U slučaju da ovih dana na Marjanu susretnete nekoga u društvu šarene crno-bijele koze, nemojte se čuditi, jer takve scene, malo po malo, postaju svakodnevica trenutno mirnijeg dijela park-šume.
Isto tako, nemojte raskolačiti oči ako ugledate govedo koje pokraj puta pase travu ili magarca čiji vam pogled govori da biste ostatak jabuke mogli njemu pružiti. Sve su te životinje dio edukativnog centra s tradicijskim pasminama, koji se odnedavno nalazi u prostoru Zoološkog vrta.
Danas ta oaza domaćih životinja odiše životom i služi kao stanište sedam vrsta i 38 jedinki autohtonih zaštićenih životinja, a njezini djelatnici se brinu za zaštitu i reprodukciju ugroženih domaćih životinja, koje su nekada bile simboli Dalmacije.
Pri samom ulazu u prostor preskačete nekoliko mačaka koje se izležavaju na suncu i uživaju u sigurnom lokalitetu.
– Tek odnedavno smo otvoreni, a želje su nam zaista velike. Zbilja želimo da ovo postane mjesto gdje će ljudi rado dolaziti, dovoditi svoju djecu, slaviti njihove rođendane, maziti životinje, šetati ih, izvoditi vani… Cilj nam je da se ljudi konačno povežu s ovim prostorom – uz široki osmijeh govori Jasna Bilač, susretljiva timariteljica, koja nas je prošetala vrtom i upoznala sa šarmantnim stanarima.
Ono što je našu ekipu motiviralo na dolazak je fotografija objavljena na Facebooku koja prikazuje dvije krave buše dok pasu travu, a u pozadini se s uzvisine prostire morsko plavetnilo. Naime, od nedavno su te dvije cure, kratkorožna hrvatska autohtona goveda, hladno Zamosorje zamijenile Splitom.
U čast mjestu na kojem sada živi, dvogodišnjakinji su dali ime Ruža marjanska, a nestašno crno sedmomjesečno tele pomiče uši dok je dozivate: Gara!. Ako nikada niste mazili goveda, ovo je možda jedina prilika da to uopće doživite, jer su ove dvije jedinke na Marjanu socijalizirane, umiljate i iznimno prisne s ljudskom vrstom.
– Svakodnevno ih se četka i mazi. Time se ne skida samo nečistoća već ih se tako masira i potiče im se krvotok te utječe na njihovo opće zdravstveno stanje – objašnjava Jasna dok gladi Garu po stomaku.
– Ponaša se gotovo kao koza, penje se gdje god stigne, jede grančice, a posebno joj je drago ugledati poslastice koje nosimo – nadovezao se i Miljenko Milanović Litre, veterinar koji brine o njima, te objašnjava da se njih dvije svakodnevno šetaju po marjanskim padinama i istražuju šumu.
Ove sretnice žive kao njihove indijske rodice, a zaposlenici jamče da njihovo krajnje odredište sigurno nije pašticada. Osim toga, ugrožena su vrsta goveda, a u slučaju da njihov natalitet padne u prirodi, tu su i da spase genetski materijal izvornih pasmina.
Ne vrijedi to samo za njih, nego i ostale vrste kojima je vrh Marjana postao dom.
Ostali bismo satima kod goveda, ali nas s druge strane vrta doziva Splićanima najdraža životinja – magarac. Osam ženki i jedan mužjak žive u simbiozi s patuljastom kozom, koja je šefica krda. Razigrani trče uokolo dok im prilazimo i čekaju svojih pet minuta, a sve pada u vodu kada im pokažete samo jednu žarko narančastu mrkvu.
Ali, najmlađu i najljepšu među njima, sedmomjesečnu pulicu Gorku Žuvelu, ne možete kupiti jeftinim trikovima, kao što je slasna mrkva. Ona se samo želi maziti. Redom su dobili imena po zaslužnim umjetnicima, što u povijesti Splita koja je velikim dijelom iznesena na plećima ove umiljate životinje, nije bila praksa.
– U Velom Varošu težaci su imali običaj magarcima davati imena susjeda s kojima su u najgorem odnosu, tako bi susida mogli beštimat, a ništa mu ne bi rekli – uz osmijeh priča Hrvoje Cokarić, timaritelj i najpoznatiji splitski ljubitelj ovih “beštija” koje je, i kada nije bilo edukativnog centra, godinama svakodnevno obilazio i šetao.
