Prije nekoliko dana umro je 96-godišnji Podgoranin Vjekoslav Sumić, umirovljeni pukovnik i posljednji živući borac Prvog partizanskog mornaričkog odreda, osnovanog 10. rujna 1942. godine u Podgori.
Poput velikog broja stanovnika Makarskog primorja, Sumić se od prvih dana talijanske okupacije uključio u antifašistički pokret.
Te daleke 1942. bio je, kao 19-godišnji mladić, među osnivačima Prvog partizanskog mornaričkog odreda, čija je flota u početku bila sastavljena od priručnih i preuređenih ribarskih leuta – s puškomitraljezima i prsobranima od pijeska - baš kao što su i prvi partizanski mornari mahom bili ribari i težaci iz Makarskog primorja.
Meštar od tehnike
Sumić je bio aktivni sudionik u rastu i razvoju partizanske mornarice, otkad su u prosincu 1942. biokovski partizani zaplijenili pet talijanskih transportnih brodova, pa sve do kraja rata, kada je partizanska mornarica, rođena u njegovoj Podgori, narasla u flotu od desetak naoružanih brodova, 30 patrolnih čamaca i skoro 200 opskrbnih brodova.
Glavni zadaci te mornarice bili su prijevoz materijala, boraca, ranjenika i zbjegova, a s jačanjem flote partizanski mornari upuštali su se i u prepade, diverzije i napade na talijanske brodove.
Uz pomoć Britanaca, partizanska je mornarica do kraja rata uspjela osigurati prevlast na moru, osigurati obranu obale i otoka te napadati njemačke brodove i snage na otocima i obali.
Kao vrsni kovač i mehaničar, Sumić je od osnivanja Odreda bio zadužen za tehniku: opremao je i pojačavao partizanske leute, te izrađivao bombe, kao i nagazne mine koje je radio od zaplijenjenih granata.
“Prvi njemački tenk koji je naiša u Tučepe bija je moj, odletija je u zrak tamo kraj crkve”, pohvalio se prije sedam godina u velikom intervjuu za naš list povodom 70. godišnjice osnivanja partizanske mornarice u Podgori.
Vjekoslav Sumić ima zanimljiv ratni put: tukao se protiv tri neprijateljske mornarice (NDH, Italije i Njemačke), u Nevesinju je ratovao protiv četnika, na Hvaru je imenovan za komesara broda „Daniel Manin“, a na Visu je bio šef centralne mehaničke radionice.
Kao vrstan “meštar od tehnike”, nakon oslobođenja zemlje poslan je na školovanje u SSSR - na torpednu specijalnost u Lenjingrad (današnji St. Peterburg) - a 1951. je poslan u Ameriku.
Usput je završio Vojno-pomorsku akademiju u Splitu, išao na misije u Rumunjsku, SSSR i Nizozemsku, radio u Tivtu i Puli, a u mirovinu odlazi u činu pukovnika, kao načelnik svih remontnih zavoda državne mornarice.
Njegovom smrću ostali smo bez posljednjeg čovjeka koji je leutom išao na fašiste.