Dalmacija Split

Poznati radiolog

Čuveni splitski dr. Janković: Nikad se nisam maknuo iz Hrvatske, a ostvario sam američki san. Na dan kad sam se umirovio nudili su mi plaću od 250.000 dolara, odbio sam

Poznati radiolog

Ovo je priča o nečemu, čega, nažalost, više nema ili ima jako malo. Ovo je priča o kućnom odgoju, poštovanju, odricanju, trudu, požrtvovnosti i ljubavi prema svom zanimanju. Ovo je, jednom riječju priča o životu. Ovo je priča o prof. dr. Stipanu Jankoviću, liječniku, jednom od najpoznatijih i najpriznatijih hrvatskih radiologa, koji je nedavno objavio knjigu "Moj hrvatski američki san".

U ovoj knjizi prof. dr. Janković govori o svom životu i o svom hrvatskom američkom snu koji je ostvario u svojoj zemlji, blizu svoga ognjišta, udaljenog tek nekoliko desetaka kilometara od splitske bolnice, u kojoj je proveo najveći dio svoje bogate liječničke karijere.

– Rođen sam u selu Medići, župa Strizirep, općina Tijarica. Sin sam Nevenke i Ivana, a moja me Nevenka rodila 5. studenoga 1948. godine. Poslije sam "na dar" dobio dvije sestrice, Ivu i Danicu, a skromno, da ne kažem siromašno, kućanstvo smo dijeli s tri sestrične i babom Ivom. Prvi sam i za sada jedini likar iz sela. Rodio sam se uz komin, u tzv. "vatrenoj kući" od 30-ak kvadrata, jednog petka oko pola noći, a babica je bila moja nepismena baba Iva – zbori nam naš sugovornik, dok se "zagrijavamo" za daljnji razgovor.

Stipanov otac Ivan bio je partizan, član NOB-a koji je 1943. godine otišao u rat.

– Došli su partizani s oružjem u selo i odveli ga u rat, iako se otac skrivao jer je bježao od svake uniforme. No, eto postao je član 10. dalmatinske brigade s kojom je prošao mnoga ratišta. Nakon rata ostaje u vojsci te služi obvezni vojni rok, a 1946. na vojnom aerodromu Pleso u Zagrebu nude mu vojno obrazovanje, koje on odbija jer se radilo o vojno-obavještajnoj školi u kojoj je trebao postati špijun, što on nije htio. I tako jednog dana, ispred svog zapovjednika s kojim je u NOB-u prošao mnoga ratišta, baca šinjel u snijeg, pa ga zapovjednik uvečer "sprema" na vlak za Split, kako bi ga spasio vojnog zatvora. Od tada do potkraj 50-ih godina onog stoljeća moj se otac nije mogao nigdje zaposliti. Nitko od obitelji nije radio, a stari je povremeno kopao kanale po Slavoniji, dok je djed iz Čehoslovačke, gdje je radio kao korpar nakon Prvoga svjetskog rata slao neke potrepštine za život, nikada novac. Eto, živjeli smo izuzetno skromno, na pragu siromaštva, no iako je to bilo teško vrijeme rado se prisjećam svog djetinjstva – kazuje dr. Janković.

Već kao dijete naš se sugovornik isticao inteligencijom, voljom za učenjem i čitanjem knjiga, koje je "gutao" kad god je za to bilo prilike.

– Majka Nevenka me "držala" jako urednim i čistim. Susjede su joj govorile "šta ga toliko uređuješ oli će ti biti doktor". U selo je 1953. došao don Pavao Vuković, mladomisnik i ostao je tamo do 1962. godine. Odmah me je uzeo za ministranta, a kako je njegov brat bio u Njemačkoj te mu poslao motor, on je iz Vrpolja dolazio po mene, pa bi se nas dvojica zajedno vozili do crkve u Strizirepu. On je moj prvi učitelj i vjeroučitelj i njemu, osim svojih roditelja mogu najviše zahvaliti za sve ono što sam postigao u životu – kazuje dr. Janković.

"Zaluđenost" knjigama seže iz najranijih dana, od trenutka kada je Stipan naučio čitati.

