Znate li da Imotska krajina ima svoj otok?! Ne bilo kakav, već pravi otok koji je sa svih strana okružen vodom veći dio godine. Nalazi se uz sam zapadni rub Imotskog polja, u Prološkom blatu, i svojom osebujnošću i ljepotom, onako malen mogao bi stati komotno u okvire nogometnog igrališta.
Okružje oko njega sa zapadne mu strane čine tri prelijepa jezera u općini Lokvičići, a s istočne i južne strane okružuje ga voda Prološkoga blata, koja se tek u kasnim ljetnim danima i početkom jeseni nešto povuče, pa otočić zvan Manastir, ili Školjić, vrlo kratko ostane na suhome.
Posebno impresivan pogled na njega je sa zapadnih litica lokvičićkog jezera Galipovac. Otočić u vodi Prološkoga blata, ispod vas modri Galipovac, zelenilo predivne prirode i onda pogled na cijelo Imotsko-bekijsko polje, sve dolje do Drinovaca u susjednoj Bosni i Hercegovini.
Istina, Imotska krajina imala je još jedan otok, koji se upravo tako zvao, i to po sredini Imotskog polja u općini Runovići. Dok nije izgrađen odvodni kanal prema Peć Mlini u Hercegovini, u vrijeme kiša dio je polja plavio i onda je samo stršio taj dio. I dandanas taj dio zove se Otok, no on je desetljećima već na suhom. Ovaj u Prološkome blatu, o kojemu je riječ u ovoj priči, krije i čuva bogatu povijest Imotske krajine.
Zna biti i na suhome
Otići do njega kada je na suhome i nije neki veliki problem, pogotovo kada se prosuši zemlja nakon povlačenja vode, no kada je okružen vodom, trebate imati čamac. Otočić je pun stabala sočnih smokava, na njemu ima trešanja, višanja. Upravo ovih dana nastavljaju se već prije nekoliko godina započeti radovi na otkopavanju tamošnjeg arheološkog nalazišta, koji izazivaju živo zanimanje Imoćana. Zašto?
Pa razlog je jednostavan. Otočić Manastir, ili Školjić, bio je jedan od simbola otpora cijele Imotske krajine turskoj vlasti, koja je ugnjetavala Imoćane pune 224 godine, od 1493. do 1717. Taj otočić uvijek je na jedan način davao nadu da će nakon dva stoljeća okupacije i turskog zuluma ipak doći sloboda. No, koliko god su poznati imotski povjesničari i pisci, a većina njih dolazila je iz franjevačkih redova, pisali o tom otočiću, posebno znameniti fra Vjeko Vrčić, puk Imotske krajine uvijek je sa strahopoštovanjem slušao priče svojih starijih o otočiću u Prološkom blatu. Evo i dandanas, kada ekipe konzervatorskog odjela Ministarstva kulture iz Imotskog istražuju što sve ima na Manastiru, čuju se i njihovi komentari: “Što ćemo otkriti, što se nalazi u zemlji, ili pod zemljom toga otočića? Toliko smo uzbuđeni.”
A mi idemo redom. Ono što se zna jest činjenica da su na njemu upravo imotski franjevci, koji su u Imotskoj krajini naslijedili benediktince krajem 14. stoljeća, tamo živjeli za vrijeme turske vladavine, od 1600. do 1715. godine. U nekih pedesetak metara, koliko je prema sadašnjim saznanjima bio dug njihov samostan, punih 115 godina pisala se jednim dijelom povijest Imoćana.
Fra Vjeko Vrčić u svojoj knjizi “Posljednji bijeg” upravo piše o značenju toga samostana na otočiću usred Prološkoga blata.
“(...) Kada Turci osvojiše Imotski kraj, franjevci i dalje ostaju među Imoćanima. Za 224 godine turskog gospodstva proživljavaju teške dane i progone, ali narod ne napuštaju. Da budu sigurniji od turskih nasrtaja, sazidali su samostan na pustom otočiću u Prološkome blatu. Oni će u dugom razdoblju turskog gospodstva mijenjati svoja prebivališta na sedam mjesta(...).
