Kultura Kultura

OSMI ZAGREB FILM FESTIVAL preselio se u kino europa i tuškanac

ZFF Tri odlična filma igrane konkurencije

OSMI ZAGREB FILM FESTIVAL preselio se u kino europa i tuškanac

Prva dva dana Osmog Zagreb film festivala pokazala su da velike promjene, u kombinaciji s preranom zagrebačkom zimskom kišom, tzv. recesijom i dosezanjem novog, višeg stupnja bezvoljnosti u Hrvata, mogu biti kušnja i za najbolje: preseljenje glavnine programa festivala iz prostranog, ali oronulog Kina Studenskog centra u također ne baš nova, no ugodno uređena kina «Europa» i «Tuškanac», rezultirali su znatno manjim brojem gledatelja, pogotovu onih (mlađe) srednje generacije.

Prava šteta, jer, propustili su tri odlična filma duge igrane konkurencije: švedsko «Razumno rješenje» Jörgena Bergmarka, o kojemu smo već pisali, te rumunjsku «Medalju časti» Caina Petera Netzera i novozelandski film «Boy» Taike Waititija.

«Medalja časti», drugi dugometražni film 35-godišnjeg autora koji je od 1984. živio u Stuttgartu, da bi se 1994. vratio u Rumunjsku i tamo završio filmsku režiju, još je jedno malo remek-djelo onoga što bi se moglo nazvati i rumunjskim kinematografskim čudom.

Naizgled, «Medalja časti» samo je dosadnjikava priča o 75-godišnjem umirovljeniku iz rumunjske bivše srednje klase, njegovoj ogorčenoj supruzi i odnosu sa sinom emigrantom.

No, kao i bosanski «Kod amidže Idriza» Pjera Žalice, nepretenciozni scenarij znalački je suptilno satkan od autentičnog ambijenta, punokrvnih likova, preciznih dijaloga i puno one (filmske) magije koja proizlazi iz autorske iskrenosti i humanosti, odnosno dubokog razumijevanja društvenih odnosa, ali i razumijevanja za («male») ljude…

Iako gleda iz posve suprotne, dječje perspektive, te je rađen u sasvim drugačijoj, prepoznatljivo iščašeno- parodijskoj maniri prošlogodišnjeg gosta ZFF-a, redatelja  Taika Waititija («Orao protiv morskog psa»), «Boy» je još jedan tipičan zff-ovski biser – spoj filmske vještine i duboko humanog pristupa temi, uokviren onom teško opisivom no lako prepoznatljivom (umjetničkom) dimenzijom više.

Vesna Pažin

 Lerotić za 5

U hrvatskom natjecateljskom programu «Kockice» prikazan je i film «Onda vidim Tanju» Juraja Lerotića. Uz pomoć iznenađujuće sigurnih i uvjerljivih mladih glumaca (Marin Radman, Ena Mašić, Niko Gamulin-Vilogorac), kao i sjajne montaže Marka Ferkovića, taj apsolvent ADU, autor kratkih igranih naslova «12» i «Stup», na neobičan je, gotovo animiran način - od niza fotografija, napravio začudnu, iznimno zrelu 30-minutnu priču o bolesti i smrti, odrastanju i odgovornosti, ljubavi… Scenarij je to na kojem bi mu pozavidjeli mnogi kolege, i koji (je) svakako zasluži(va)o da bude pretočen u dugu formu.

Dokumentarci razočarali

Iako najavljivani kao najbolji dio ovogodišnjeg festivala, dokumentarni filmovi prvog dana ZFF-a pokazali su se kao manja ili veća razočarenja. Talijanski «Ja sam Isus» Valerie Gudenus i Heloise Sartorato ambiciozna je priča o trojici bizarnih «Isusa» na raznim krajevima svijeta i njihovim sljedbenicima.

Iako autorice nastoje biti dobronamjerne, njihovo potpuno nerazumijevanje fenomena religioznosti, rezultira uzaludnim trošenjem vrlo intrigantnu temu. Razvikani američki «Restrepo» Tima Hetheringtona i Sebastiana Jungera o američkom vodu u Afganistanu zapravo je vrlo dosadan, zbrkan film koji jako miriše na (možda i ne baš tako) sofisticirane metode manipulacije i (kontra)propagande. 

 

Naslovnica Kultura