Nepresušan je izvor zanimljivih priča o životinjskim simbolima ovoga grada, zbog kojih su u Splitu do Prvog svjetskog rata bande ratovale.
– Marmontova ulica bila je glavna prometnica od tovara, a "bande" su se borile za koncesiju za prikupljanje magarećeg izmeta, jer je to bio stalan izvor prihoda najsiromašnijih građana – prepričava Cokarić te ističe da se svi koji žele mogu s njima maziti, družiti, šetati ih, doznati nešto više i upoznati njihove karaktere.
– Imamo stalnu suradnju s Umjetničkom školom i oni dio svog stalnog programa provode na tjednoj bazi u Zoološkom vrtu. Počeli smo s inkluzivnim programima za osobe s posebnim potrebama i mogu se najaviti sve zainteresirane udruge i škole.
Naravno, na to se nadovezuje i komercijalna priča, a to je Marjanska magareća staza. Tako turisti uz pratnju magarca koji nosi malo vode i hrane, prođu sve marjanske toponime, crkvice, vrhove te se nakon obilaska, u vrtu upoznaju i s drugim autohtonim vrstama životinja – nabraja Hrvoje, a posebno ističe volonterski program za građane kroz koji bilo koja obitelj iz Splita ili pojedinac može usvojiti životinju i uz stručnu pratnju s njima raditi te ih izvoditi samostalno u šetnju.
Dok razgovaramo o planovima, u periferiji vidimo hrvatske šarene koze koje skakuću i dozivaju nas, njih dvije i jedan jarac. Spretno nas obilaze i ne pitaju mrkvu, one je same uzmu ili ukradu iz džepa. Više su plahe njihove susjede, ovce koje nas promatraju stisnute u stadu. Nedavno su im stigle dvije prinove, tako da blejanja ne nedostaje.
Daleko najveće oduševljenje su dalmatinske kokoši, koje su doslovno ptice, jer su odlični letači. Spominje ih se čak u zapisima starim 2000 godina, tako da su ove naše "koke" kao dinosauri. Drugi im je naziv pogrmuša jer spava na stablima i grmovima, a tako se i štiti od neprijatelja. Nesu čak 200 jaja godišnje, ali ne tamo gdje im radnici zoološkog namjeste ugodno gnijezdo, već tamo gdje one misle da ih nitko neće pronaći.
Djelatnici vrta doslovno svaku životinju poznaju u dušu, a vele, bit će puno ljepše kada se uklone kavezi koje će zamijeniti suhozidom, drvenim klupama, prirodnim materijalima… No, potrebno je izvjesno vrijeme za realizaciju, zato mole sugrađane za dobru vjeru i strpljenje.
– Nakon cijele negativne konotacije Marjana, ovo je svijetla točka pozitivne energije te želimo da je osjete sugrađani, stranci, a pogotovo djeca koja će doznati nešto više o našim autohtonim vrstama i doživjeti direktan kontakt s drugačijim živim bićem. Naše su životinje stalno vani, njegovane su, site, pažene, mažene i to je najvažnije – zaključila je Jasna Bilač te nam šapnula da bi uskoro trebale stići prinove, ali i novi stanari, autohtoni hrvatski kunić, kornjače čančare, bijela koza i dubrovačka ovca – ruda.
'Zaboravili smo da su i životinje dio nasljeđa'
Edukativni centar djeluje u skladu s Nacionalnim programom očuvanja izvornih i zaštićenih domaćih životinja čiji je opći cilj njihovo očuvanje te kroz razna događanja i manifestacije prikazati i educirati nove generacije, ali i strane posjetitelje, o bogatstvu naše povijesti, tradicije i običaja povezanih s izvornim pasminama životinjama.
Tako su djelatnici Zoološkog vrta organizirali božićnu manifestaciju "Kar naših didova" i "Magareće staze“, a u planu je i Festival vune, čime doprinose turističkoj ponudi grada i prezentaciji naše bogate kulturne baštine.
– Izvorne i zaštićene pasmine su jedinstveno genetsko nasljeđe stvarano stotinama godina, a njihov tisućljetni suživot sa čovjekom i podnebljem učinio ih je važnom sastavnicom genetskog i kulturološkog nasljeđa – dodala je timariteljica Bilač.
Istaknula je da su upravo ove životinje koje možemo vidjeti na vrhu Marjana, postale integralni dio tradicijskog i običajnog nasljeđa, te su povezane sa socijalnim i kulturnim razvojem okolnih krajeva, a time i sastavni dio folklornih manifestacija, kulture, baštine i običaja.