Dalmacija Zadar

pomaže siromašnima

Fascinantna životna priča američkog pilota helikoptera: Prošao sam Vijetnam, Bosnu i Irak, ali u Dalmaciji sam pronašao smiraj

pomaže siromašnima

Kako početi priču o čovjeku čiji je život kao filmski scenarij? Da li krenuti od samog početka, iz sirotišta u dalekom američkom Kentuckyju ili od prošlog utorka, kada je na Svjetski dan volontera u Zadru primio nagradu za volontera godine? Ili možda od sredine, kada je pisao povijest kao vojnik prve američke jedinice ikad poslane u Vijetnam, da bi dva desetljeća kasnije u Pentagonu bio jedan od vodećih operativaca na famoznom crvenom telefonu između Washingtona i Moskve.

Do sada ste vjerojatno već shvatili: kojim god putem krenuli, životna priča pukovnika američke vojske Colemana Josepha McDevitta, velikog vojnika i još većeg humanitarca, toliko je nevjerojatna da jednostavno mora biti ispričana. Pogotovo što veliku većinu te priče ne znaju ni oni s kojima ovaj samozatajni i tihi Amerikanac svakodnevno provodi svoje vrijeme u Zadru, gdje je prije četiri godine pronašao novi dom, novu obitelj i novi život.

Susret u sirotištu

Coley, kako ga zovu njegovi prijatelji, postao je dobri duh zadarskog volonterstva, ali priča u početku, prije davnih 77 godina, nije izgledala nimalo lijepo. Svoju prvu godinu života Coley nije proveo u toplom obiteljskom domu nego u sirotištu u gradu Louisville u državi Kentucky. Obiteljska legenda kaže kako je jednog dana u posjet sirotištu stigao mladi bračni par iz obližnjega gradića Murraya u namjeri da posvoji jedno od djece, no malenog Coleya nisu zapazili.

- Pružio sam im ručice kao da govorim "uzmite mene", što je vidjela starija žena koja je bila s njima u pratnji. Nekoliko dana poslije nije mogla izdržati i vratila se u sirotište po mene. Bila je to moja baka, a ja sam dobio obitelj - prisjeća se Coley, nevjerojatno vitalan čovjek zarazne pozitivne energije koji svako malo u razgovoru baci neku dobru bazu. Iako je u osmom desetljeću života, mirne duše dali bi mu upola manje, sve dok ne čujete što je u životu prošao i na kojim je sve dijelovima kugle zemaljske provodio mladost.

U vojnu školu krenuo je kao 15-godišnjak, nakon toga upisao vojni koledž gdje je odradio svoj prvi službeni pilotski trening i zaljubio se u letenje. Međutim, vojska je za njega imala druge planove. Kad je 1963. godine službeno postao američki vojnik, umjesto u vojnu pilotsku školu o kojoj je sanjao, poslan je na obuku u tenkovsku jedinicu u Georgiju. Slučaj je htio da dio vojnika te jednice, među njima i McDevitt, ubrzo završi na japanskom otoku Okinawa, a nitko od njih nije znao da će ih tamo pripremati za odlazak u Vijentam.

- Kad smo stigli u američku bazu na Okinawi, priključili su nas 173. zračnoj borbenoj brigadi, "Nebeskim vojnicima", koja je tamo zapravo trenirala za rat. Vrlo brzo zavšili smo u Južnom Vijetnamu, bila je to prva američka brigada ikad poslana u borbu u Vijetnam. Da, pisali smo povijest - priča nam McDevitt koji je za vrijeme službe u Indokini dobio zapovijed o kojoj je sanjao još od početka vojne karijere. Vratili su ga u Ameriku, u vojnu pilotsku školu, a kad je završio s obukom natrag u Vijetnam gdje još jednom ispisao povijest: u enciklopediju svjetskog zrakoplovstva ušao je kao jedan od prvih koji je vojnim helikopterom uspio izvesti looping, let oko vlasite osi.

