Nije moguće izračunat koliko ljudi projde svakoga dana isprid nekadašnje "Prime grad".
Baš ka i šta nije lako izbrojit koliko svita se na tamošnjoj autobusnoj stanici svakodnevno ukrca u jedinicu, šeju, desetku, šesnajsticu i bus broj osamnajst.
Kada kažemo – more ljudi, to je otprilike to.
E, ali, na samome kornižu, a lipo ga se vidi na sliku koju nan je posla sugrađanin i čitatelj "Slobodne", zabrinut za zdravje svojih susida, nalaze se četiri komada željeza koji vire iz poda.
Vire i ćire i tako godinama. Nekad je tu bija stalak za nešto, to nešto je maknuto davnih dana, ali su vide ostale i kako stoje, tako i prite.
Jerbo, ne prođe dana da neko tu ne zapne. Oni sritniji prođu lišo bez punta, ali oni stariji, bolesniji, možda i nespretniji – teško izbjegnu iskidano kolino ...