Dalmacija Zadar

ljubav ne bira

Pjevala s Tonyjem Cetinskim, a onda preko noći spakirala kufere i počela živjeti potpuno drugačijim životom: cura s Kalelarge priča nam po čemu je Škotska bolja od Hrvatske, ali i što joj najviše nedostaje 'tamo gore'

ljubav ne bira

Svi Hrvati u Irsku, a ona u – Škotsku! Ne kaže se uzalud da ljubav ne bira, a 27-godišnju Zadranku Ivu Ušalj odvela je daleko, u najsjeverniji dio Velike Britanije, u zemlju kiltova, klifova, ovaca, dvoraca, viskija i ragbija.

Ako vam njezino ime zvuči poznato, to nije ništa čudno. Ove mlade i simpatične zadarske pjevačice vjerojatno se sjećate iz showa “Hrvatska traži zvijezdu”, gdje je bila jedan od favorita. Imala je svoj bend, pjevala s Tonyjem Cetinskim pred krcatom dvoranom na Višnjiku, a onda je, doslovno preko noći, odlučila spakirati kufere, odseliti u sasvim nepoznatu zemlju i živjeti potpuno drugačijim životom.

Kalelargu je zamijenila škotskom farmom ovaca, svjetla pozornice poslom u pilani, a izlaske u Varoš jahanjem konja po zelenim brežuljcima. Odluka je bila nagla, možda i mladenački nepromišljena, ali ponekad treba i riskirati da bi vam se posrećilo.

– Da, meni se zaista posrećilo – smije se ova simpatična djevojka.

– Ja sam Saljka iz Zmorašnjeg sela i dite s Kalelarge. Da budem preciznija, rođena sam Zadru, ali sam rodom iz Sali, Rave, Novigrada i Podhuma! To je bitno znati jer sam cijelo djetinjstvo provela putujući gore, dolje, lijevo ili desno. Ali nigdje se nisam uistinu osjećala kao doma, sve dok nisam došla u Škotsku. Teško je to opisati, zemlja i kultura toliko različite od naše, ali kao da sam oduvijek trebala biti ovdje. A pošto sam “od svugdje”, a zapravo nigdje nisam pripadala, nije mi bio problem odseliti se. Upoznala sam divnog dečka, spakirala kufer i otišla – govori nam Iva.

Dečko o kojemu govori zove se Ben, danas je njezin partner u poslu i životu. Žive u regiji Scottish Borders na jugoistoku Škotske, uz samu englesku granicu, na farmi s četiri i pol tisuće ovaca pasmine suffolk, stotinu brava i šest tisuća janjčića.

Ben je školovani, profesionalni pastir, koji radi kao freelancer na nekoliko farmi u njihovu okrugu, koji je najpoznatiji baš po tekstilnoj industriji vune. Kada je svojim prijateljima rekla čime se bavi dečko zbog kojeg se seli u Škotsku, komentari su bili tipično hrvatski, što se slobodno može čitati kao – podcjenjivački. Nije tu ništa čudno, jer je posao pastira Hrvatima ispod časti, pa ih moramo uvoziti iz Indije ili Albanije.

– Život na selu u Škotskoj drugačiji je od života u Edinburghu ili Glasgowu i definitivno drugačiji od života na selu u Hrvatskoj. Imamo superbrzi fibre internet, sat vremena smo od centra Edinburgha, a prvi nam je dućan udaljen devet milja. Dok sam živjela u Zadru, tramak mi je bio otići na kavu do porta, što je sedam minuta hoda, ili se maknuti s Poluotoka, preko mosta. Moji Saljani i Zadrani će znati o čemu govorim. A ovdje u Škotskoj, sasvim mi je normalno voziti sat vremena do doktora ili u šoping. Ljudi putuju dva sata vlakom u Newcastle na noćni provod. Ovdje je život drugačiji, ljudi su drugačijeg mentaliteta, ali meni osobno jako paše! Možda im hrana nije najbolja, ali baš znaju živit – opisuje nam Zadranka, koju je Škotska osvojila na prvu.

Čak je i onu prvu fazu prilagodbe, koja je svakom strancu najteža stepenica, prošla relativno bezbolno.

– Posla je odmah bilo ka u priči, ali prve dvije godine zbog vize nisam smjela raditi. Dok sam čekala, pomagala sam partneru oko ovaca, izviđala situaciju, studirala ljude, njihov govor i običaje, tabu teme. Jer i ovdje, kao i u Hrvatskoj, jezik i običaji mijenjaju se od sela do sela, od regije do regije. Čim sam dobila dozvolu za rad, dobila sam i posao u pilani. Vrlo brzo su me prekvalificirali, pa danas imam diplomu kao drvodjeljski tehničar, vozim viljuškar i traktor, koristim sve strojeve u pilani i upravitelj sam za mali obiteljski biznis! Tko bi rekao da mala nezaposlena Iva s Kalelarge može svašta – smije se ova gradska cura, koja danas radi pravi muški posao: sječe drvo za kuće, brodove, skifove, oldtimere, vrše za raroge, podnice...

Na poslu stalno uči i napreduje, a najviše je oduševljava škotski sustav rada i obrazovanja, koji je moderan, fleksibilan, ukorak s vremenom i u skladu s potrebama tržišta rada. Ukratko, sve ono što hrvatski nije.