Vruća linija

O godinama koje je proveo u Vijentamu kao pilot i zapovjednik svoje jedinice ne voli govoriti. Kao ni o medaljama za hrabost kojima je odlikovan za služenje u tom ratu. Ranjen je dva puta, a za spašavanje svojih suboraca dobio je odlikovanje "Distinguished Flying Cross”. O tome ni danas, 45 godina poslije, nije mogao pričati.

- Upali smo u neprijateljsku vatru, moj je helikopter bio pogođen s 54 metka. Ali, američki helikopteri vam puno toga mogu podnijeti pa je moj i dalje letio s 54 rupe na sebi. Bio sam ranjen u rame, ali nisam ih mogao ostaviti, morao sam se vratiti po njih. Ali, nemojte, molim vas, više o tome - krenule su mu suze.

- Ne volim govoriti o Vijentamu niti mislim da to danas više ikoga zanima. To je kao da nekom klincu danas pričate o Prvom svjetskom ratu. To je neka druga era, neko drugo vrijeme - kaže pukovnik McDevitt kojega je život iz Vijetnama odveo u Pentagon.

Bilo je to vrijeme najgorih godina hladnog rata, a Coley je vodio jedan od timova koji su u National Military Command Centru u Pentagonu bili zaduženi za nadzor svih aktivnosti između Rusije i Amerike, uključujući i famoznu “vruću liniju” na vezi Washington - Moskva.

- U slučaju da se situacija zaoštrila i da došlo do rata, mi smo bili taj ključni link između vojske i predsjednika. Iz našeg centra došla bi zapovijed o početku nuklearnog rata. Imali smo pet timova koji su se međusobno izmijenjivali svaka 24 sata, ja sam vodio jedan takav tim od 15 ljudi. Uz taj primarni posao, nadzirali smo i sve ostale američke operacije po cijelom svijetu. Što da vam kažem, jedan vrlo jednostavan i nestresan posao- šaljivo će stari operativac.

Vojnu karijeru završio je u 42. godini, ali u vojsci će ostati narednih 20 godina i to kao savjetnik raznim vladama, ministarstvima i organizacijama diljem svijeta. Od Kuvajta, Iraka i Afrike do Njemačke, Hrvatske i BIH i to na poznatom programu "Obuči i pokreni".

Zbogom oružju

Bilo je nakon vojske nekoliko pokušaja da se bavi privatnim biznisom s nekretninama, ali stalna zvonjava telefona i nezadovoljnih klijenata ga je, kaže, tolika izludila da nikad više nije poželio biti privatnik. Baš nekako u to vrijeme, sreo je starog prijatelja iz vojske koji mu je predložio da počne raditi za američki Crveni križ koji je tada bio jako aktivan u Bosni i Hercegovini.

Prvi susret s Hrvatskom, pokazat će se poslije i presudan, dogodio se baš 1995. godine kada je Coley kao delegat američkog Crvenog križa stigao u Split. Iz SAD-a je vozio konvoj humanitarne pomoći za Zenicu. Prva osoba koju je upoznao na hrvatskom tlu bila je Đeni Jukić Miljak. Njezina obitelj danas je njegova obitelj.

- Pred sobom sam vidjela izgubljenog Amerikanca kojemu je trebala pomoć da se snađe. Trenutno smo postali prijatelji, a nakon tri mjeseca poznanstva i jedne božićne večere i službeno smo ga posvojili u svoju obitelj. Moj otac od 85 godina njega zove "mali" i savršeno se razumiju iako on ne govori hrvatski, a moj otac ne zna engleski - smije se Đeni, Splićanka na privremenom radu u Zadru, koja je sa suprugom Branom zapravo i najzaslužnija što je Coley postao Zadranin.