– Uvijek sam knjige nosio sa sobom, čak i kada bih išao čuvati ovce. Druge pastirice znale bi reći "đava ti odnija knjigu, oslipit ćeš" ili "mi čuvamo ovce, a on čita", ali to mi ništa nije smetalo, ja sam i dalje čitao. U vrijeme kada je trebalo krenuo sam u školu u Strizirep, i bio sam odličan učenik, prema očekivanju. Sjećam se da smo na prvom satu sjedili na zidiću ispod višnje. Bilo je to lijepo vrijeme odrastanja – kazuje dr. Janković.

I tako je "mali pastir" rođen u neimaštini postao najbolji učenik svoje škole.

– Uvijek sam bio poslušan, nikada me roditelji nisu udarili. Bio sam, što bi mi u Dalmaciji rekli "dobro dite". No, sve vam u životu polazi od kućnog odgoja. Imao sam silno poštovanje prema starijima, prema svim učenim ljudima, prema roditeljima, svećeniku, učitelju. Roditelji mi nisu trebali reći da nešto napravim, "čitao" sam ih i uvijek bih nastojao uraditi nešto korisno, prije negoli oni to meni kažu. I takav sam sve do današnjih dana. Nažalost, danas nema više poštovanja prema starijima, nema poslušnosti, skromnosti, sve je manje empatije i samo je bitan novac, prestiž, glamur, tko ima kakav mobitel, automobil, odnosno sve ono što kvari mlade ljude – kazuje dr. Janković.

Naš sugovornik iako ima 70 godina i dalje radi, i to nesmanjenom žestinom, kao da se tek zaposlio.

– Trenutno imam 41. generaciju studenata (fakultet Zdravstvenih studija), ono od prije 40 godina i ovo danas ne može se usporediti. Baš u tom odnosu prema starijima, u empatiji i volji da se uskoči drugima za bilo koji vid pomoći. Nedavno sam na fakultetu ušao u lift a za mnom su ušle moje mlade kolegice-studentice. Ni jedna nije pozdravila. Kada su se vrata lifta zatvorila, rekao sam dobro jutro, mlade dame, i one su tek tada uzvratile pozdrav. Mladi ljudi danas žive neke "lude živote" koji nisu usmjereni prema vrijednostima kojima bi morali biti usmjereni. Gotovo redovito ponedjeljkom na predavanjima netko zaspe u zadnjoj klupi. Tada ih upitam "jeste li noćas tulumarile", a odgovor je uvijek "da". Takvih situacija nije bilo u prijašnjim dekadama moga rada. Stalno su na mobitelu, razgovaraju, šalju poruke, idu na Facebook... To je globalna pojava koja je zahvatila sve pore društva, poput pošasti – kazuje dr. Janković.

Vraćamo se na školske dane našeg sugovornika.

Nakon završenog četverogodišnjeg školovanja u Strizirepu, trebalo je otići na preostalo četverogodišnje školovanje kojeg nije bilo u Strizirepu.

– Morao sam nastaviti školu drugdje, a otac i majka su već planirali odlazak u Zagreb. No, taj je plan otpao jer je odlazak u Zagreb zahtijevao puno novca, a mi smo mogli prodati samo dva vola, konja, kravu i ovce jer drugo ništa nismo imali. To je bilo malo za Zagreb. Druga opcija je bila Karlovac, vjenčani kum moga oca čak je ocu Ivanu našao i posao u tvornici tekstila "Duga Resa", no i taj plan je bio skup. I na koncu smo se preselili u Trilj koji je imao odličnu školu i bio je u svojevrsnoj ekspanziji, imao je tvornicu plastičnih masa "Cetinka", veliku poljoprivrednu zadrugu, a i Sinj, u kojem su bile dvije odlične srednje škole, bio je blizu. Međutim, peti razred sam pohađao u selu Budimir jer naša kuća u Trilju još nije bila zgotovljena. Tada sam svaki dan do škole pješačio osam kilometara i osam kilometara u povratku. Po snijegu, kiši, suncu, žegi. Bojao sam se jako vukova koji su zavijali, dok bih hodao do škole – govori dr. Janković.

Nakon završene osmoljetke u Trilju, "mali Stipan" odlazi u srednju školu u Sinj, gdje upisuje gimnaziju "Dinko Šimunović".