– Ovdje su mi se otvorila vrata za zanimanja koja su mi u Hrvatskoj bila nedostižna. U Hrvatskoj te odabir profesije, o kojoj odlučuješ kad imaš svega 14 godina, određuje za cijeli život. To ovdje ne postoji. U Škotskoj me nikad nitko nije pitao što sam po zanimanju ili koja mi je struka. U Hrvatskoj svi želimo biti menadžeri i vlasnici, svi se ubijamo od učenja za diplome, koje nam ne vrijede ako nemamo vezu. U našim glavama pastiri i stočari su neobrazovani ljudi koji nemaju pametnijeg posla nego čuvati ovce i krave, a ovdje su to ljudi s visokom školom ili fakultetom, cijenjeni kao temelj ekonomije, multifunkcionalni radnici koji rade 365 dana u godini. Meni kao strancu, koji se doselio u ovu zemlju, je najvažnije da volja za radom i trud koji ulažeš na poslu jednako vrijedi kao i diploma, ako ne i važnije, jer za svako zanimanje, jednom kad se zaposliš, postoji dodatno školovanje i program za učenje. Posao se može dobiti i bez iskustva i struke, jer se uz pomoć “modernog šegrtovanja” kvalifikacija dobiva tijekom rada, kao što je bio i moj slučaj u pilani – navodi nam Iva pozitivna iskustva integracije u zemlji koja ima 5,4 milijuna stanovnika i regije velikih različitosti, pa neupućenom strancu na prvu nalikuje na “Hunger Games” i njihove distrikte.

Ona i Ben doslovno žive na granici, u regiji Scottish Borders, gdje na 4,7 tisuća četvornih kilometara imaju samo 115 tisuća stanovnika i čak 32 dvorca. Tri najvažnije stvari u životu su im ragbi, konji i reli.

– Kroz moje selo svake godine prolazi Jim Clark Rally, jedini u Ujedinjenom Kraljevstvu koji se vozi na zatvorenoj javnoj cesti sa startom u samom centru grada! Naš najbliži gradić Duns od dvije i pol tisuće stanovnika ima više od četiri reli tima. A ragbi igraju doslovno svi. Ljeti, za vrijeme konjičkog festivala, najveća je atrakcija vrsta ragbija zvana “Hand Ba”, koja se igra na betonu u centru grada, i to oženjeni muškarci protiv neoženjenih. Što da vam kažem, toliko su ludi za tim sportom da je ovdje nastala i igra “Rugby sevens” – strastveno objašnjava djevojka koja se preko noći odlučila promijeniti svoj život i objeručke prihvatiti sve prednosti i izazove koje joj je donijelo novo okruženje.

– Škoti su slični nama u dvije stvari: strastveni su i uvijek im nešto smeta. Ali oni, za razliku od nas, to ili promijene ili prihvate. Drže do svoje tradicije, kao i svi na otoku, ali su istovremeno vrlo liberalni i otvoreniji svim manjinama. Ako i ne vole strance, to nećete osjetiti, niti će to utjecati na njihov profesionalni život. Kad prihvatite njihovu kulturu i način življenja, vrata su vam svugdje širom otvorena. Ja sam član mjesnog vijeća i administrator za njihovu web stranicu, koordinator za samozaštitu od nevremena, “relly marshal”... U svojoj sam zajednici angažirana i doprinosim – govori Iva, dodajući kako je našim ljudima baš to glavna smetnja.

– Puno njih želi otići iz Hrvatske i probati veliki svijet, ali istovremeno se ne žele prilagoditi i prihvatiti promjenu. Žele i dalje raditi u strukama iz kojih pokušavaju izići. A barem u Škotskoj imate priliku raditi bilo što, u bilo kojoj životnoj dobi! Kad ih pukne kriza srednjih godina, Škoti promijene posao, postanu vozači hitne pomoći ili stolari. Ljudi ovdje rade do duboke starosti, zato što žele i vole svoj posao. Kad odu u mirovinu, pa im život postane pasivan, rade u prodavaonicama na blagajnama ili postanu volonterski policajci. Druže se, putuju, jedu vani gotovo svaki dan. Ovdje ljudi ne odustaju od života kad odu u mirovinu, život im tek tada počinje. Eto, to vam je Škotska...

Nedostaje joj naša majoneza

– Iz Hrvatske mi fali malo toga. Da si mogu ispunit želju, najviše bih voljela otići zimi na lignje ili poslušati koju punk svirku u gradu. Tu su i neke male stvari za koje ovdje nisam mogla uspjela pronaći zamjenu kao "Zvijezda majoneza", "Sirela" parmezan, "Dukatov" tekući jogurt, "Z'bregov" mlijeko, acedofilno mlijeko, "Vindijin" ISO sport... Pa ako mi se netko smiluje, šaljem listu. Ipak mi je uskoro rođendan – smije se Iva, kojoj u Škotskoj nije legla jedino hrana.

– Osim "haggisa", koji je škotsko nacionalno jelo od ovčjih iznutrica punjenih u ovčjem želucu i "pork and pickle" pite sa svinjetinom i kiselim krastavcima, drugo je uglavnom bljutavo i prženo u dubokom ulju. Vjerojatno zato i nemaju velik broj dobrih restorana nego se uglavnom jede po pubovima – kaže nam Iva.

Jedan konj, tri psa i dva tvora

Uz posao u pilani i život na farmi Ivi za glazbu ostaje jako malo vremena. Trenutno se, kaže, puno više bavi konjima i psima nego glazbom.

– Sada imam jednog konja vrste "irish sports horse", kojeg unajmljujem sa susjedne farme. Ove je godine napunio 20 godina, ali i dalje se ponaša kao da mu je pet. Imamo i tri Border collie psa, dva tvora i dragi nam "Toyota hilux", koji isto tretiramo kao ljubimca, jer bismo bez njega tijekom "Beast from the East" oluje bili zarobljeni u selu duže od sedam dana.

Naslovnica Zadar