Nakon tog prvog kontakta u ratnim godinama, gdje je ostao zapamćen kao "Amerikanac humanitarac u bijeloj toyoti", u Hrvatsku se vraćao nekoliko puta. U to vrijeme, krajem 2000-ih radio je u Iraku kao vojni savjetnik devetorici generala tamošnjeg ministarstva obrane. Nakon pet godina tog posla, sam sebi je rekao: O.K., dosta je bilo, zbogom oružju. Idem u Hrvatsku, ovaj put za stalno.

- Dok sam radio u Pentagonu, znao bih pogledati na kartu Jugoslavije gdje je tada živjelo oko 300 umirovljenih američkih vojnih lica, mojih kolega, i znao bih se pitati: Bože moj, pa jesu li ovi normalni? Kako ikome padne na pamet otići iz Amerike živjeti u jednu takvu zemlju, mora da su poludjeli. A kad sam došao ovdje, shvatio sam koliko su pametni bili - priznaje nam Amerikanac koji ne govori hrvatski, ali sa svima se završeno razumije.

- Yes, ma znam ja "basics": orahovac, pivo i "Šime pizza"- smije se Coley. Orahovac i pivo ne trebamo posebno objašnjavati, a "Šime pizza" je kultna zadarska pizzerija "Šime" na Boriku gdje se osoblje, kad im Coley dolazi u posjet, potroji kao u vojski i salutira mu sa "wellcome general". Čini se da je baš zbog ovakvih, spontanih momenata Zadrana koji su prihvatili kao jednoga od svojih, McDevitt najviše i zavolio ovaj grad. Na prvome mjestu u srcu njegova mu je hrvatska obitelj u Splitu i Zadru, a onda, i to ne nužno ovim redoslijedom: orahovica, paradižot mame Lucije, pivo u "Barke", vožnju bicikle po Zadru, volontiranje, branje grožđa kod Miljaka i Bokarica, odlasci u Čišla kod Ljube i Marije, pršut i francuska salata tate Ivana, odlazak na misu u Svetog Frane, putovanja, kino i kokice s Mladenom.

- Ja sam sada "Zadranin for sure". I uživam u životu. Moj prijatelj, dr. Mladen Mešter, nedavno mi je prognozirao da ću živjeti 300 godina. A kad doktor to kaže, meni dovoljno!

Dobrota bez granica: Moja afrička obitelj

Osim hrvatske, Coley ima i svoju afričku obitelj. Dok je radio u Iraku, upoznao je čovjeka po imenu Festo Eros Nkalubo, oca četvero djece iz Ugande koji svoju obitelj prehranjuje kao zaštitar u ratnim zonama po cijelom svijetu. Počeo im je pomagati kad se jedan od sinova teško obolio, kasnije im je kupio kuću kako bi imali barem donekle normalan život, a danas su već bliski kao prava obitelj.

Najviše ga boli što Festo obitelj vidi svega jednom godišnje.

- Kad dobijem na lotu, kupit ću im farmu. Od nje će moći živjeti i Festo više neće morati nositi glavu u torbi da bi ih prehranio - emotivno će "Uncle Coley", kako ga zovu Festovi klinci.

Pomoć u poplavama

Nagradu za humanitarca godine Coley McDevitt dobio je zbog svog volonterskog rada u brojnim akcijama i udrugama u Zadru, pogotovo Socijalnoj samoposluzi gdje je postao zaštitni znak, i velike požrtvovnosti koju je pokazao nedavno kad je velika poplava potopila Zadar.

- Ne mislim da radim išta posebno, puno više ljudi od mene zaslužuje tu nagradu. To bi trebali raditi svi, zato nas je Bog i poslao na ovaj svijet - kaže nam Amerikanac koji nije ni znao da su ga njegovi prijatelji prijavili za volontera godine.

Među njima je i zadarski humanitarac Igor Blaslov.

- Mislio sam da znam sve o njemu, ali ovaj čovjek ima toliko toga u sebi da svaki dan saznajemo nešto novo. Ali, ono što znam od prvog dana jest da je to veliki čovjek ogromnog srca i čast nam je biti dio njegova života ovdje - kaže nam Igor.

 

Naslovnica Zadar