Kultura Kultura

Jasna Ančić u zadarskom HNK

‘Američka papisa’ očarala Zadrane

Jasna Ančić u zadarskom HNK

“Američka papisa”, tekst njemačko-argentinske književnice Esther Vilar, i Jasna Ančić, koja ga je interpretirala, kao da su u četvrtak navečer začarali publiku u zadarskom HNK.

Tijekom svih 45 minuta – uobičajeno trajanje jedne mise – prvakinja zadarskoga kazališta držala je gledatelje bez daha. Premda je gotovo cijelo vrijeme sjedila – malo bolja uredska sjedalica glumila je papinski tron, iako je od scenografije kao pomoć imala samo na lutki obješen ogrtač i papinsku tijaru, a sama bila odjevena u crno muško odijelo − Jasna Ančić sve je uspjela kazati čistom glumom: glasom, mimikom i gestama.

I publiku odvesti u 2044. godinu, u vrijeme kad se u sićušnom dijelu rasprodanih raskošnih vatikanskih zdanja za papu prvi put ustoličuje žena, papisa Ivana II., koja će naslijediti rasap Katoličke crkve i vjernika, pa gradu i svijetu pred TV ekranima najaviti da ukida demokraciju i slobode što su ih uveli njezini prethodnici, a vjernici nisu znali što s njima, i da vraća čvrstu ruku.

U tom upadu u budućnost autorica je, s njom i sjajna Jasna Ančić, kroz rezime povijesti Katoličke crkve propitivala mitove i neke od njezinih dogmi, analizirala ulogu žene, redovnice koja je tu da sluša, ne i naređuje, da služi, ne i da vlada. Pa iako je očekivala, kako nam je uoči predstave rekla, da će neki od gledatelja možda pomisliti da im je povrijeđen stoljetni vjerski alibi pa napustiti predstavu, nitko se u gledalištu nije ni pomaknuo.

Ne bi bilo čudno da je neke nagnala da shvate kako u crkvi često ne mole Očenaš, nego ponavljaju tablicu množenja. Jer, kako je ustvrdila, predstava je izazivanje vraga, a zapravo govori o stvarnosti. Bila je to, inače, druga premijerna predstava Zadarskog kazališnog ljeta u produkciji Hrvatskog narodnog kazališta Zadar.

Važnu su ulogu pritom imali Andrija Seifried, koji je preveo tekst Esther Vilar, i redatelj Ozren Prohić – moji vječiti umjetnički prijatelji koji su nadvladali moj otpor prema monodrami – objašnjava Jasna Ančić.

Glazbu je odabrao Nebojša Lakić, dok se John Čolak pobrinuo za videooblikovanje, koje nije ništa izgubilo kad je zbog nevremena, iz dvorišta Providurove palače, predstava preseljena u kazališnu dvoranu.

Davorka Mezić

Naslovnica Kultura