(...) Turska naviješta rat Mlečanima 8. prosinca 1714. Rat je započeo 1715. U nj se umiješala i Austrija. Prestrašeni Imoćani bježe prema rijeci Cetini ispod Zadvarja. Fratri napuštaju svoj obnovljeni samostan na Školjiću. Sklanjaju se najprije na Dobrče nedaleko Vrulje. Odatle sele u Omiš gdje zidaju novi ‘imotski samostan’. Ovaj bijeg naroda i fratara je povijesni događaj i oslanja se na opis posljednjeg gvardijana sa Školjića na Prološkome blatu fra Stipana Vrljića. Fratri koje spominje su pripovijest i stvarne osobe(...).”
Tako doznajemo da su franjevci tek 1715. napustili Manastir, ili Školjić, kako su ga zvali. Dvije godine poslije, 2. kolovoza 1717., konačno je oslobođen Imotski i Imotska krajina od Turaka, a time i Manastir u Prološkome blatu ostaje napušten do današnjih dana. Godinama obrastao dračom i korovom, ponekad bi primio nekog zalutalog posjetitelja, ratara s obližnjih vinograda, nekog sjetnog pastira što je pred kraj ljeta čuvao ovce ili krave, ili nekog od brojnih ribiča što po cijeli dan love šarane u Prološkome blatu. A okolnim zaseocima u Prološcu i Lokvičićima kružile su među starim pukom priče o tome kako su Turci namamili franjevce na neki dogovor samo da ih izvuku s otočića. I kada su krenuli, neki mladi pastir iz obližnjeg zaseoka osujetio je njihovu prijevaru i dojavio franjevcima, koji su se vratili na otočić. Turci su mladog pastira nabili na kolac.
Ostaci velikog samostana
Znana je i priča o tome da su fratri, a da bi zadržali stalnu razinu vode u Prološkome blatu toliko visoku da ona okružuje otočić tijekom cijele godine, volovskim kožama i teškim gredama zatvarali ponore uz sam zapadni rub Imotskog polja kako bi spriječili otjecanje vode. Te i takve priče bile su svakodnevica među Imoćanima o otočiću u Prološkome blatu i njegovim franjevcima.
Danas, evo, okreće se jedna nova stranica jedinog imotskog otoka. Struka je preuzela stvar u svoje ruke. Ivan Alduk, predstojnik Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture Imotski, kazao nam je:
– Nakon pet godina teškog rada i čišćenja, jer je teren na Manastiru bio jako nepristupačan i težak, ove godine započeli smo s arheološkim iskapanjima najstarijeg sačuvanog franjevačkog samostana u Imotskoj krajini. I dok ovo pričamo, među mojim suradnicima traje rasprava što smo to mi pronašli do sada. Jasno nam je kako je samostan bio vrlo velik za ondašnje vrijeme; ima skoro pedeset metara dužine, ima prizemlje, kat, a prva prostorija koju smo otkopali jest samostanska blagovaonica, ili kapelica. To ćemo vidjeti kada vidimo dokumente. Uistinu smo sretni i zadovoljni na što nailazimo i ako nas Ministarstvo kulture i dalje bude pratilo, a do sada je, nastavak istraživanja bit će zaista zanimljiv – kaže Alduk.
I fra Zoran Kutleša, vikar franjevačkog samostana u Imotskom i zamjenik provincijala, dao nam je kraću izjavu:
– Ovo je sveto mjesto, ne samo za nas franjevce iz Provincije Presvetog Otkupitelja, već i za sav vjernički puk Imotske krajine. Ovdje su naša subraća živjela više od 115 godina i posvetila su ga molitvama, slavljenjem otajstava, posebno euharistijom, a nadasve svojim žrtvama da bi bili uz svoj narod. Kada god dođem na ovo mjesto, duhovno se obogatim.