijatelja. "Otiđite na Zeleno jezero u Ričice, tamo su sto posto. Voda u Prološkom blatu je za ovo doba godine iznimno velika i ribolov nije baš najpogodniji, ali je zato jezero u Ričicama pravi eldorado za šarane".
- Ma što ćemo vam pričati, tko vam je rekao o radnim ribičkim godinama, dočekaše nas poznate prološke ribičke face, dok su postavljali zrna omekšanog kukuruza na udice blinkera.
A u Ričicama mir, tišina, pogled na one predivne klisure i jezero, da ti se srce rastopi. Đika i Đelo još nisu ništa ulovili, a kada smo započeli priču, imali smo što i čuti. A zašto bi je i zadržali za sebe, je l' tako!?
- Meni je osamdeseta, ali sam se od sedam godina počeo zapravo baviti ovim hobijem. Istina, dvije godine prije, znači od pete, već sam sve znao o šaranu, mamcu, štapu, silu, udicama..., tako da se može reći da je brojka od sedamdeset i pet godina realna, govori nam Miro Mikulić i nastavlja:
- Zavolio sam ribolov, baš kao i moji kolege školarci. Onda u Prološcu i nije bilo čovjeka koji se nije bavio ribolovom na Prološkom blatu. Tamo sam proveo 90 posto ovoga vremena od 75 godina bavljenja ribolovom. Ostalo ovdje u Ričicama, pa odlazak na neka poznata jezera i rijeke po Hrvatskoj. Čini mi se da sam ja i najstariji živući ribič danas u Prološcu.
Biti ribič za mene je i kao profesionalac u nogometu. Zanat, posao, radiš svaki dan. Nisam imao prigovaranja u kući, ni od roditelja, kasnije ni od supruge, djece, svi su me prihvatili takvog kakav jesan - zaljubljen u ribolov i onda ti je lako dosegnuti ovoliko godina.
A ribarenje, lov na šarane, to ti je odmor, strast, ljubav, ma sve u životu. Da me netko vrati u one moje pete godine, opet bih izabrao ovaj hobi. Znate, ja sam vam klasični, najklasičniji sportski ribolovac. Ulovio sam mnogo kapitalaca od deset i preko deset kilograma šarana, štuke..., a one male, ja vam odmah bacim natrag u vodu. Baš sportski, radi užitka, ne radi izlova.
Znam da je u mom Blatu bilo svega i svačega i dinamita i mreža i svega što ne ide sa sportom i normalnim rekreativnim ribarenjem. Ja sam se tada protiv toga borio i riječju i pisanjem i djelima. Danas toga više nema, sazrijeva u ljudima, posebno mladima, da je ribarenje viteštvo. Kao što vi dobro udarite loptu nogom i ona se zakoprca u mreži, tako i ja uživam kada se šaran ulovi na moju udicu. To je strast.
Pazite, ja vam četiri dana najmanje u tjednu idem u ribolov na moje Blato ili Ričice. Nekada i svaki dan u tjednu. Imao sam za učitelja legendarnog i najboljeg po meni ribiča svih vremena na ovim prostorima, sada pokojnog Nedu Matića. Puno me je naučio. Najbolje je lovio šarane. Kaže on meni: "Đika, samo mirno, polako, sam lovi, odmakni se od svakoga jer šaran te čuje, sve on zna." To i danas imam na umu i to radim.
A naše Blato, to vam je jezero s onolikim malim gabaritima najveći prirodni bazen za šarane nadaleko. Da nije u njega ubačena štuka, a čujemo sada i som, a i pored mladih ribiča koji su sportski nastrojeni, bilo bi ih kao u priči.
Uz zahvalu na mojoj obljetnici evo i još jedna mala humoreska u vezi s ribolovom.Također vrsni ribolovac iz Prološca Matiša Grabovac, ovako mi je govorio: "Miro, idi u ribolov na Blato rano ujutro ili kasno navečer da te nitko ne vidi, posebno žensko. Jer žensko, kada je lov na šarane, imaju zle oči." Tako ja s Matišom idem jedno jutro u ribolov rano, gleda on okolo, nema nikoga i kaže mi: "Ajde Miro, brže!" U tom trenutku jedna naša susjeda se pojavi i kaže: "Matiša, a di ćeš?". A on ko iz topa odgovori: "Sada ne iđem nigdi, vraćam se kući!", govori nam Miro Mikulić Đika.
A Ivica Matić Đelo, svestrani glazbenik i umjetnik, prološki dobri duh, na vlas skoro kao i Đika priča.
- Ako je Miru pokojni Nedo Matić bio učitelj, onda s ponosom mogu kazati da ja učim od Mira. Jer imati uz sebe dobrog i iskusnog šaranolovca to vam je u Prološcu kao da imate zlato - započe priču Đelo Matić.
- Dva plovka u ruke, sjećam se kao dječarac, pa onda majci kažem: "Majko, iđem ja na Blato donit malo ribe." Tako je to bilo, donit ribe, a ne ulovit ribe, jer je šarana bilo da su ti skakali u ruke, ono "na dva metra sila", što se kaže. A ja sam, moram priznati lovio kapitalce i preko deset kilograma. Šarane do četrnaest, štuke do deset kilograma... A ima ih i u Blatu i ovdje u Ričicama i onih od sedamnaest, osamnaest kilograma. U Ričicama mrijest ne uspijeva jer je vodostaj nestabilan i hladnija je voda, pa se iz Prološkog blata donese mladih šarana, tako da ih sada i u ovom akumulacijskom jezeru ima baš onih pravih.
Ovih 55 godina ribolova može se složiti u nekoliko riječi. Druženje, prijateljstvo, užitak, čuvanje ovih predivnih voda i moram priznati i ono najljepše kada vam se šaran objesi na udicu. A i ja i Đika smo se okušali i na mnogim jezerima, onom u Buškom blatu, Ramskom jezeru, Perući, Vranskom jezeru, ali ovaj naš šaran, to tvrdim, najkvalitetniji je u Hrvatskoj jer mu odgovara ambijent i ishrana.
Nisam još kazao kako mi znamo i spraviti šarana, onako pofrigat ga sa kukuruznim brašnom, ispeći ga s domaćim prološkim krumpirom, pa još neki recepti.
Za kraj, veli nam Ivica Matić Đelo, napišite da je ovih naših 130 godina ribarenja samo prolazna brojka. Idemo mi dalje, je li tako Đika?
- Je susjed, je... idemo bar do sto pedeset godina - veli Miro Mikulić Đika.