Kultura Kultura

‘GORANOM’ NAGRAĐENA PJESNIKINJA koja samo naizgled piše ljubavne pjesme

Irena Delonga: Poezija nije predigra za prozu

‘GORANOM’ NAGRAĐENA PJESNIKINJA koja samo naizgled piše ljubavne pjesme

O društvenoj  tranziciji i korupciji razgovaram s ljudima na kavi i istresam frustracije na dnevnoj bazi. Svjesna sam svih društvenih problema, ali ne osjećam potrebu da ih eksplicitno pretresam u svojim pjesmama, kaže mlada autorica

Mladoj sinjsko-splitskoj pjesnikinji Ireni Delongi kao dio nagrade “Goran” objavljena je zbirka “Riječi kupuju zločine koje ćeš počiniti”, koju su prošli tjedan u zagrebačkoj Booksi promovirali urednici Irena Matijašević i Ivica Prtenjača.

“Atmosfera je bila upravo onakva kakvu sam priželjkivala – intimna i topla jer mi je došlo mnogo prijatelja i članova obitelji”, kaže Irena koja, osim skore diplome na anglistici i kroatistici, za kraj listopada obećava i splitsku promociju.

Neće politiku u svoju strofu

“Imati svoju knjigu u ruci stanje je trajne opijenosti. Još uvijek mi se dogodi da je uzmem s police i ne vjerujem. Uvjerena sam da ću objaviti i novu zbirku, ali još uvijek uživam u ovoj. Ne želim propustiti nijedan trenutak”, kaže laureatkinja, priznajući da ipak napiše poneku novu pjesmu i nema strah od druge knjige, ali je nezadovoljna tretmanom poezije.

“Malo me ljuti, a malo rastužuje to što se pjesnike uvijek pita kad će prijeći (i) na prozu. Nije poezija preduvjet prozi. Ne znači to da sad kad sam svladala ‘pjesmice’, mogu početi pisati i nešto ‘ozbiljno’. Da sam na neki drugi način, a ne kao dobitnica ‘Gorana’, objavila prvu zbirku, sigurno bih osjetila koliko je pjesnik zapravo neprimjetna pojava na književnoj sceni.

Lakše je biti poznat kao loš prozni pisac nego kao dobar pjesnik. Poeziju čitaju i o poeziji pišu samo oni koji je iznimno vole, što je možda u redu, jer poezija ne zna za polovičnost”, ističe Delonga, koja je jednom kazala kako joj je poezija dovoljna da kaže sve što želi te da joj se, iako kao čitateljica voli prozu, nikad nije omaklo da je piše.

Primjetno je da u Ireninim pjesmama nema globalne i lokalne politike, studentskog aktivizma i socijalnih problema, ali ima intime i preispitivanja.

“Moja poezija počinje potrebom. Što ja mogu kad mene društvena tranzicija i vanjski dug ne mogu pogoditi jednako ili jače od nečega što se događa baš meni, na nekom intimnom planu.

O društvenoj tranziciji i korupciji razgovaram s ljudima na kavi i istresam frustracije na dnevnoj bazi. Svjesna sam svih društvenih problema, ali ne osjećam potrebu da ih eksplicitno pretresam u svojim pjesmama. Ne osjećam se manje dobrom pjesnikinjom zato što nisam napisala baladu o škveru.Svaki je čovjek jedan nevjerojatan svijet za sebe i ja volim biti u svojem svijetu”, kaže osvjedočena liričarka koja je slično razmišljala i kao članica uredništva časopisa “The Split Mind”.

“Zar nije prekrasno što znate da vas u časopisu neće dočekati analiza gradske uprave, nego stotine stranica književnosti?”, retorički pita Irena.

Iako je uglavnom nasmiješena od uha od uha, pjesnikinju ljuti i to kada njezine pjesme nazivaju ljubavnima.

“Mislim da smo prerasli osnovnoškolsku podjelu na pejzažne, refleksivne i ljubavne pjesme. Dobar će čitatelj znati da moja pjesma nije ljubavna – ona se nekome obraća, ali je uvijek i jedino obračun sa samom sobom. Ako se nekome učini da sam napisala ‘samo’ ljubavnu pjesmu – neka pročita još jednom”, zaključuje mlada poetska uzdanica od koje možemo očekivati još puno dobrih, na prvo čitanje ljubavnih pjesama.

Siniša Kekez, foto: arhiv cropix

Između Sinja i Splita

Kao rođena Sinjanka, naravno da će Irena organizirati i sinjsku promociju knjige, i to kao šećer na kraju. Ne može je se uznemiriti pitanjem je li Grad Sinj njoj i još nekim istaknutim umjetnicima nudio stambene i poslovne ponude koje se ne mogu odbiti, jure li za njom otkako je priznata, nagrađena književnica i urednica koja će uskoro i diplomirati.

“Mislim da Sinj ima većih problema od zadržavanja nas umjetnika kao svojih stanovnika. Podrška i čestitke mojih sugrađana sile me jedino da budem ponosna Sinjanka. Ja sam prvo Sinjanka pa sve drugo, ali živim u Splitu od svoje 19. godine, ovdje pišem, ovdje sam studirala i formirala se, uređivala časopis... Sve što radim, radim u Splitu. Ovdje ‘djelujem’. ‘Čija’ sam onda? Sad ću odgovoriti kao kad su pitali Miljenka Jergovića da konačno kaže je li on hrvatski ili bosanski pisac, pa je odgovorio: “Jesam.”

Naslovnica Kultura