– Tada je ta gimnazija bila druga najbolja u Hrvatskoj. U Sinju mi se u potpunosti otvorio svijet. Učio sam "u valceru", to mi je bila zabava. Nikada me učenje nije umaralo. Već sam u prvom razredu srednje škole odlučio postati liječnik. A zašto? Pa zato jer sam iz biologije dobio jedinicu, i to mi je bila prva i zadnja jedinica u životu. Zarekao sam se da je više nikada neću dobiti i da ću postati liječnik. A ta jedinica je bila "plod" moje bolesti. Naime, početkom drugog polugodišta tog prvog razreda srednje škole razbolio sam se, dobio sam gripu, koja se zakomplicirala s upalom bubrega, pa sam duže ostao kući. I onda, prvoga dana povratka u školu dobio sam tog "asa" – kazuje dr. Janković.

Po završetku srednjoškolskog obrazovanja naš sugovornik 1967. godine upisuje Medicinski fakultet u Rijeci.

– To je bila ekspozitura Medicinskog fakulteta u Zagrebu. U Rijeci sam ostao dvije godine i potom se "prebacio" u Zagreb. Te dvije godine završio s prosjekom 4,5. Diplomirao sam 1972., a u srpnju sam već imao promociju, da bih 1. kolovoza te godine započeo liječnički staž na Klinici za infektivne bolesti "Dr. Fran Mihaljević". Roditeljima je bilo puno srce, bili su ponosni i presretni. Otac mi je znao reći "sinko moj, na kraju kandžija puca", a htio je kazati da uvijek moram biti oprezan. I tada započinje moje novo poglavlje života – kazuje dr. Janković.

Započinje staž.

– I tada je kao i danas bio problem dobiti staž (nismo se puno makli od tada, op.a.). Čekalo se i po šest mjeseci, a kada sam započeo pripravničku praksu prvih šest mjeseci nisam dobio plaću. Novci nisu bili važni, htio sam samo raditi. Da dobijem staž mnogo su mi pomogli prof. Pavle Sokolić i akademik Ivo Prodan, koji su me jako cijenili kao odgovornog i vrijednog mladog čovjeka. Ostao sam na stažu u Zagrebu šest mjeseci, a kako mi se ukazala prilika u Splitu tamo sam završio pripravnički staž te položio državni ispit i postao "pravi liječnik". Sredinom 1973. godine počinjem raditi u Domu zdravlja (DZ) u Sinju, odnosno na Školskoj poliklinici i s dr. Ivankom Srečković dežuram za Trilj, a povremeno i za DZ Sinj, te zarađujem prve novce kao liječnik opće medicine. Dvije sam godine dežurao, radio gotovo 24 sata dnevno, ali mi nisu mogli platiti prekovremene sate jer nisu imali novca. No, odjednom se novac stvorio pa su mi dali sve zaostatke te sam kupio svoj prvi automobil (Passatt) – kaže dr. Janković.

Prvog dana prosinca 1974. godine naš se sugovornik zapošljava u tadašnju Opću bolnicu Split i započinje sa specijalizacijom iz radiologije.

– Već tada sam imao suprugu Goranu i jednogodišnju kćer Ivanu. Preselili smo u Split, a bolnica se baš selila iz grada na Firule. Dobio sam specijalizaciju isprve, imao sam najbolje ocjene. Odabrao sam radiologiju jer me to najviše zanimalo, a i kao student sam već radio neke znanstvene i stručne radove iz tog područja medicine, zajedno sa svojim kolegama prof. dr. Milanom Kubovićem te prijateljem a kasnijim kumom dr. Egidiom Čepuvićem (onkolog), koji je bio iz stare zagrebačke obitelji. Tri godine je trajala specijalizacija, a ispit sam polagao na svoj rođendan 1977. godine. Postajem najmlađi radiolog u bivšoj Jugoslaviji. Do kraja radnog vijeka, opet na svoj rođendan 5. studenoga 2013. radio sam u splitskoj bolnici, gdje sam bio zamjenik, a kasnije i predstojnik Zavoda za radiologiju od 1995. pa sve do mirovine – kazuje dr. Janković.

Kao liječnik dr. Janković je uvijek bio na dispoziciji svojim pacijentima i uvijek je s njima razgovarao o njihovim oboljenjima.

– Osim uznapredovale tehnologije, koju danas možemo nazvati "svemirskom tehnologijom" liječnik mora razgovarati s pacijentima, mora postojati kvalitetna komunikacija, kako bi pacijent dobio osjećaj važnosti i zaštićenosti. Uvijek sam radio, koliko god sam mogao, dok mi se oči ne bi sklopile i bio sam uvijek dostupan, i svojim pacijentima, i kolegama u bolnici. Prvi CT u Split je došao 1987. godine, opet na moj rođendan i bio je čudo tehnike. Ja sam edukaciju za CT imao na poslijediplomskom studiju i to na CT uređaju prve generacije koji je bio četvrti takav uređaj u Europi, a bio je instaliran na Rebru. Interesantno je da prva generacija CT-a nije imala sliku, već je "slika" bila temeljena na rasporedu i gustoći binarnih brojeva (uređaj iz 1972. godine) – kazuje dr. Janković.

Splitska bolnica je 2000. godine, u mandatu dr. Jankovića kao šefa radiologije dobila, uz pomoć Vesne Podlipec (tadašnje zamjenice gradonačelnika), spiralni CT uređaj (prvi takav na prostoru bivše Jugoslavije), a uređaj je bio dar Grada Splita i radio je 13 godina.

Usprkos činjenici da je dr. Janković mogao odabrati bilo koju specijalizaciju odabrao je radiologiju. Iako se u javnosti stvara dojam da su "važniji" kirurzi, internisti, kardiolozi..., radiolozi su oni koji "kroje bolesničku sudbinu".

– Kaže se da je radiologija na početku, u sredini i na kraju, i nakon toga po potrebi. Radiologija dijagnosticira bolest, prati terapiju, kontrolu rehabilitacijskih postupaka, kao i praćenje poslijeoperativnog tijeka bolesti – kazuje dr. Stipan Janković.

I za kraj jedna besida.

– Moj život je bio san, jer sam ostvario sve ono što sam želio u životu i zadovoljan sam 150 posto. Nisam se maknuo nigdje iz svoje Hrvatske, a ostvario sam američki san. Neka moja priča bude putokaz svim mladim ljudima da se može u životu postići sve ono što se želi, samo se za to treba odricati, raditi i učiti, kako bi svoj američki san ostvarili u Hrvatskoj. Eto to je kraj – zaključuje svoju dosadašnju priču prof. dr. Stipan Janković.

Zahvala novinarkama i novinarima

Htio se naš sugovornik osvrnuti i na svoj odnos s medijima
– Uvijek dobronamjerno i jednostavno rečeno mediji su mi oduvijek bili saveznici i potpora u mojim nastojanjima za poboljšanje sustava s kojima sam upravljao. Stoga velika zahvala novinarkama Javorki Luetić, Mariji Čović, Divni Zenić, Lindi Perić i novinaru Ivici Markoviću, koji su bili, a to su i još uvijek dobronamjerni ljudi koji su radili i pisali na poboljšanju zdravstvenog sustava te su mi pomagali u tihom pritisku na javnost u nabavi nove opreme, uvođenja novih metoda liječenja ili u smjeru povećanja liječničkog i drugog osoblja – kazuje dr. Janković.

Hvala roditeljima

– Za svoje uspjehe u životu najviše zahvaljujem svojim roditeljima i učiteljima, kao i knjigama koje neizmjerno volim i koje su mi uvijek bile najbolji prijatelji. Ugledao sam se u najbolje i htio biti bolji od njih, odnosno želio sam ih dostići, a možda i prestići. Sebi sam postavljao uvijek najviše ciljeve i nikada nisam odustajao, ali sam isto tako puno naučio iz svojih, ali i tuđih grešaka – kazuje dr. Janković.

Ponude za rad u inozemstvu

Dan nakon što je otišao u mirovinu dr. Janković je dobio ponude za rad u inozemstvu
– Tog 6. studenoga 2013. dobio sam šest ponuda za rad u inozemstvu. Pet je bilo iz Velike Britanije, a jedna iz SAD-a. Godišnja plaća oko 250 tisuća američkih dolara i postotak od dobiti. Zahvalio sam se na tim ponudama. Kada nisam išao u mlađim danima, kada sam također mogao, nisam htio ni otići "pod stare dane" – kazuje dr. Janković.

Domovinski rat

Naš je sugovornik sudjelovao i u Domovinskom ratu, za što je dobio čitav niz odlikovanja i priznanja.
– Bio sam u ratu od 1. travnja 1991. do 30. lipnja 1996. godine. Načelnik Saniteta HRM-a bio sam do kraja 1991., a od 1. prosinca 1992. do 30. lipnja 1996. načelnik Saniteta Šeste domobranske pukovnije Split, i taj je sanitet proglašen jednim od najboljih u Domovinskom ratu – govori dr. Janković.

 

Naslovnica Split